|
Georgije Ivanovič Gurđijev (1877 – 1949) je jedan od
najpoznatijih ruskih metafizičara. Slijede bilješke sa
nekih njegovih predavanja:
"Govorio sam prije o sudbini i slučajnostima u životu
čovjeka. Sada ćemo malo detaljnije ispitati značenje
ova dva pojma”.
(…)
"Sudbina stvarno postoji, ali ne za svakoga. Većina
ljudi su odvojeni od svoje sudbine i žive samo pod uticajem
Zakona Slučajnosti. Sudbina je rezultat planetarnih uticaja
koji su u odgovarajućoj vezi sa tipom čovjeka. Govorićemo
o tome kasnije. U međuvremenu morate shvatiti jednu stvar.
Čovjek može da ima sudbinu koja odgovara njegovom tipu ali
u praksi, on je nikada nema. To je usljed toga što se sudbina
čovjeka odnosi samo na jedan njegov dio, tj. njegovu suštinu
(istinsko Ja).
[Da bi se ovo razumjelo trebalo bi pogledati šta kaže
Moravjev (“film”) na temu - Reinkarnacija]
"Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz
dva dijela: suštine i ličnosti. Suština u čovjeku je
ono što je stvarno njegovo. Ličnost u čovjeku je ono
što ‘nije njegovo’.
'Nije njegovo' znači da je to došlo iz vana,
što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi
vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji
u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji
su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja-
sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”
"S tačke gledišta obične
psihologije, podjela čovjeka na ličnost
i suštinu je teško pojmljiva. Bolje rečeno, ovakva
jedna podjela uopšte ni ne postoji u psihologiji.”
~***~
[Sada ćemo pogledati šta kažu Kasiopejci na
ovu temu (čaneling seansa):
Pitanje: (L) prije nego što je Fred stigao, V__ i
ja smo diskutovali na temu fizike i psihologije. Koliko sam ja
razumjela na osnovu svog istraživanja ove tematike i ličnog
iskustva, emocije u smislu onoga što mi pod njima
podrazumjevamo, nalaze se u određenoj vezi sa fiziologijom,
sa hemijskim supstancama i one mogu biti kontrolisane uz pomoć
misli. Stoga, ako želimo da promjenimo svoje emotivno stanje,
mi treba samo da promjenimo naš način razmišljanja. Da li
je to tačno?
Odgovor: Djelomično.
P: (V) To što kažeš je tačno, ali koliko je
ljudi u stanju to da učini?
(L) Ne baš puno. Manje od jedan posto. (V) Dobro,
kakva onda definicija…...
O: Ne radi se o tome.
P: (L) Pa, o čemu se onda radi?
O: Karma.
P: (L) Da li emocije koje se prenose karmički
imaju određenog uticaja na ljudsko tijelo u smislu
hemijskog djelovanja...
O: Mogu imati.
P: (V) Znači, Laurina pretpostavka da sve
emocije potiču od hemijskih supstanci ne mora da bude
potpuno tačna?
O: Okay.
P: (L) Da li naša duša ima svoje vlastite emocije?
O: Otprilike.
P: (L) Kakve emocije doživljava duša?
O: To je kompleksno.
P: (L) Da li duša na nekom apsolutnom nivou može
da osjeća npr. mržnju?
O: Nije isto stanje.
P: (L) Dobro, kada se neko bavi psihologijom, šta je
najbolji pristup... šta je to istinski aspekt jednog bića
kojeg treba dotaći da bi se pristupilo liječenju?
O: Podsvjesni um.
P: (V) Da li je tačna tvrdnja da psihologija
proučava emocije?
O: Ne. Podsvijest je ista bilo u tijelu ili izvan
njega.
P: (V) Podsvijest je dio duše?
O: Jedno te isto.
P: (V) Da li je ‘više Ja’ isto što i duša i
podsvijest?
O: Da.
P: (V) Molim vas da mi definišete istinsku
psihologiju?
O: Polu duhovnost. [...]
P: (L) I šta je onda istinska psihologija? Da li je
to istraživanje podsvijesti?
O: Psihološki usmjereno proučavanje uma.
P: (L) Djelovanje fiziologije na um, hormoni, nivo šećera
u krvi, djelovanje raznih organa, sve to ima uticaja na proces
razmišljanja, da li je to tačno?
O: Blizu.
P: (L) I to je jedna polovina svega. Šta još?
O: Duh je polovina koja tu nedostaje. (…)]
~***~
"Jedno malo dijete još uvijek nema ličnost.
Ono je ono što ono stvarno jeste. Ono je suština. Njegove želje,
ukusi, ono što ono voli ili ne voli, sve to izražava njegovo
biće onakvim kavo ono jeste.”
"Međutim, čim se počne sa
njegovim tzv. ‘obrazovanjem’, ličnost počinje da
raste. Ličnost se obrazuje dijelom namjernim uticanjima
drugih ljudi, odnosno, ‘obrazovanjem,’ a dijelom i spontanim
oponašanjem njih od strane samog djeteta. U obrazovanju ličnosti
veliku ulogu igra i ‘pružanje otpora’ ljudima iz svoje
okoline u pokušaju da se očuva ono što je stvarno
‘svoje’ i što je ‘istinsko’.”
"Suština je istina u čovjeku; ličnost
je laž. Proporcionalno sa razvojem ličnosti, čovjekova
suština se manifestuje sve rjeđe i rjeđe i često
se događa da ta njegova suština zaustavi svoj razvoj u
veoma ranom dobu tako da više ne raste.
"Vrlo često se događa da suština
jednog odraslog čovjeka, čak i onog koji je veoma
inteligentan u onom smislu koji se pod tim danas podrazumjeva,
veoma obrazovanog čovjeka, prestane sa svojim rastom na
nivou djeteta starosti od 5 do 6 godina. To znači da sve što
mi u tom čovjeku vidimo, nije ‘njegovo lično.'”
"Ono što je stvarno njegovo lično
svojsvo, tj. njegova suština, ona se obično manifestuje
samo u obliku njegovih instikata i najednostavnijih emocija. Međutim,
postoje slučajevi kada se čovjekova suština razvija
paralelno sa njegovom ličnošću. Ovi slučajevi
predstavljaju vaoma rijetke izuzetke, pogotovo u okolnostima
civilizovanog života.”
"Suština ima više šanse da se razvije kod
ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uslovima i
koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.
[U vezi ovog poslednjeg navoda, mislim da u sadašnjim
uslovima čovjek ima šansu da razvije svoju suštinu.]
"Međutim, po pravilu, ličnost kod
takvih osoba je veoma malo razvijena. Oni imaju više onoga što
je njihovo lično od onoga što ‘nije njihovo’, tj. fali
im obrazovanje i kultura.
"Kultura stvara ličnost i istovremeno je
produkt i rezultat ličnosti. Mi ne možemo da pojmimo da je
cijeli naš život, sve ono što nazivamo ‘civilizacijom’,
sve ono što smatramo pod naukom, filozofijom, umjetnošću
i politikom, stvoreno od strane ljudskih ličnosti, tj. od
strane onoga u njima, što u suštini ‘nije njihovo’.
"Taj elemenat tj. ono što ‘nije suštinski
njihovo’, razlikuje se od onoga što ‘jeste njihovo’ po
samoj činjenici da se ono može izgubiti, izmjeniti ili
oduzeti od njih, na vještački način.
[Ljudima se može uništiti ličnost a podložni
su i re-programiranju!]
"Postoje načini da se eksperimentalno
verificira veza između ličnosti i suštine. U istočnjačkim
školama postoje metode uz pomoć kojih je moguće
odvojiti čovjekovu suštinu od njegove ličnosti. Za te
svrhe oni ponekad koriste hipnozu, nekad specijalne narkotike
ili određene vrste vježbi. Ukoliko se ličnost i suština
čovjeka razdvoje neko vrijeme, na ovaj ili onaj način,
u njemu se onda formiraju dva bića, koji pricčaju
različitim glasom, imaju potpuno različite ukuse,
ciljeve i interesovanja a za jedno od ta dva bića često
se ispostavlja da se nalazi na nivou malog djeteta.
"Nastavljajući dalje s ovim eksperimentom,
moguće je takođe uspavati jedno od ova dva bića,
ili sam eksperiment može započeti tako što se uspava
čovjekova ličnost ili se uspava njegova suština. Određeni
narkotici imaju ta svojstva da uspavaju čovjekovu ličnost
a da njegova suština istovremeno ostane budna. Tako nakon određenog
vremena poslije uzimanja takvog narkotika, čovjekova ličnost
nestaje, dok ostaje samo njegova suština. Onda se događa
da čovjek koji je bio pun najraznovrsnijih i najuzvišenijih
ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi, mržnje, strasti,
patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, odjednom ostane
potpuno prazan, bez misli, bez osjećanja, bez uvjerenja i
stavova. Prema svemu onome što ga je prije uzbuđivalo, on
sada postaje potpuno indiferentan.
"Ponekad je on u stanju i da vidi svu izvještačenost
i imaginativni karakter svog uobičajenog raspoloženja
svojih uzvišenih riječi; a ponekad ih i zaboravi kao da
nikada nisu postojale.
"Stvari za koje je svojevremeno bio spreman da
žrtvuje svoj život sada mu se čine besmislene i beznačajne,
nevrijedne da im se posveti bilo kakva pažnja. Sve ono što on
sada može naći u sebi to je samo par instiktivnih težnji
i ukusa. Voli slatkiše, uživa kad mu je toplo, ne voli hladnoću,
ne voli da misli o poslu ili nasuprot tome, sviđa mu se
ideja o fizičkom kretanju. I to je sve.
[Interesantno je da se mnogi ljudi koji su bili
podvrgnuti hipnozi i kojima je data instrukcija da se svega toga
sjete, nakon što se probude, nađu zaprepašteni kad
saznaju da imaju nešto u sebi što ima skroz suprotne stavove o
svemu. U večini slučajeva oni se onda potrude da
suzbiju taj aspekt sebe (svoju suštinu) i nastave dalje, po
starom, jer je njihova ličnost ta koja dominira i koja
naravno ne može sama sebi priznati svu svoju izvještačenost.]
"Ponekad, ali veoma rijetko i kada se najmanje
nadamo, ispostavi se da je kod određenog čovjeka
njegova suština potpuno odrasla i razvijena, čak i u slučajevima
kada njegova ličnost nije dovoljno razvijena. U tim slučajevima,
ta suština ujedinjava u čovjeku sve ono što je u njemu
ozbiljno i istinsko.
"Međutim, to se događa veoma rijetko.
U pravilu, čovjekova suština je ili primitivna, divlja,
djetinjasta, ili jednostavno - glupa. Razvitak čovjekove suštine
zavisi od njegovog rada na samom sebi.
"Kod rada na samom sebi veoma važan momenat je
onaj kada čovjek počne da razlikuje svoju ličnost
od svoje suštine. Čovjekovo istinsko Ja, njegova
individualnost, može jedino da izraste iz njegove suštine. Može
se reći da je čovjekova individualnost, - njegova suština
u jednom odraslom i zrelom obliku.
"Međutim, da bi se omogućilo suštini
da odraste, potrebno je da se prvo oslabi stalni pritisak kojeg
ličnost vrši na nju, jer se sve prepreke razvoju čovjekove
suštine nalaze u njegovoj ličnosti.
'Ukoliko uzmemo jednog prosječnog kulturnog
čovjeka, vidjećemo da je u velikoj većini slučajeva
aktivni elemenat u njemu njegova ličnost, dok je njegova suština
pasivni elemenat. Unutrašnji
rast čovjeka ne može početi sve dok se to ne
promijeni. Ličnost mora postati pasivna a suština aktivna.
To se može ostvariti samo ako se ‘odbojnici’ otklone ili
oslabe, jer su ti ‘odbojnici’ glavno oružje uz pomoć
koga ličnost drži suštinu zarobljenom.
"Kao što je prethodno već rečeno,
kod manje kulturnih ljudi suština je često razvijenija
nego kod onih kulturnijih. Tako
bi se moglo činiti da kod njih postoji mogućnost
rasta, međutim, u praksi to nije tako jer se ispostavlja da
je njihova ličnost nedovoljno razvijena.
"Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja, i da bi
se moglo raditi na samom sebi, potrebna je jedna određena
razvijenost ličnosti isto kao i određena snaga suštine.
Nedovoljno razvijena ličnost čovjeka
podrazumjeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i
materijala na kome se mora bazirati rad na samom sebi. Bez određenih
zaliha znanja, bez određene količine materijala koji
‘nije njegov’, čovjek ne može početi sa radom na
samom sebi, on ne može početi da proučava samog sebe,
on ne može početi da se bori protiv svojih mehaničkih
navika, on jednostavno neće imati ni razloga ni motiva da
poduzme jedan takav posao.
"To ne znači da su svi putevi zatvoreni za
takve ljude. Put fakira i put monaha, koji ne zahtjevaju neki
intelektualni razvoj još uvijek im ostaju dostupni. (…)
"Tako je evolucija za kulturnog čovjeka
podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka.
"Kulturan čovjek živi daleko od prirode,
daleko od prirodnih uslova egzistencije, u vještačkim životnim
okolnostima i on tako razvija svoju ličnost na račun
svoje suštine.
"Manje kulturan čovjek živi u normalnijim
i prirodnijim uslovima, te tako on razvija svoju suštinu na račun
svoje ličnosti.
"Uspješan početak rada na sebi zahtijeva
jednu srećnu okolnost, gdje su ličnost i suština kod
čovjeka podjednako razvijeni.
Iz takve jedne okolnosti može da proistekne najveći
uspjeh.
"Ako je njegova suština veoma malo razvijena,
onda će čovjeku trebati jedan duži pripremni rad i
taj posao će biti skroz besplodan ukoliko je čovjekova
suština trula iznutra ili ima neka nepopravljiva oštećenja.
Takvi slučajevi se dešavaju veoma često. Kod jednog
abnormalnog razoja ličnosti često se dešava da se
razvoj suštine zaustavi u jednoj veoma ranoj fazi,
tako da ona ostane veoma mala i deformisana. Od neke male
i deformisane stvari ništa se ne može napraviti.
"Što je još gore, vrlo često se događa
da suština umre u čovjeku dok su njegova ličnost i
tijelo još uvijek živi. Značajan procenat ljudi koje
svakodnevno susrećemo na ulicama velikih gradova su ljudi
koji su prazni iznutra, tj. oni su, u stvari, već mrtvi.”
[Ovo sto Gurđijev ovdje reče, trebalo bi nam odnekud
biti poznato!? Pogledaj temu: Organski
Portali]
"Na svu našu sreću, mi to nismo u stanju da vidimo i
znamo. Kad bi mi znali koliko ljudi je stvarno mrtvo i koliko
mrtvih ljudi upravlja našim životima, mi bi poludjeli od užasa.
"Stvarno se i dešava često da ljudi
polude zato što su saznali nešto slično, a da prethodno
nisu bili pripremljeni za to, tj. vidjeli su nešto što nisu
trebali da vide.”
"Da bi čovjek vidjeo bez opasnosti po
sebe, on mora već da se nalazi na putu. Ukoliko čovjek,
koji nije u stanju da išta učini, vidi istinu - onda
će on sigurno poludjeti. Međutim, to se rijetko dešava.
Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa
da vidi prije vremena.
"Ličnost vidi samo ono što ona voli da
vidi i što nema uticaja na njen život. Ona nikada ne vidi ono
što ne želi da vidi. To je istovremeno i dobro i loše. Dobro
je ukoliko čovjek želi da spava, a loše – ukoliko želi
da se probudi."
Nastavak:
II Dio
|