CF: Vas smatraju jednim od vodećih
eksperata na polju istraživanja UFO/NLO-a i otmica/abdukcije
ljudi od strane vanzemaljaca. Kako je došlo do toga da se počnete
uopšte da bavite ovim?
KT: Naša porodica
nije znala mnogo o ovom fenomenu kad smo počeli da viđamo
NLO-e i doživljavamo abdukcije. Pošto sam se inače bavila
istraživačkim radom, okrenula sam se literaturi na ovu
temu kako bih tamo pronašla neko objašnjenje. Kada sam
apsorbovala sve ono što je bilo dostupno u vezi svega ovoga,
zaključila sam da ponuđeni odgovori uopšte nisu
pouzdani. S obzirom da se radilo o jednom problemu koji je bio
od krucijalne važnosti kad se o mojoj familiji radi (ako ne i o
jednom globalnom fenomenu), jedini mogući način da dođem
do odgovora bio je taj da sama proučim o čemu se u
stvari radi. Tako sam počela da se bavim sa slučajevima
ove vrste otmica.
Lična prošlost
i knjiga — “INTO THE FRINGE”:
CF: Da li je vaša
knjiga “Into the Fringe” bila rezultat toga? [Karlina prva
knjiga objavljena na ovu temu]
KT: U stvari, moja
knjiga “Into the Fringe” nije bila rezultat istraživanja u
cilju pronalaska odgovora. Tu se više radilo o opisivanju
iskustava te vrste kroz koje je prolazila moja porodica,
pogotovo u toku godinu i po dana, kada su ona bila veoma
intenzivna. Tek nakon toga ja sam počela da se povezujem s
drugim ljudima koji su se bavili ovom tematikom. Tako sam radila
na mom i mnogim drugim slučajevima sa Barbarom Bartholic.
Ona bi u mnogo navrata dolazila u Teksas (gdje sam ja živjela)
i onda bi mi organizovali radne seanse koje bi trajale 4-5 dana,
za vrijeme kojih bi u moju kuću dolazili i drugi ljudi koji
su živjeli u okolini i koji su željeli da im se pomogne po
ovom pitanju. Ona bi onda prvo porazgovarala s njima, pa ih
nakon toga podvrgla regresivnoj hipnozi. Ja sam počela da učim
tako što sam radila kao njen asistent. (Kada bi doktorati
postojali i na ovom polju, onda bi Barbara sigurno bila doktor.
Radeći s njom naučila sam mnogo više, nego za vrijeme
cijele moje dotadašnje akademske karijere.) Kasnije je Barbara
došla u situaciju da je imala toliko posla da više nije imala
vremena da redovno dolazi, tako da sam ja sama morala da počnem
sa svojim preeliminarnim istraživanjima ove problematike. Tako
sam počela aktivno da se bavim s tim.
OTMICE KROZ
GENERACIJE:
CF: Ono što je u
mnogim slučajevima otkriveno, to je da se iste stvari događaju
roditeljima abduciranih, kao i njihovim babama i dedama. Da li
je i u vašoj familiji isti slučaj?
KT: Da, stvar je
definitivno “transgeneracionalne” prirode u porodici Elton.
[Elton, muž Doktorice Turner, u knjigama “Into the Fringe”
i “Taken” je bio označen pod pseudonimom “Casey”.
Oni sada misle da nema više potrebe da se njegov identitet
sakriva.] prije nego što je Eltonova baba umrla 1990.g., s
obzirom da je porodica već znala da joj se bliži kraj,
pitali su ju da ispriča neke od tih doživljaja, kako bi
njeni potomci znali o svemu tome, te su oni to snimili i na
video traku.... Moja majka je odbila da razgovara o tome, jer ju
strah od toga dovodi do ludila. Ona čak nije ni pročitala
moju knjigu “Into the Fringe”, kad pročita jednu ili
dvije stranice toliko se uznemiri da jednostavno ne može dalje
da nastavi – što mi govori da vjerovatno postoji neki razlog
za to. Sjećam se, tamo negdje 1965.g. kad sam bila još srednjoškolka, pojava letećih tanjira je bila
glavna tema neko vrijeme na vijestima. To je bilo jedan od
rijetkih slučajeva da sam obratila pažnju na te stvari u
vezi NLO'a. Jednog dana smo tako moja majka i ja slušali
televiziju dok smo radili nešto u kuhinji. Walter
Cronkite je pričao o pojavi letećih tanjira i ja sam
tada rekla majci da u slučaju kad bi NLO sletio u naše
dvorište ja bih najvjerovatnije odmah ušla u njega. Moja
majka, koja je inače bila veoma nježna žena i koja nije
čak nikada ni podizala svoj glas a kamoli me tukla,
momentalno je zastala, uhvatila me za ramena i počela da
trese sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Cijelo to vrijeme
ona je vikala: “Zakuni mi se da im nećeš čak ni
blizu da priđeš”! Da se nikada više nisi usudila da kažeš
tako nešto!” To je bilo i jedini put u mom životu, kako sam
vidjela svoju majku da se tako ponaša. Sada već znam, na
osnovu svog istraživanja, da su ovakve ekstremne reakcije
često jedan indikator da je osoba imala određena lična
iskustva u vezi s tim.
HIPNOTIČKA
REGRESIJA:
CF: Pomenuli ste korištenje
hipnoze koja je predmet mnogih kontroverzi. Neki istražioci
tvrde kako ljudi mogu pod hipnozom smisliti neku priču koja
se nikada nije dogodila, kako bi zadovoljili hipnotizera. Drugi
tvrde kako postoji nekoliko nivoa ovih doživljaja – te da je
moguće prodrijeti kroz gornji sloj te tako stići do
jedne “duboko zakopane memorije”, te da se i takve stvari
događaju. Šta vi mislite o tome?
KT: Ja mislim da
takve teorije nisu istinite te da su one prizvod tzv. istraživanja
“iz fotelje”. Ja
ne vjerujem da ćete čuti takve stvari od onih koji se
ozbiljno time bave. Kada bi takve podvrgli hipnozi pa da su nam
oni kasnije u stanju da kažu čega se stvarno sjećaju,
onda bi mogli već razgovarati. U svakom drugom slučaju,
to su samo prazne priče. To su hipoteze koje su bazirane na
njihovim predubjeđenjima u vezi tog fenomena, iskustava,
kao i upotrebljene kontrole
nad pacijentima tj. abduciranim osobama za vrijeme tih seansi.
Lako je o svemu ovome filozofirati, međutim, to
filozofiranje nema nikakve veze s onim što se stvarno događa.
Takođe, imamo loše hipnotizere, kao što imamo i
dobre hinotizere. Loš hipnotizer je onaj koji u suštini
koristi psihološku ranjivost osobe, te se upušta u nešto što
mi nazivamo “psihološkim silovanjem” čovjeka. Dobar
hipnotizer neće pokušati da naruši čovjekovu
slobodnu volju, ili da mu pokuša da promijeni percepciju
realnosti, odnosno, da u njegovu svijest inducira tzv.
posthipnotičke sugestije, kao i da mu sugerira vjerovanje u
stvari u koje ovaj nebi normalno vjerovao dok je u budnom
stanju. Te stvari su opasne kod hipnoze. Kad je u hipnotičkom
snu, pacijent je na neki način prepušten na milost i
nemilost hipnotizera. Upravo zbog toga, hipnotizer koji se bavi
otkrivanjem skrivene i potisnute memorije, mora biti neko od
povjerenja, a isto tako nikoga se nebi trebalo uvoditi u stanje
hipnoze a da tome ne prisustvuje povjerljiva osoba koja može
paziti na hipnotizera.
Hipnoza je veoma ozbiljna stvar i njome se nebi trebali
baviti oni koji nisu adekvatno kvalifikovani za taj posao. Loš
hipnotizer može još samo pogoršati stvar. Znam ljude koji su
otišli kod hipnotizera zbog pušenja ili dijete, pa su na kraju
poslije hipnoze patili više nego prije nje. Naravno, s mnogim
stvarima se može pogrešno postupati. Međutim, moje
iskustvo u vezi hipnoze kao i vjerodostojnost onoga što sam uz
pomoć nje saznala potvrdilo se u mnogim slučajevima.
Ja sam bila u situaciji da sam mogla dobro da izučim te slučajeve.
Ponekad se dogodi da se pojavi neki pogrešan materijal, zbog
specifičnosti same situacije, međutim, to nije toliko
tipično. Sigurna sam da je hipnoza daleko najbolji alat
koji trenutno imamo na raspolaganju. Ako se njome pravilno
koristimo, to je i jedini način na koji možemo određene
informacije koje su potisnute duboko u podsvijesti dovesti
napolje, do svjesnog stanja. Ja sam bila u stanju da provjerim
veliki broj sjećanja koja su bila povraćena uz pomoć
hipnoze, upoređujući ih s objektivnim činjenicama
koje su se mogle nezavisno verificirati, i takva sjećanja
su se na kraju ispostavljala tačnima.
“PARAVAN”
MEMORIJA, KAMELEONI I NACISTI:
CF: Vi ste takođe
otkrili kako ponekad postoji mnogo slojeva memorije, nešto slično
slojevima kod luka. Čovjek koji je bio abduciran, kada se
podvrgne hipnozi, on se prvo sjeti jednog (lažnog) scenarija,
međutim, kada ga regresiramo do jednog dubljeg nivoa, onaj
prvi nivo se raspadne, te tako vidimo da se u stvari radilo o
“paravan” (lažnoj, prim.prev.) memoriji, jer se pojavi
jedan potpuno drugačiji scenario.
KT: Da, i čini
se da kod nekih slučajeva može da se dosegne i samo dno.
CF: Koliko tih
slojeva postoji; koliko se duboko može da ide; i šta se nalazi
na samom dnu?
KT: Mi smo uradili
dosta istraživanja na ovom području tako da smo u stanju i
da damo neke odgovore na ova pitanja. Tipično je (mada ne
uvijek) da ono što prvo izađe na površinu ima veze sa
svjesnim informacijama. Kada se subjekt (osoba podvrgnuta
hipnozi, prim.prev.) dovede na sljedeći, dublji nivo
hipnotičkog transa i kada mu sugerišemo da se koncentriše,
vrlo često ćemo doći do stvari koje nisu iste kao
one kojih se subjekt svjesno sjetio dok je bio na prvom nivou
hipnotičkog transa. Tada počinje takozvana “faza
ispipavanja”. Subjekt misli, “Ovo nije bilo istina; Osjećam
da tu nešto nije bilo u redu; kad se malo više skoncentrišem
na to, čini mi se da to nije ono što sam u prvom momentu
mislio/la”. To je
tzv. “tranzicioni nivo”. Tu može da se radi o samo par
nivoa, a može da ih bude i 20 – međutim, ono što je
sigurno, uvijek postoji tzv. “pokrovni nivo”, koji je
poduprt jednim čvršćim temeljom. Ako se subjektima
pomogne na način da programiraju svoje mentalne kompjutete
kako bi probili iluziju, i da govore samo istinu u vezi onoga što
percipiraju, kako Barbara često kaže: “Razbistri
viziju”, onda će se oni sjetiti jednog potpuno drugačijeg
doživljaja nego što je onaj kojeg su prvobitno pominjali kad
su bili na prvom nivou hipnotičkog transa. Taj doživljaj
nema apsolutno ništa zajedničkog sa onim kojeg su se oni
svjesno sjećali. Postoje najmanje 2 nivoa, a moguće i
3.
CF: Ljudi tvrde da
kad se probiju ovi nivoi sa zaštitnom odnosno, - “paravan”
memorijom, onda se obično dođe do jednog nivoa,
odnosno, scenarija, koji uključuje reptoidna bića. Da
li ste i Vi imali sličan slučaj?
KT: U nekoliko slučajeva
koji su mi poznati, kada se dostizao najdublji nivo, tada su obično
reptili oni s kojima ovdje imamo posla.
CF: Da li se uvijek
srećemo sa “sivima” (greys-prim.prev.) kad se radi o
gornjim nivoima?
KT: ponekad prvi nivo
uključuje “sive”, ponekad ljude, nekad bića sa
Plejada, ponekad neke čudne životinje.
CF: Abducirani ljudi
često kažu i kako su imali priliku vidjeti – Nordike anđeoskog
izgleda, a onda kada su pokušavali da se skoncentrišu na
njihova lica, oni kao da se ispare, a iza njih se pojave
“lizard (gušter) ljudi”.
KT: Ima dosta slučajeva
koji mi nisu poznati. Čula sam od drugih ljudi koji se ovim
bave - istu tu stvar. U jednom od slučajeva koji sam
pomenula u mojoj knjizi “Into the Fringe,” James se skoro
svjesno sjetio kako se našao u blizini jedne veoma lijepe žene
sa Plejada, (sazviježđe, prim.prev.), koja je izgledala
veoma zanosno i privlačno. Ona je izrazila želju da joj on
priđe i da ju zagrli. Kad je on pao u njen zagrljaj i kad
je mislio da će ga ona poljubiti, ona je nestala, a na
mjesto nje je ostalo neko crno, kvrgavo i ljigavo stvorenje sa
nekim asimetričnim crtama lica. Ja sam čula o ovoj
spodobi nekoliko puta, kod nekih drugih slučajeva. To
stvorenje je bilo veoma snažno. Umjesto da zagrli James-a, ono
ga je bacilo na zemlju a onda mu uvuklo jednu oko pola metra
dugu sondu u grlo i kroz nju izvuklo sadržaj iz njegovog želuca.
Narednog dana, James je još uvijek osjećao ukus žući
u grlu, grlo ga veoma boljelo a na njemu su se lijepo mogli
vidjeti i tragovi kandži, na mjestima gdje ga je ono stvorenje
držalo, dok je on ležao na zemlji. O kakvom god entitetu da se
radilo, ono jeste imalo neke reptoidne karakteristike. Koža mu
je bila slična po strukturi koži aligatora.
CF: Čini se da
ta bića imaju sposobnost i da projiciraju raznorazne imidže.
KT: Neki ljudi tvrde
kako se ta bića mogu transformisati, odnosno, mjenjati svoj
oblik. Ja ne vjerujem da se ovdje radi o tome, nego da oni, u
stvari, imaju sposobnost da promijene percepciju čovjeka.
Oni sigurno mogu projicirati lažne slike – recimo, u slučaju
Ted-ove [Ted Rice] bake kojoj su se prikazali u obliku njenog
pokojnog muža, kako bi ona pristala na seksualni odnos.
Tada je Ted-ov djed bio već 6 godina mrtav. I usred
onoga što je ona shvatala kao seks sa svojim mužem, njegov lik
je nestao, - ja vjerujem da su oni na ovaj način htjeli da
izazovu kod nje maksimalnu emocionalnu reakciju, kako bi dobili
dovoljno “emocionalnog đusa”, - tako da je ona onda, u
jednom momentu, vidjela na sebi reptoidno stvorenje. Takođe
sam čula dosta priča o vojnom personalu koji
prisustvuje abdukcijama, međutim, kad se ljudi malo bolje
koncentrišu na njih, oni promjene izgled. Budd Hopkins je ispričao
kako je vidio jednog čovjeka koji je izgledao kao vojni
policajac. Pitao se kako je to moguće da jedan vojni
policajac može tu da bude. Kada se malo bolje zagledao u njega,
ovaj je pred njegovim očima promjenio izgled u visokog
oficira, a onda u jednog njemačkog nacističkog
oficira.
Vanzemaljci nam ne
dozvoljavaju da ulazimo u interakcije s njima u svjesnom stanju,
jer nas u tom slučaju nebi mogli kontrolisati.”
[Drugi navodi Karle
Turner na ovu temu]:
PRIJETNJE ZAMJENOM
POJEDINACA KLONIRANIM TIJELIMA:
“...Rekli su joj,
“ako nećeš sarađivati s nama, mi ćemo te
zamjeniti s ovim i niko neće moći da vidi razliku”.
Kad je Ted bio tinejđer, njega i još neke druge su oteli i
pokazali im kopije njihovih tijela. U ovom slučaju,
prijetili su im da će ih zamjeniti njihovim kloniranim
tijelima.”
VANZEMALJCI KORISTE
KLONOVE:
“Ted se takođe
sjetio jednog procesa kada je njegovo orginalno tijelo bilo
ubijeno. Prvo su mu dali da popije neku odvratnu blještavu
svjetlo-zelenu tekućinu. Nakon što ju je popio odmah mu je
postala muka. On je odmah povratio a onda su mu oni odrubili
glavu a krv, koja je istekla iz njegovog tijela, skupili su u
neki kontejner. Kad je energija njegove duše—ili kako god to
hoćete da nazovete—izašla iz njegovog tijela, ona je na
neki način ostala zakačena za to tijelo upravo na
mjestima gdje je ona tekučina još uvijek bila blještala.
Činilo se da se njegova duša nije mogla odvojiti od nje.
Onda su je oni usisali u neku malu crnu kutiju, koja je
stajala na nekom pultu, dok su vanzemaljci pripremali njegovo
novo klonirano tijelo. Onda su uvukli neke sonde u ramena i noge
tog novog tijela, kako bi ga aktivirali. Kada tijelo počne
da diše, onda se energija duše stavlja u njega. Ted-ovu
duhovnu energiju, koja je bila uskladištena u jednoj maloj
crnoj kutiji od onog momenta kad su mu ubili njegovo pravo
tijelo, prebacili su onda u novo tijelo, i pošto je ono tada već
bilo disalo, ona je tako ostala zarobljena u njemu.”
(Napomena: Za vrijeme
ove abdukcije Ted je sreo i druge “klonove”, jednog dječaka
i djevojčicu. To se sve događalo u jednoj veoma
masivnoj svemirskoj stanici, tamno zelene boje, iz koje napolje
virilo nešto slično kao šiljci, tako da je izdaleka
izgledala kao one anti-brodske mine koje su se koristile za
vrijeme drugog Svjetskog Rata.
Manji svemirski brodovi bi ulazili i izlazili iz nje kroz
te “tube”. Dok je bio na tom brodu, Ted je tamo vidio samo
nekoliko humanoidnih bića, jednu crvenokosu ženu koja nije
imala nikakvog emocionalnog izažaja, jednog tamnokosog i zloćudnog
čovjeka hibridnog tipa, kao i jednog “ljubaznog” čovjeka
koji je pokušavao cijelo vrijeme da ga drži smirenog. Iako je
tamo bilo i nekoliko “Bigfoot” (Jeti) tipova “ljudi”,
patuljastih dlakavih humanoida, velikih insektoida koje su ličili
na neku kombinaciju između bogomoljki i ljudi, mnogih
bizarnih i grotesknih stvorenja koja su vjerovatno bila genetički
hibridi sa čovjekolikim i životinjskim karakteristikama,
velika većina vanzemaljaca na toj svemirskoj stanici bili
su oni tipa
“grey”, reptilsko-insektoidnog izgleda. - Branton)
DRAHOMONIDIMA TREBA
EMOCIONALNA ENERGIJA KAO HRANA?
“Sigurno je da
tijelo koje ima dušu u sebi—koja na neki način apsorbuje
određenu vrstu emocionalne energije—ima mnogo veću
hranljivu vrijednost za njih, nego “prazno” tijelo, koje
nije učestvovalo u životnim procesima, tj. bez životnog
iskustva.
Recimo, da ste kao
dijete 8 ili 9 godina staro, već na neki način nešto
proživjeli, tako da ste za to vrijeme nakupili i određenu
količinu emocionalne energije. Ako oni onda ubiju to vaše
tijelo, koje je za njih već tada ima hranljivu vrijednost i
premjeste vašu dušu u klonirano tijelo, koje do tada
naravno nije imalo nikakvog životnog iskustva, onda vas oni
opet mogu pustiti da živite još nekoliko godina u tom novom
tijelu i skupljate u njega novu emocionalnu energiju. Ono tada
postaje opet pogodno za njihovo konzumiranje, te tako oni mogu
da nastavljaju s jednom takvom procedurom mnogo puta.”
(Bob Lazar, koji je
snimio video na ovu temu, tvrdi kako vanzemaljci nazivaju ljude
– kontejnerima - prim.prev.)
PSIHIČKI VAMPIRI
I INDUCIRANA EMOCIONALNA TRAUMA:
“Oni vrlo često
na neki način programiraju osobe koje redovno abduciraju
tako da se one na neki način specifično ponašaju.
Tako, većina njih ima jednu zajedničku crtu, koju sam
ja primjetila, a to je da stalno izazivaju određene
konflikte i emocionalno nabijene situacije i na taj način
vjerovatno produciraju velike količine emocionalne
energije. Možda i – ukusnija tijela. Ili ono što je sigurno,
bar - trenutnu maksimalnu proizvodnju energije, te vrste.”
KAKO VANZEMALJCI MOGU
DA KONTROLIŠU NAŠE LIDERE:
“Ja lično
mislim da se naši lideri mogu veoma lako kontrolisati uz pomoć
implanata. Takođe, oni (vanzemaljci) vjerovatno mogu da
koriste i neku od njihovih duša koju jednostavno smjeste u
tijelo nekog od političara i tako se njime koriste cijelo
vrijeme, kako hoće. Vjerovatno, tako jednostavno mogu i da
zamjene dušu iz njihovog tijela dušom koja im odgovara. Oni
sigurno imaju tu sposobnost da iz tijela izvade ono što mi
nazivamo dušom, spreme je u neki kontejner, a onda je premjeste
u neko drugo tijelo. Oni mogu onda da je stave u koje god hoće
tijelo.”
IMA LI DOBRIH
VANZEMALJACA?
“Mislim da postoje
neke inteligentne snage koje nas mogu kontaktirati i informisati
o ovome – možda pomažući nama oni tako, na neki način,
mogu pomoći i sebi.”
PODZEMNE BAZE
VANZEMALJACA:
“Mnoge od osoba
koje su bile otete govore o tome kako su vidjele u tim
postrojenjima kako drugim ljudima uzimaju krv, kako ih
mutiliraju, skidaju im kožu, vade im organe i režu ih na
sastavne dijelove, a onda njihova beživotna tijela odlažu na
kamaru, kao da se radi o drvima. Mnogima koji su abducirani
prijete kako će i oni tako da prođu ako ne budu htjeli
da sarađuju s njihovim vanzemaljskim zarobljivačima.”
ABDUKCIJE DJECE:
“Alieni
(vanzemaljci) često ulaze i u kuće, privremeno
odstranjuju djecu, ostavljajući njihove roditelje
paralizovane i bespomoćne (često neka vrsta
“suspendirane animacije”, nakon koje se niko ne sjeća
ničega u vezi toga; prim. prev.)
U slučajevima
ako su roditelji u situaciji da se mogu buniti, alieni im
odgovaraju sa: “Ta djeca pripadaju nama””
SILOVANJA I NASILNA
SEKSUALNA ZLOSTAVLJANJA:
“Ti tuđinci
(alieni) često prisiljavaju otete ljude na seksualni odnos
s njima, ili međusobom, dok oni sve to posmatraju. U tim
odnosima, alieni se često pretvaraju u druge osobe, kako bi
omekšali otete osobe, odnosno, lakše ih naveli na poslušnost.
Tako se oni često pretvaraju u entitete kao što su Isus,
Papa, određeni sveci ili anđeli, pa čak i mrtvi
bračni partneri otetih.”
SEKSUALNO
ZLOSTAVLJANJE DJECE:
“Djeca, nakog
susreta sa ovim entitetima, često naglo počinju da
pokazuju povećan interes za svoje genitalije. Ta djeca
često tvrde kako ih osobe koje ih posjećuju po noći,
često diraju po tim djelovima njihovog tijela.”
UŽASNI I BOLNI
MEDICINSKI ZAHVATI:
“Tuđinci
izvode ekstremno bolne eksperimente na otetim osobama, često
govoreći da je to tako potrebno, međutim, oni nikada
neće i da objasne – zašto je tako nešto potrebno. Oni,
na primjer, vrlo često na jedan bolan način vade oči
iz očnih duplji otetim osobama, te im onda unutra
implatiraju određene uređaje, prije nego što im vrate
nazad ili zamjene oči. Neke od abduciranih osoba izlažu
bolnim eksperimentima, gdje im glavu, prsa ili ekstremitete izlažu
jednom ekstremno velikom pritisku, kao da žele da testiraju
njihovu izdržljivost. Veoma bolno sondiranje genitalija i
rektuma, takođe se redovno izvodi na djeci i odraslima.”
TAKOZVANA – PROROČANSTVA
VANZEMALJACA:
“Alieni predviđaju
u dolazećem, tj. bliskom vremenskom periodu jedan globalni
haos i destrukciju. Oni kažu kako će određen broj
ljudi—a taj broj dramatično varira od slučaja do slučaja—biti
“spašen” da bi se nastavila vrsta, na nekoj drugoj planeti
ili na Zemlji nakon te katastrofe. Mnogi od otetih osoba tvrde
kako nisu to baš puno povjerovali ovim entitetima, te da se
boje da je nešto drugo, mnogo gore, namjenjeno za one ljude
koji budu tako “spašeni”, s njihove strane.
KOLEKTIVNA
HALUCINACIJA ILI JEDAN KOLEKTIVNI DOŽIVLJAJ?:
“Od svakog od ovih
slučajeva, koji često nemaju veze jedan s drugim, možemo
saznati dosta različitih stvari, što znači da sve ovo
ne može da bude izmišljotina nečijeg zdravstveno narušenog
uma. Ovi detalji mogu da predstavljaju uvjerljive dokaze da
iskustva koje ljudi doživljavaju za vrijeme abdukcije, nisu uopšte
toliko uniformna, kao što neki NLO istražioci tvrde. Ovaj
fenomen se jednostavno ne može objasniti samo u smislu
eksperimenata na polju ili naučnim istraživanjem ljudske
fiziologije, od strane tuđinaca.
DUHOVNA
PROSVJETLJENOST?:
“Iz svih ovih
detalja, postaje nam veoma jasno da na bića koja čine
ovakve stvari, ne možemo gledati kao na duhovno prosvjetljene
entitete, koji čovječanstvu žele dobro.
Nešto drugo se ovdje događa, nešto mnogo bolnije i
užasavajuće. Postoji trenutno i jedna teorija, kod nekih
od onih koji pročavaju fenomene u vezi sa NLO-ima, koja kaže kako otete osobe često percipiraju na jedan
negativan način svoja iskustva i doživljaje u vezi toga,
samo zato što oni sami nisu dovoljno duhovno, odnosno, psihički
napredni. Ljudi koji imaju jednu “višu kosmičku
razvijenost” doživljavaju pozitivna iskustva u svojim
interakcijama s ovim vanzemaljcima, te ta teorija tako kaže da
su svi oni koji pri tome imaju bolna i užasna iskustva, na neki
način “spiritualni neandertalci”. To je tzv. “kućni
ljubimac-teorija”, odnosno, omiljena teorija onih naučnika
koji tvrde da vanzemaljci, objektivno realni ili ne, služe kao
“ogledalo” naše duhovne prirode, bilo na individualnoj ili
kolektivnoj bazi. W. Streiber je prvi koji je smislio ovu
teoriju, npr. u Majestic, gdje on kaže, “U očima drugih
[vanzemaljaca], mi koji smo se sreli s njima, vidjeli smo sami
sebe. A tamo su bili demoni”.
(Napomena: U jednom
segmentu TV emisije the STRANGE UNIVERSE, Whitley Streiber je
komentarisao poznatu video traku na kojoj se vidi kako armijski
zvaničnici ispituju vanzemaljca tipa “grey” u jednoj
vojnoj bazi poznatoj kao Area-51. Streiber se tada veoma
razbjesnio i izjavio kako je veoma pogođen što se sa tako
“divnim stvorenjima” postupa na jedan tako okrutan način,
te kako se radi o “jednom od najužasnijih akata u ljudskoj
istoriji”. Streiber je nekoliko puta ranije u svojim
rukopisima na temu svoje lične interakcije s ovim
entitetima naglasio kako se tu radi o apsolutno najužasnijem
zlu i teroru koji je on ikada doživio. On je takođe u vezi
sa samom suštinom toga izjavio kako su teror i bol koji je doživio
bili toliko veliki da je on tada osjetio kako je “stari”
Whitley nestao, i da se “nešto drugo” pojavilo na njegovom
mjestu. Da li se ovdje možda moglo dogoditi da ‘Whitley
Streiber’ nije više “kod kuće”, i da “osoba”
koja je onako čudno reagovala na onaj video, nije bila onaj
isti ‘Whitley’ koji je boravio u tom tijelu prije nego što
je počeo da doživljava svoja iskustva s vanzemaljcima?
Korištenje bola, torture i nasilja je jedno od dobro poznatih
sredstava koja se koriste za svrhu kontrole uma i mentalne
fragmentacije od strane pripadnika tajnog društva - illuminati.
- Branton).
S obzirom da sam
radila s velikim brojem pristojnih, poštenih i pozitivno
orjentisanih ljudi koji su redovno bili otimani, ja vjerujem da
ova teorija nema nikakve veze sa istinom. Ona ne samo da je
pogrešna, nego još gore od toga, to je nešto slično kao
kad bi optuživali žrtvu silovanja za nasilje koje je nad njom
učinjeno. Takav jedan stav, tj. da su ti ljudi imali
negativno iskustvo jer nisu bili dovoljno duhovno razvijeni,
ostavlja mnoge od njih u jednom stanju u kome se oni osjećaju
još više povrijeđenima, prvo od strane vanzemaljaca koji
su ih oteli, a onda i od strane ovakvih UFO naučnika kojima
se obraćaju za objašnjenje i pomoć.
Međutim, nama je lako da razumijemo zašto je jedna
ovakva teorija popularna. Ljudi
imaju duboku potrebu za vjerom u snage dobra. Mi želimo da
vjerujemo kako su ovi vanzemaljci dobri, jer se u njihovom
prisustvu osjećamo totalno bespomoćno. Isto tako mi
imamo potrebu za nekom silom “odozgo” koja će da nam
obezbjedi nadu i spasenje, na oba, tj. ličnom i globalnom
nivou, ako uzmemo u obzir cijelo ovo žalosno stanje u svijetu.
Ja mislim da ti vanzemaljci sve ovo veoma dobro znaju. Oni znaju da mi želimo i da se nadamo da imamo posla sa
dobrim stvorenjima, - i oni koriste tu našu želju za dobrim,
kako bi manipulisali s nama. Da li postoji ikakav bolji način
za našu dobrovoljnu saradnju i poslušnost od toga da nam kažu
kako je sve ono što nam čine - za naše vlastito dobro?
Međutim, kad smo
svjesni svega ovoga što nam oni čine, kao i rezultata
njihove interakcije s nama, tu možemo da vidimo i koliki je
raskorak između onoga što mi stvarno želimo od njih,
i onoga šta nam oni, u stvari, - rade.”
Drugi
Dio
|