|
Život je – film. Vema
je teško, za jedan kartezijanski um, da shvati ovaj koncept. Naš
tro-dimenzionalni um je veoma loše adaptiran shvatanju ideja i
činjenica koje zadiru u domen beskonačnog.
Iako za mnoge, ovo može da
bude nepojmljivo, naš je život samo jedan običan film
napravljen na osnovu nekog scenarija. Taj film se neprestano
vrti, odvija se bez prekida, na jedan takav način - da se
čovjek stalno ponovo rađa u istom momentu kad umre.
Ono što je najapsurdnije je
to, da se on rađa na istom mjestu, gdje se i prije rađao,
istog datuma i od strane istih roditelja. Tako se taj film
stalno ponavlja.
Tako se svako ljudsko biće
rađa zajedno sa svojim filmom. Taj film predstavlja jedno
radno polje koje je čovjeku dato da primjeni i ostvari
napore svoje vlastite svijesti.
Neprekidno ponavljanje tog
filma nema veze sa reinkarnacijom, mada se ta dva pojma često
mješaju. Zbog razloga koje smo već prije pomenuli
"vanjski (eksterni) čovjek" koji živi u sistemu
"budućnosti-prošlosti" ne može da obuhvati ni
jedan jedini momenat na svojoj filmskoj traci, čak ni onaj
njen dio koji na sebi sadrži kadrove iz njegove neposredne budućnosti.
Da bi to ostvario, čovjek bi morao da proširi otvor,
odnosno okvir, kroz koji percipira sadašnji momenat. Tako mu se
ponekad dogodi kad je izložen određenim doživljajima, da
bude siguran da ih je već prije doživjeo. Neki u tome
nalaze dokaz reinkarnacije, dok su u stvarnosti fenomeni ove
vrste posljedica naglog i kratkotrajnog prodora energetskog
talasa u organizacioni okvir kroz koji čovjek percipira
svoju sadašnjost, tako da par detalja iz neposredne budućnosti
"sklizne" u "budni" dio njegove svijesti. Na
ovaj način stiće se utisak povratka u neko drugo
vrijeme.
Na neki način ovdje ima i
istine, iako je utisak da se nešto već prije doživjelo
samo rezultat jednog običnog mehaničkog premotavanja
filma.
Međutim, istinska
reinkarnacija je jedan fenomen koji je sasvim drugačije
prirode. Iako se, teoretski, film odvija u domenima mogućnosti
i bekonačnosti, film "eksternog čovjeka" se
pridržava pojmova realizacije, i vremena, samo u onom stepenu
koji mu je potreban da bi zadovoljio uslove "Stvaralačkog
Zraka".
U drugu ruku, istinska
reinkarnacija se događa u svoj svojoj potpunosti u vremenu,
i potpuno pripada domenu Realnog, a dio je jednog šireg aspekta
Manifestacije.
Mi smo već prije
insistirali na činjenici da ljudska ličnost nije
realna, u pravom smislu riječi, nego predstavlja samo jedan
potencijal ili mogućnost. Ona igra ulogu u filmu za kojeg
je vezana, i ne može ga se osloboditi sve do momenta
"Drugog Rođenja". U tom momentu ona će
prestati da bude ličnost. Zbog svoje neprekidne veze sa
"istinskim Ja", ona će biti transfigurisana i
pretvoriti se u Individualni Oblik.
Sve dok čovjek živi u
&divljini&, samozadovoljan i uronjen u svoje laži i
iluzije, njegov film će se odvijati sa jednom mehaničkom
nefleksibilnošću, i njegova ličnost će ostajati
onakvom kakva jeste, tj. nepromjenjena.
Ove okolnosti mogu da se
promjene samo onda kad čovjek pređe &Prvi
Prag&. Taj prelaz se može porediti sa začećem
buduće Individualnosti.
To stepenište simbolizuje
period gestacije, dok prelaz preko "Drugog Praga"
predstavlja &Drugo Rođenje&, odnosno – rođenje
Individualnosti. Kasnijim razvojem koji odgovara notama
"Mi" i "Fa", Individualnost se postepeno
integrira sa &višim kosmosom&
Primajući tako darove
Svetog Duha, prikladne svojoj prirodi, čovjek počinje
da aktivno učestvuje u realnoj i objektivnoj egzistenciji,
koja na kraju postaje jedna od suštinskih karakteristika
njegovog bića.
To predstavlja istinsko –
Spasenje. Oslobađanje od okova filma. (Film = Matrix
prim.prev). Samo na ovoj tački evolucije istinska
reinkarnacija postaje moguća. Ona onda nije više mehaničke
prirode, nego se svjesno čini, da bi se ostvarila neka
misija...
... Veoma je bitno da se
shvati razlika koja postoji između filma, kao mješavine
raznih opcija, i - reinkarnacije u vremenu, koja pripada domenu
Realnog, i da se razumije sama suština ove razlike.
U momentu "Drugog Rođenja",
nakon prelaska &Drugog Praga&, čovjek se oslobađa
robovanja u filmu – i ulazi u domen svog ličnog
Iskupljenja. On je sada prihvaćen od strane bića, koja
se prema Tradiciji nazivaju &Sveto Ezoterično
Bratstvo&. Pripadnici ovog bratstva nisu više podložni
bolestima, patnjama i smrti.
Teoretski, film u kome je
čovjek rođen i u kome živi, može da se vrti sve do
"kraja svijeta", pod uslovom da je čovjek sretan,
zadovoljan sam sa sobom, pridavajući sebi zasluge za sve
ono što smatra pozitivnim a istovremeno optužujući druge
za sve svoje greške i neprilike. Iskreno govoreći, ova
egzistencija se ne može nazivati ljudskom, ovdje se u stvari
radi o – antropoidnoj egzistenciji (antropoid=pre-adamični
čovjek=organski portal prim.prev.) Taj pojam je prikladan
za "vanjskog čovjeka", uronjenog u samozadovoljštinu
i manifestuje njegovo vrhunsko ostvarenje nakon miliona godina
evolucije vrste od svojih životinjskih predaka, međutim, s
tačke gledišta ezoteročne evolucije, antropoid je
samo jedan potencijal, ili bolje rečeno – jedna
nerealizovana šansa.
Ako posmatramo problem ezoterične
revolucije s tačke gledišta jednog filma i različitih
uloga koje čovjek može u njemu da igra, jasno nam je da je
ova vrsta evolucije nemoguća, jer se film kao film –
stalno vrti u jednom te istom krugu. Ljudi koji igraju u ovome
filmu su oni koje nazivamo – antropoidi (organski portali),
lutke, mrtvaci koji, kako je Isus rekao, "vjeruju da su živi".
Ezoterična evolucija počinje
kad se čovjek svojim svjesnim naporom otrgne iz filma,
odnosno - kretanja u krug.
(Izvod
iz: "Gnosis – Study and Commentaries on the Eastern
Orthodoxy"; Book One; strana 232 i 233 - Boris Mouravieff)
|