DOBRONAMJERNO
KIDNAPOVANJE?
“Naravno, nisu sva
iskustva vezana za slučajeve abdukcije bolna i
traumatizirajuća. Mnogo njih tvrdi kako su se vanzemaljci
koji su ih otimali ponašali prema njima ljubazno i
dobronamjerno. Neki od otetih se sjećaju kako su im ovi
rekli da su “specijalni” ili “izabrani”, te kako je
upravo njima povjeren jedan veoma važan zadatak, koji je za
dobro cijelog čovječanstva. Tako neki od onih koje
redovno otimaju, nakon što tako nešto čuju, počinju
mnogo lakše da podnose svoj bol i strah, te počinju
insistirati na tome kako iza svega ovoga stoje neki mnogo viši
motivi. Tako u nekim slučajevima, otete osobe se svjesno
sjećaju susreta sa dobronamjernim vanzemaljcima te misle
kako nemaju razloga da sumnjaju da se bilo šta događa, što
bi moglo da ima negativnu konotaciju.”
NEŠTO VIŠE NA TEMU
“PARAVAN” MEMORIJE:
“Intenzivno naučno
istraživanje pokazuje da je sama suština ove interakcije
ljudi-vanzemaljci, bazirana na PREVARI. Mi smo sa sigurnošću
utvrdili, na primjer, da se ta “paravan” (lažna) memorija
vrlo često koristi kako bi se ta aktivnost, odnosno, otmica
čovjeka od strane vanzemaljaca zamaskirala. Klasičan
slučaj je, recimo, da čovjek vidi neku životinju na
nekom mjestu gdje se ona normalno nebi trebala da nalazi, kao
npr. jelena, sovu, majmuna ili zeca, a onda doživi jedan period
izgubljenog vremena. Kada se ta osoba kasnije probudi, jedino što
može da primjeti, to su ožiljci na svom tijelu, čije
porijeklo ne može da si objasni. Čovjek se kasnije dugo
vremena osjeća nekako nelagodno, a onda neko vrijeme nakon
toga sasvim drugaćija sjećanja mogu da se s vremena na
vrijeme javljaju, često u formi snova ili kao flešovi,
odnosno, bljesci, i tada neki od njih počnu tražiti pomoć
u vezi toga. Tada
se, vrlo često, koristi hipnotička regresija kako bi
se otkrilo šta se u stvari krije iza te “paravan” memorije,
odnosno, lažnog sjećanja i onda se obično otkrije
kako se radilo o klasičnoj abdukciji. Najnovije naučno
istraživanje ovog fenomena u kome sam učestvovala otkrilo
nam je jednu drugu vrstu provjere. Ako se ovo ispostavi kao tačno,
onda će hiljade žrtava otmice morati hitno da se podvrgnu
ponovnom ispitivanju. Tipični scenario podvrgavanja
regresivnoj hipnozi obično se sastoji u probijanju
inicijalno blokirane memorije. Žrtva otmice se tada obično
sjeti kako je bila podvrgnuta nekoj vrsti fizičkog pregleda
njenog tijela, kako su joj uzeli uzorke nekih tkiva ili kako je
nad njom obavljen neki ginekološki pregled. Drugi nalazi koje
takođe možemo smatrati tipičnim, obuhvataju
ekstrakciju sperme ili jajnih ćelija, žrtvama je takođe
često sugerisano kako one obavljaju jedan vrlo važan
zadatak u smislu spašavanja čovječanstva, ili im se
kaže nešto u vezi dolazeće katastrofe. I u većini
tih slučajeva hipnotička seansa se završava na tome,
te i žrtva i hipnoteraput vjeruju kako su pronašli istinske
razloge otmice. Racionalizacija im pomaže da povjeruju kako
alieni imaju razlog za sve ovo, i kako je taj razlog objektivan
s naučne tačke gledišta i dobronamjeran. Što su
hipotetična sjećanja u vezi s događajem manje
prijeteća i benevolentnija, utoliko su i hipnoterapet i žrtva
otmice zadovoljniji. “Pa, to i nije bilo baš toliko loše,
zar ne? Ta stvorenja su naši prijatelji, tj. bitno je to što
oni nisu neprijateljski raspoloženi prema nama.” I tako se
obojica rastanu s osjećajem olakšanja. Nisam još čula
za nekog od onih koji se time bave da dovodi u pitanje svoj
otkriveni scenario. Međutim, imajući u vidu nekoliko
poslednjih slučajeva, postaje mi jasno da ovako povraćena
sjećanja mogu da budu samo još jedan paravan, koji služi
za maskiranje događaja koji su po svojoj suštini izgledaju
daleko ružnije, nego što se to na prvi pogled čini. Ja
ću ovo malo bolje objasniti, tako da možete shvatiti o
čemu se radi.”
ČUDAN IZVJEŠTAJ
“Jedan čovjek,
u svojim kasnim 40-tim, posjetio nas je u vezi s tim kako bi
pokušali da otkrijemo šta leži iza nekoliko njegovih doživljaja
u životu, koji su na neki način u vezi s vanzemaljcima. Za
vrijeme saslušavanja rekao nam je nešto o jednom drugom čudnom
događaju koji na prvi pogled nije imao ništa zajedničko
sa vanzemaljcima, ali ga je proganjao još od njegovog
djetinjstva. Kad je imao deset godina, jedan dan ih je posjetila
njegova baka i pošto je kuća u kojoj su živjeli bila vrlo
mala, on je prvu noć prespavao na istom krevetu s njom. U
toku noći dječaka je probudio glasan muški glas. Nije
mogao razumjeti o čemu je ovaj pričao, međutim,
on je ljutito zvučio i obraćao se baki koja je ležala
pored njega. Sljedećeg jutra, on je pitao baku, “Kakav se
ono čuo glas u sobi prošle noći”? Njegova ga je
baka onda sa suzama u očima čvrsto privukla i rekla,
“Ono je bi đavo”. Ona nije više ništa rekla u vezi s
tim događajem, međutim počela je insistirati da
ju njen sin odmah vrati kući. S obzirom da to što je ona
zahtjevala bilo dosta nerazumno, njen sin ju je pokušao da
nagovori da ostane još malo, međutim ona je bila uporna i
tako je cijela familija krenula na put od nekih stotinjak milja,
kako bi vratili baku na farmu gdje je ona živjela. Poslije samo
par sati, nakon što su tamo stigli, baka je dobila masivni
izljev krvi u mozak i umrla. Otkako se to dogodilo, ovaj čovjek
je osjećao teret griže savjesti u vezi sa smrću
njegove bake, iako nije bilo valjanog razloga zašto bi se on
tako trebao da osjeća u vezi toga. Cijeli taj događaj
je u svojoj suštini bio nekako bolan i mističan, međutim,
tokom svih svojih kasnijih susreta s vanzemaljcima, on ih je na
neki način smatrao svojim prijateljima i mislio je kako mu
oni pomažu u ekspanziji njegovih psihičkih sposobnosti.”
[Intervju se
nastavio. Na postavljeno pitanje u vezi vanzemaljaca i njihove
prirode u smislu “psihičkih vampira”, Karla nastavlja]:
KT: ...Da. Sada vam
možda postaje jasno šta bi to mogla da bude sama srž njihove
“žetve”. Moguće je, takođe, da njima ne treba
samo naša emocionalna energija, tj. da jedna od njihovih
frakcija [ako bih mogla da pogađam, mislim da se ovdje radi
o - reptoidima] koristi i naša fizička tijela. Oni stalno
pokušavaju da nas odvoje od naših tijela govoreći nam
kako su ona “samo kontejneri”. Zašto? Zato što ih oni
jedu. Kad bi krava znala da ju hoćete da pojedete, vi bi
ste joj rekli [ukoliko bi one mogle da razumiju], “Tvoje
tijelo nije toliko važno. Ono nije bitno.”
[Odgovor na pitanje u
vezi duhovne prirode Greys-a i Reptoida]:
KT: Mislim da je to
nešto o čemu treba dobro da se zamislimo. Ja misli da
Greys nemaju dušu, nego su nešto slično “Frankenštajnima”
ili “zombijima”, ili kakav god pojam želite da koristite u
pokušaju da opišete “žive mrtvace.” Kad sam bila s njima
imala sam jedan neodoljiv osjećaj kako oni nisu živi—tj.
da su oni mrtvi.
Kraj
Prvi
Dio
|