G a l a k s i j a. c o m

Gnostika

 

V dio
 

02-2005

 

 Put

 

 Pojam – Put – podrazumijeva skup radnji koje će, ukoliko se pravilno izvode prema načelima ezoteričke nauke,  omogućiti čovjeku da evoluira.

  Ezoterička nauka počinje iza područja koje se normalno proučava od strane tzv. pozitivnih nauka. Između ove dvije grane znanja nalazi se jedna zona iluzije, koja se označava pojmom void. Taj void predstavlja jednu veliku prepreku koja se može prebroditi samo uz pomoć ogromnog truda. Međutim, on istovremeno djeluje i selektivno u smislu da će se jačina napora i količina uloženog truda u savladavanju ove prepreke razlikovati od čovjeka do čovjeka. To će ovisiti o prirodi i stepenu mentalne deformacije svakog vanjskog čovjeka, kao i njegove karmičke pozadine. Znači, ipak se radi o faktorima koji su individualni. Da bi se ovaj void prešao, od vanjskog čovjeka se zahtjeva da poduzme duboko teoretsko izučavanje, zajedno sa jednim planskim i praktičnim radom. 

  Već prethodno smo uporedili čovjeka sa jednom ćelijom organskog života na zemlji i naglasili da se on, samim tim što pripada tom organizmu, nalazi pod kontrolom Generalnog Zakona a tek kada uspije da pobjegne od njega, on se može izdići do jednog višeg nivoa gdje će biti pod uticajem Zakona Izuzetka.

  Mi u suštini nismo svjesni stepena u kome smo podvrgnuti kontroli od strane Generalnog Zakona. Djelujući na nas isto kao i na naše ćelije, taj zakon nas stalno sputava težeći da nas vrati na naše mjesto. Njegovo dejstvo ostavlja nam veoma malo prostora za djelovanje i ograničava nas na različite načine.

  Slobodno se može reći da ukoliko čovjek živi ‘kao i svi ostali’, tj. ukoliko ne silazi sa “utabane staze,” moguće je da on nikada ni ne primjeti dejstvo ovog zakona na samom sebi, jer će ga u tom slučaju taj zakon vjerovatno ignorisati.  Međutim, ako čovjek počne poduzimati određene radnje koje nisu uobičajene, pogotovo ako se počne baviti ezoterikom, onda ova sila počinje da djeluje na njega tako što će ga izložiti svakoj vrsti poteskoća i prepreka, kao bi ga vratila na onu tačku na kojoj on, prema Generanom Zakonu, mora da bude. Mnogi od nas intuitivno znaju da ovaj zakon postoji i da on može biti obučen u različita odijela, čak iako ga nisu direktno upoznali.

  Ukoliko ta konzervativna sila, koja je u službi Generalnog Zakona, ne može da nas zaustavi djelujući direktno na nas, onda će ona u mnogim slučajevima pokušati da djeluje na nas indirektno, preko ljudi koji se nalaze u našoj blizini. [ I neprijatelji čovjeku postaće domašnji njegovi – (Mateja X, 36). Nema proroka bez časti, osim na postojbini svojoj i u domu svojemu; (Mateja XIII 57, Marko VI 4, Luka IV 24, Jovan IV 44)]

  U ezoterici, sila koja nas drži u iluziji simbolično se predstavlja zmijom. Zmija personifikuje iluziju, tačnije – moć iluzije koja je implantirana u čovjekov organizam, kao i moć koju ona ima na raspolaganju. Bitno je napomenuti da ova sila, koja nas često dovodi u opasnost, ima i jednu svoju pozitivnu stranu,  a to je - stvaralačka mašta.

  Tom silom iluzije moguće je ovladati i integralno je usmjeriti u pozitivnom pravcu, međutim, takvo jedno njeno preobraćanje mogu ostvariti samo oni koji se kreću prema ezoteričnom Putu ili se već nalaze na njemu. Kod vanjskog čovjeka ta sila izaziva negativne posljedice, koje su rezultat jedne serije iluzija koje ona proizvodi.  U Tradiciji, ova sila se označava pojmom – mala zmija, zbog toga što, kada se ona probudi i uputi u konstruktivnom pravcu, samo njeno djelovanje čovjeku odaje utisak jednog valovitog kretanja. 

  Jedino stupanjem na ezoterički Put, za čovjeka je moguće da se otrgne od iluzije i tako ispravi grešku koju su načinili naši zajednički pretci. Sve dok se njome ne ovlada, sila iluzije držaće svakoga od nas na svom mjestu i tjerati nas da neprestano ponavljamo jednu te istu grešku, navodeći nas da često prihvatamo laži kao istinu. Tako čovjek uronjen u lažnoj realnosti umjesto da napreduje, čini jedan korak naprijed, pa dva nazad, dva naprijed, pa jedan nazad, i tako stalno. Na kraju ga obuzima jedna opšta isrpljenost, koja ga onda vodi u smrt.

U ovom vještaškom životu koji se nalazi pod direktnom upravom Iluzije, mi svakodnevno moramo sami sebi da potvrđujemo svoje vrijednosti, ukoliko ne  želimo da upadnemo i u neku drugu zamku. Ponekad smo u stanju da vidimo kako ta iluzija djeluje na druge ali ne i kako ona djeluje na nas. Tako nastavljamo da iz dana u dan živimo na isti način, dok one sile koje označavamo pojmom đavola, trijumfuju. Kako god to da nazovemo, ono ostaje stalno prisutno. Mi živimo u jednom iluzornom svijetu. Sila iluzije koja nas drži okovane u njenim lancima, ispoljava svoje dejstvo na svakoga od nas na individualom, isto kao i na kolektivnom nivou. Svaki ljudski um je falsifikovan na jedan zaseban način.  

 Šta dobro može proisteći iz jedne ovakve situacije? Ako se tiho držimo svog mjesta, i podalje od voida, može se desiti da dobijemo priliku da napravimo nekakvu karijeru; da imamo sretan ili nesretan život; da proputujemo; stvorimo porodicu; možda se bavimo nekim istraživanjem; slikamo ili pišemo. Onda dolazi kraj.

Naše rezonovanje postaje mnogo racionalnije kada počnemo razmišljati o tom kraju. U životu nam se mnoge stvari mogu dogoditi ili ne dogoditi, možemo da ispunimo neke svoje težnje, ili da ih ne ispunimo, ali ono što je sigurno, to je – kraj, odnosno, smrt. Ovo je ujedno i činjenica od koje se mora početi, prilikom izučavanja ezoterike.

  Sada, naravno, dolazimo i do onog čuvenog pitanja kojeg si ljudi od pamtivijeka postavljaju: da li je smrt stvarno neminovna? Zar ne postoji neka druga alternativa? Kako možemo prihvatiti činjenicu da se uzalud rađamo, razvijamo, učimo, radimo…? Da li naše srce može prihvatiti jednu ovakvu sudbinu bez ikakve odbojnosti?

~***~

  Ukoliko se vratimo na ono što je Pavle rekao: “Evo vam kazujem tajnu: jer svi nećemo pomrijeti, i svi ćemo se pretvoriti…” (Korinćanima XV 51), šta bi moglo da podrazumijeva ono “svi ćemo se pretvoriti…? Prije ili kasnije, svako od nas će napustiti svoje fizičko tijelo, tako da ćemo se svi mi “pretvoriti” (promijeniti).

  Šta je on onda mislio pod onim: “svi nećemo pomrijeti…?” Za vanjskog čovjeka destrukcija fizičkog tijela koje predstavlja matericu za njegov astralni fetus, odnosno, Ličnost, podrazumjeva i uništenje ovog drugog. U jeziku Tradicije, raspad Personaliteta ili ličnog Ja, naziva se – druga Smrt.

  Uz pomoć drugog Rođenja, kada se rodi astralno tijelo sa svojom kompletnom fuzijom i kada je ono integrisano sa Istinskim Ja, formirajući tako Individualnost, mi dosežemo nivo planetarnog života i tako izbjegavamo drugu Smrt. Do te druge Smrti će jednom ipak doći, ali ne nakon 40 dana od smrti fizičkog tijela, nego nakon 80 astralnih godina, što podrazumijeva 2 miliona i 400 hiljada zemaljskih godina. Za čovjeka br. 4, kada pređe prag unutrašnjeg ezotericizma, smrt fizičkog tijela biće istovijetna napuštanju jednog zastarjelog i izlizanog odijela.  On će si onda uzeti drugo, ukoliko mu to bude potrebno. Tako da to onda ne predstavlja nikakvu katastrofu, a ovo je ujedno i istinsko značenje Pavlovih riječi. 

  Postoje i određeni uslovi koji se moraju ispuniti, kako bi se stiglo do cilja koji se u ezoteričinom učenju naziva Put. Tu se podrazumijeva poduzimanje određenih istraživanja; opservacija određenih principa; poštovanje određenih pravila; i obavljanje određenog posla; sve ovo se mora činiti u duhu discipline i preciznosti, koja je karakteristična i za tzv. pozitivne nauke. Čak možda i više nego tamo, jer ovdje čovjek mora neprestano vježbati, razvijati i oštriti svoj kritički duh. Sve ovo je potrebno jer u našem unutrašnjem svijetu ne postoje precizno određene granice. Iako se uz pomoć logike mogu formulisati određene jasne definicije na intelektualnom planu, moramo imati na umu da je rad inteligencije kontrolisan od strane Iluzije, koja u mnogim situacijama iskrivljava našu percepciju, kao i sposobnost prosuđivanja.

  Na emocionalnom planu, situacija je još maglovitija jer nam je vrlo teško da se tu orjentišemo u smislu razlikovanja onoga što proistiće iz nas samih, od onoga što je rezultat vanjskih uticaja; drugim riječima, tu je teško razlikovati šta je Ja, a šta nije Ja. 

  Razlikovanje između objekta i subjekta često nije lako ni na fizičkom planu, intelektualnom pogotovo, a kamoli na emocionalnom, međutim, emocionalni život je upravo ono što je primarni objekat ezoteričkog rada. To je i razlog zašto u ezoteričkom učenju pridajemo toliko veliku važnost razvitku jednog kritičkog duha koji je usmjeren ka nama samima, tj. prema fenomenima našeg unutrašnjeg života.

~***~

  Kao ćelija organskog života na zemlji, čovjek igra jednu određenu ulogu u razvoju Zraka Stvaranja. Jedan aspekt tog razvoja je i održavanje u životu “Mjeseca”, što zahtijeva ogromnu količinu energije koja uglavnom potiće iz onog dijela organskog života na zemlji kojeg čini čovjek. To je ujedno i razlog zašto je čovjeku nametnuta Iluzija, koja čini veći dio njegove budne svijesti, jer u protivnom on ne bi mogao da se pomiri s ovom svojom ulogom.

  Kad postanemo svjesni ove situacije, moraćemo zamisliti i stvoriti jednu vrstu zastora koji će nas štititi od razornog dejstva “Mjeseca”. Istovremeno se moramo čuvati da ne padnemo ponovo u iluziju, što se može činiti uz pomoć jednog lažnog zastora, jer bi u protivnom došli u situaciju da trošimo tu našu energiju na nepotrebne stvari, umjesto da se ekonomski ponašamo kad je ona u pitanju. Tako, naš prvi imperativ postaje da zaustavimo nepotrebno oticanje te energije, što podrazumijeva zatvaranje svih slavina i ventila, koji joj to omogućavaju: sterilne emocije; nekontrolisana mentalna gimnastika; fantazije koje proistiću iz nekontrolisanog maštanja; ogovaranja i prazne konverzacije.

Tako se moramo cijelo vrijeme ponašati kao jedan mudri finansijski ministar, a da pri tome ne zakidamo kada se radi o ulaganjima u naše obrazovanje, tj. razvoj lične inteligencije i na polju radnih aktivnosti.

  Istovremeno moramo da uskladištimo što više te energije, kako bi stvorili znatne rezerve koje će nam kasnije biti potrebne.

 

  *[S obzirom da se nalazimo u periodu kada se više nema mnogo vremena za simboliku i okolišanje, bitno je za razumjeti da se pod pojmom “mjeseca” u istočnoj ezoterici podrazumjeva jedna ‘sfera postojanja’ koja crpi ljudsku energiju, što podrazumjeva da smo mi, kao ljudska rasa, jedna vrsta ‘baterije’. Da bi uspješno igrali tu svoju ulogu, određene sile koje mahom potiću iz iste te “sfere” drže nas u nekoj vrsti mentalne iluzije, koju mi podrazumjevamo pod realnošću. Tako, nakon što čovjek postane svjestan situacije u kojoj se nalazi,  prvi korak ka slobodi predstavlja konzerviranje vlastite energije, odnosno, sprečavanje njenog oticanja, kako bi mogli da je skupimo u količini koja će biti dovoljna da se odupremo tim “vanjskim” uticajima. (U vezi one “sfere” nešto više se može saznati iz nekih prethodno objavljenih materijala na ovom vebsajtu.)]

~***~

  U prošlom dijelu, u par navrata smo pomenuli pojam – void, koji se često u Tradiciji označava i kao - prag. Sada ćemo pokušati predstaviti ovaj pojam uz pomoć sljedeće parabole:

  Zagubljen u šumi punoj divljih zvijeri, podstaknut nekim zbunjujućim, neodređenim i dubokim osjećajem, jedan unezvijeren čovjek tumara u potrazi za putem. Na kraju, iscrpljen nakon što je prebrodio bezbrojne opasnosti, stigao je do ruba šume.

Prizor koji se pružao ispred njega ispunjavao ga je istovremeno jednom mješavinom ushićenosti i strahopoštovanja. S druge strane na brežuljku, vidjeo se divan dvorac od kojeg ga je dijelilo korito jedne modre rijeke. Iza dvorca rasprostirala se jedna divna dolina obasjana poslednjim zrakama zalazećeg sunca. Sa lijeve strane, tamno crveni horizont upozoravao je na skorašnji dolazak oluje.

Zadivljen a istovremeno i obuzet neodoljivom željom da stigne do dvorca, čovjek je odmah zaboravio na svoj zamor kao i sve one opasnosti kroz koje je do tada prošao.

“Kako da dođem do tamo?” pitao se. 

Odjednom, začuo je jedan tihi Glas koji se javio negdje iz dubine njegovog srca. “Ova rijeka se jedino može preći plivajući”, rekao je Glas…” matica je snažna i brza a voda je ledeno hladna.”

Uprkos svemu tome, čovjek osjeća kako se u njemu naglo gomila neka nova snaga. Odlučno se baca u rijeku i počinje da pliva.  Hladnoća ga je toliko paralizovala da skoro nije mogao da diše, međutim, uz pomoć nadljudske volje on uspijeva da se uz pomoć nekoliko snažnih zamaha domogne njene druge strane, gdje se uspinje na prvu stepenicu koja vodi ka dvorcu. Iznad njega su sada stajale još tri granitne stepenice, koje su mu se činile ogromnim. One su vodile do jednog ogromnog polukružnog pročelja kojeg su sa strane štitila dva tornja. Tu su bila i dvoja zatvorena vrata koja su vodila do njih.

Odjednom, iza čovjekovih leđa začulo se zaglušujuće zavijanje. Okrenuo se i ugledao kako se na proplanku, na kome je maloprije bio, pojavljuje čopor vukova. Mrak je bio skoro već pao, međutim još uvijek su se mogle vidjeti njihove svjetlucave izgladnjele oči.

Čovjek je u sebi ponovo začuo onaj Glas: “Sve u svemu, nisi ni rizikovao bogznakoliko, da si odbio da plivaš, sada bi te oni vukovi raskomadali.”

Užasnut pomišlju kako je u poslednji čas izbjegao zlu sudbinu, čovjek počinje da procjenjuje kako da napravi svoj sljedeći korak i samo što se uspravio, nebo kao da se prolomilo i na njega se obrušio snažan pljusak. Kamen ispod njega postao je sklizak što mu je onemogućilo da napreduje, međutim, ipak je na kraju uspjeo da se održi na nogama. Oluja je polako utihnula. Bio je sav mokar, voda mu se cijedila sa glave i odijela na kamenu stepenicu, na kojoj je stajao.

“Nije to toliko bitno,” rekao mu je onaj Glas, “pa ionako si se već smočio kad si preplivavao rijeku.”

Noć je već bila pala a mladi mjesec se pojavio s njegove desne strane, tamo gdje je sunce već bilo zašlo. 

“Dobar znak” – čuo je negdje iz dubine svog bića.

Čovjek se nasmijao. Sada je već zakoračio na treću stepenicu. Noge i ruke su mu već bile prilično izranjavane i samo što je uspio tu da se ispravi, osjetio je strahovit udar hladnog, polarnog vjetra, koji skoro da ga je bacio unazad. Međutim, on se uhvati čvrsto za tlo, te za zid koji je ujedno bio dio četvrte stepenice, a onda je u njemu pronašao jedan procjep koji mu je poslužio kao zaklon od oluje.

“Nije to sve,” reče mu onaj Glas, “nemoj gubiti vrijeme skrivajući se tu, ta stepenica može u svakom momentu da pukne, pa će te onda zemlja progutati.”  

Sav onaj otpor kojeg je pružio oluji, nije nimalo izmorio ovog čovjeka, čak kao da se njegova snaga sada udvostručila, tako da se on sada bez poteškoća penje na vrh četvrtog stepenika. 

Kada se uspravio na noge, čuo je jednu trubu koja kao da svira na uzbunu. Iznenada mu je neki užaren vjetar udario u lice i kada je jedva nekako uspio da podigne pogled, imao je priliku da vidi kako u mraku ispred njega stoji neka svjetlucava figura. To je bio Gardijan, čuvar dvorca, obučen u oklop koji je blještao u mraku i sa isukanim mačem u svojoj desnoj ruci, čiji je vrh bio usmjeren prema došljaku.

“Ko si ti hodočasniče?” pitao je. “Iz kog razloga i u čije ime si prebrodio sve ove prepreke i uspeo se stepenicama raja?” 

Obuzet osjećajem neizmjerne sreće, čovjek je polako ponovio svaku od riječi koje su stizale iz dubine njegovog srca. On osjeća kao da su te riječi postale sada njegove vlastite, te tako hrabro odgovara Gardijanu:

“Ja sam Duša u potrazi za božanskom srećom; jedna čestica koja želi da se ujedini sa Stvaralačkim Principom!”

“Tvoj odgovor je ispravan” – odgovara Gardijan. Vrata na tornju s desne strane se otvaraju. Gardijan vraća mač u korice, uzima čovjeka za ruku i prevodi ga preko praga otvorenih vrata…

~***~

  Ova prethodna priča dočarava neke aspekte problematike prilaska Putu. Veoma bitno za razumjeti je sljedeće: put je jednosmjerna cesta. To podrazumjeva da kada se jednom krene Putem, svaki povratak nazad je zabranjen. Ovdje se ne radi ni o kakvoj naredbi ili principu koji dolazi iz vana, nego jednostavno o tome što svaki korak naprijed, koji se napravi na Putu, neopozivo mijenja unutrašnji sadržaj onoga koji je krenuo njime. Odatle proistiće da će ta osoba postajati iz dana u dan sve čudnija i čudnija za svoju okolinu; a istovremeno će sve više i više gubiti interes za vanjski život, u kome je možda sve do juče ‘aktivno’ učestvovala. U očima čovjeka koji je krenuo putem, izgled stvari a pogotovo drugih bića, iz dana u dan će se mijenjati. Tako se on jednoga dana može zaprepastiti kad iza fasade nekih osoba, koje je sve do juče smatrao lijepim, počne da primjećuje određene životinjske crte. Kod sviju – ne, ali kod mnogih, - da.

(- “Šta vidiš?” reče Nikolaj Gogolj u jednom momentu mentalne bistrine. – “maglu… i njuške svinja…”)

Što više čovjek napreduje Putem, utoliko se više pojačava i njegov osjećaj da postaje stranac. Tako se on može drugima učiniti dosadnim, nepodnošljivim, pa i odbojnim. (Nema proroka bez časti, osim na postojbini svojoj i u domu svojemu).

Stoga oni koji žele da poduzmu ezoteričko istraživanje, prethodno moraju dobro da razmisle, tj. da odvažu sve faktore, prije nego što požure sa prelaskom praga ili modre rijeke.

Međutim, nije sve toliko crno. Nakon određenog perioda, čovjek će takođe  primjetiti da neka lica, koja su mu se prije činila sasvim običnim, sada sijaju u njegovim očima nekim novim sjajem i ljepotom, jer njegov vid postaje izoštren i u stanju da vidi ono što se nalazi ispod ljudske fasade. Počinju nova i interesantna druženja s onima koji su takođe krenuli u istom pravcu, jer oni koji su krenuli ka istini vremenom postaju sve bliži i bliži jedni dugima.

~***~

  Do sada smo pričali o Putu, kao da se on nalazi ispred naših vrata, a ono što mi trebamo da učinimo da bi se našli na njemu, to je samo da zakoračimo na njega. Međutim, to nije baš toliko jednostavno.  

  Nama prvo treba da postane jasno da je vanjski život jedna istinska divljina, u kojoj vladaju tzv. ‘A’ uticaji; ali da tu takođe postoji i jedan Put koji je označen ‘B’ uticajima. Takođe, bi trebali razumjeti da je taj Put poseban i da ne postoji put izvan tog puta. Ono što bi trebali shvatiti je i to da ovakvi kakvi smo sada, ne možemo se, tek tako, naći na tom Putu. Da bi dospjeli do Puta, mi moramo prvo da pronađemo a onda da pratimo, - Prilazni put. To podrazumjeva da se mi trenutno ne nalazimo čak ni na tom Prilaznom putu, nego usred jedne – Divljine. Ono što sada možemo imati u ruci je samo jedna jedina karta – a to je naša želja da se domognemo Puta. 

Ukoliko je ta naša želja stvarno iskrena, onda ćemo jednostavno lako uspjeti da pronađemo jednu stazu koja vodi do Prilaznog puta, uz pomoć koga ćemo, na kraju, da stignemo do Puta.

~***~

  Kada čovjek krene u potragu za Putom, to obično znači da se u njemu samom nešto srušilo ili prelomilo. Zajedno sa tim ide i jedna duboka analiza svih svojih dosadašnjih ubjeđenja i moralnih vrijednosti, koje u očima tragaoca gube onu vrijednost koje im je on prije davao. To preispitivanje obično je isprovocirano nizom manje više nasilnih šokova ili trauma koje su dovele i do stvaranja negativnih emocija. 

  Tradicija ostavlja mogućnost da ne moraju svi da prođu kroz ovu tzv. fazu “bankrota” Ličnosti. Ovoga su pošteđeni samo oni ljudi koji se mogu nazvati bezgrešnicima, tj. koje život do tog momenta nije nimalo isprljao i koji se usljed pozitivnih životnih iskustava i emocija odlučuju na ezoterički rad , međutim, takvih osoba je danas veoma malo.

Za večinu drugih ljudi, uspjeh i radost, umjesto da ih probude, čine im upravo suprotno, bacaju ih u jedan duboki mentalni san. Sa ezoteričke tačke gledišta, nesretne okolnosti i traume, predstavljaju bolji temelj za ezoterički rad,  nego sretne okolnosti. U svemu ovome, Tradicija od čovjeka traži da bude nadasve skroman, jer ta skromnost upravo predstavlja jedan zaklon koji će ga štititi od svih štetnih uticaja koji bi mogli usljediti kao rezultat njegovih uspjeha na unutrašnjem ili vanjskom planu. Međutim, u svom pokušavanju da bude ponizan ili skroman, čovjek mora da izbjegava sve ekstremnosti. Sve ima svoju mjeru. [Čak i ljepota izvan svake mjere, može da izgleda izdeformisano. (Filokalija; Isak Sirijski, I p.)]

  Taj kolaps, kojeg čovjek doživi ima i svoju pozitivnu stranu. On tada počinje da gleda na stvari u drugačijem svjetlu. To može imati dvije dijametrično oprečne posljedice. Ukoliko je čovjek dovoljno jak i nepristrastan, onda on neće pognuti svoj pogled pred neumoljivom realnošću. On će imati dovoljno hrabrosti da se suoči sa stvarima onakvim kakve one jesu i prihvatiti sve konstatacije koje mu se odatle nameću, bez obzira koliko teško one bile prihvatljive. To bi takođe značilo da je on u tom momentu stupio na stazu, koja vodi prema Prilaznom putu.

U suprotnom slučaju, ukoliko je čovjek slab, onda će ga jedno takvo iskustvo učiniti još slabijim.

  Ukoliko čovjek ne prihvati situaciju u kojoj se nalazi, pogotovo svoje unutrašnje stanje, upravo onako kako mu se ono čini, zahvaljujući kratkotrajnoj iluminaciji od strane svijesti istinskog ‘Ja’, - ukoliko on uprkos svim dokazima, ostane tvrdoglav, pokušavajući da opravda svoju Ličnost štiteći je izvan svake logike i bez ikakvog istinskog opravdanja, onda se on okreće leđima Prilaznom putu, i tako baca samog sebe još dublje u divljinu.

  Ponavljamo: niko, osim onih koji su bezgriješni, ne može prići Prilaznom putu, koji vodi do pravog Puta, ukoliko prethodno ne prođe kroz jedan unutrašnji bankrot, ili moralni kolaps. 

~***~

 Sada moramo naglasiti da će se svi oni koji krenu u potragu za Putom, veoma brzo suočiti sa cijelim nizom problema. Naravno, radi se o preprekama koje su rezultat dejstva Generalnog Zakona. Mnogi od tih problema mogu se izbjeći ukoliko tragalac zauzme pravilan stav od momenta kada kroči na stazu koja vodi ka Prilaznom putu.

Generalno govoreći, na tragaoca će se ustrijemiti upravo oni koji se nalaze u njegovoj neposrednoj blizini. Ta njihova negativna reakcija rezultat je dejstva Generalnog Zakona, koji kao što smo već rekli pokušava da održi čovjeka na svom mjestu. Kada on to nije u stanju da učini uz pomoć Iluzije, onda će pokušati da ostvari to na indirektan način, manipulišući one koji se nalaze u neposrednoj blizini tragaoca. To je tzv. “klasična situacija”.

~***~

 S druge strane, oni koji prođu kroz moralni bankrot i zakorače na stazu, postaju drugačiji od onih koji nastavljaju da žive u Iluziji. Zbog svega toga, tragaoc se počinje osjećati sve više i više izolovanim. Međutim, centar gravitacije njegovog interesovanja će se progresivno okretati ka ezoteričkom radu, što će ga na kraju potpuno apsorbovati.

U interesu tragaoca je da ne odaje drugima svoj novi stav, kojeg je zauzeo prema vanjskom životu. Ovaj “Svijet” će zauzeti neprijateljski odnos prema njemu, jer on ima jednu sasvim drugačiju svrhu, te mu ne odgovara da se ovakve tendencije pojedinaca prošire i na druge. Prije ili kasnije, osim u rijetkim izuzecima, doći će i taj dan kada će tragaoc biti izložen otvorenoj mržnji onih među kojima živi.

[Ako svijet na vas uzmrzi, znajte da mene omrznu prije vas. Kad bi ste bili od svijeta, onda bi svijet svoje ljubio; a kako niste od svijeta…zato mrzi na vas svijet. (Jovan XV 18-19)]

Što čovjek više napreduje sa svojim ezoteričkim radom, utoliko će on više postajati objektom mržnje.

[Nikakav prorok nije mio na svojoj postojbini (Luka IV 24)]

~***~

  Oni koji kroče na stazu, mnogo prije nego što dostignu Put, moraju biti svjesni da se tu radi o jednom putovanju bez povratka. Tradicija kaže: Put ima samo jedan pravac. Svijet Istine je jedan živi svijet i on zaživljava u svakom onom ko ga je okusio, čak i ako on ne obraća pažnju na to. Znajući sve ovo, čovjek mora dobro razmisliti prije nego što stupi na stazu koja vodi ka Putu. Međutim, oni koji su već krenuli stazom, moraju se otarasiti svakog oklijevanja. Oni jedino što mogu, to je da budu čvrsti i istrajni. Nema okretanja unazad.

[Ni jedan nije pripravan za carstvo Božije koji metne ruku svoju na plug pa se obzire natrag (Luka IX 62)].

  S obzirom da put vodi samo u jednom pravcu, odatle se spas može naći samo u onome što stoji ispred nas, a nikako u onome što je ostalo iza nas.

~***~

  Čovjek ne smije misliti da će se samim tim što je on odlučno kročio na stazu, sve odjednom promijeniti oko njega i da će njegov život čudesno krenuti ispočetka. To što proučavanje ezoterike postaje jedan novi elemenat u njegovom životu, samim tim ne znači da će svi oni elementi koji su, sve do juče, spadali u dio njegove egzistencije, prekonoći nestati. Oni će još uvijek biti tu i u većini slučajeva, predstavljaće jednu smetnju u njegovom radu na ezoteričkom polju.

Stupajući na stazu, čovjek se podvrgava uticaju Zakona Izuzetka i započinje sa odupiranjem uticajima Generalnog Zakona.

Pobjeda nad “Svijetom” je ono što svako ko teži istinskom Životu, mora da ostvari.

Kada se određeni problem pravilno ustanovi, on će djelovati tako što će nam nagovijestiti načine i kako da ga riješimo. Frontalni napad na “A” uticaje mora se po svaku cijenu izbjegavati, jer bi to bilo analogno Don Kihotovom napadu na vjetrenjače. Hiljade i hiljade dobronamjernih ljudi je doživjelo propast jer su činili jednu te istu grešku. Vjerovali su da je nemoguće moguće. Ovaj “Svijet” je neuporedivo jači od svake izolovane individue, sve dok ona spada u kategoriju tzv. vanjskog čovjeka. 

Da bi čovjek imao određene koristi od Zakona Izuzetka, on prvo mora da ostvari pobjedu nad samim sobom. On prvo mora da ovlada svojim unutrašnjim svijetom, da bi bio u stanju da nadvlada “Svijet”, te tako izbjegne izvan uticaja Generalnog Zakona.

Sam princip ovog metoda je prilično jednostavan. Tu se moramo vratiti na onu Platonovu postavku koja kaže da se slično može primjetiti i razumjeti samo od strane sličnog. Imajući to u vidu, možemo reći da vanjski uticaji ne mogu drugačije da djeluju na neku individuu, osim uz pomoć posredovanja sličnih elemenata koji formiraju dio njenog unutrašnjeg svijeta; unutrašnji svijet čovjeka je takođe podložan uticajima “A” i “B” tipa.

Stalnim prikupljanjem “B” uticaja, u čovjeku se formira magnetni centar, koji na jedan određen način formira i jedan novi centar svijesti. Kako se centar gravitacije našeg interesovanja u životu postepeno pomijera prema ovom magnetnom centru, tako i pritisak Generalnog Zakona na nas sve više jača. “Duh” koji vlada “A” uticajima i nadzire aplikaciju ovog zakona iz vana, pokušava da djeluje na čovjeka uz pomoć svojih agenata; tj. “A” uticaja iz čovjekovog unutrašnjeg svijeta. Tako, savladavanjem “A” uticaja koji su dio našeg unutrašnjeg svijeta, mi istovremeno zatvaramo vrata i za sve “A” uticaje koji dopiru spolja. Jezikom Tradicije, to je izraženo ovako:

Zvijer mora biti ukroćena; i vuk preobraćen u povjerljivog psa čuvara.

U tom slučaju, Generalni Zakon neće više imati uticaja na tu individuu i ona će tada potpuno preći pod okrilje Zakona Izuzetka.

[Jer ide knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa. (Jovan XIV 30)]

  To je ujedno i stanje koje svako ko je u potrazi za Putom, mora da dostigne.

Ponavljamo: Uspostavljanjem kontrole i ovladavanjem nad “A” uticajima u svom unutrašnjem svijetu, čovjek izbjegava dejstvo istih uticaja koji dolaze iz vanjskog svijeta – što znači, on tako bježi iz kandži Generalnog Zakona.

Naravno, sve ovo je samo teoretski aspekt ove problematike, dok se kod praktičnog poduzimanja ovih radnji može javiti dosta individualnih varijacija i raznoraznih problema koje je skoro nemoguće klasifikovati u određene kategorije. Svako od nas je posebna individua i u skladu s tim, problemi na koje ćemo nailaziti često će imati individualnu prirodu. Na njih treba gledati kao na individualne lekcije koje su dizajnirane prema našim ličnim potrebama i karakteristikama. Svaki problem ima svoju objektivnu suštinu i veoma je bitno da razvijemo svoje sposobnosti kako bi mogli određeni problem da vidimo u njegovom istinskom svjetlu. Veoma mali broj ljudi je u stanju da gleda na neki problem na objektivan način.

Ukoliko poduzmemo određene mjere na osnovu našeg neobjektivnog viđenja nekog problema, sve su prilike da problem nećemo riješiti, nego ćemo ga samo iskomplikovati.

Svaki mjerni instrument ima određen stepen odstupanja od realnih vrijednosti, te da bi odredili njihovu pouzdanost mi moramo s vremena na vrijeme da vršimo tzv. kalibraciju, tj. da odredimo taj stepen odstupanja što na kraju uzimamo u obzir da bi došli do objektivnih rezultata.  

Iluzija je upravo ono što uzrokuje odstupanje objektivnih parametara određenog problema, prilikom njegove percepcije od strane naše svijesti. Tako mi često imamo tendenciju da umjesto da pojednostavimo neku situaciju, mi je još više iskomplikujemo. Ukoliko uspijemo da vidimo određeni problem na ispravan način, u njegovom objektivnom svjetlu, onda će to rezutirati u njegovom pojednostavljenju i razbistrivanju situacije.

  Da bi savladao “A” uticaje u svom unutrašnjem svijetu, čovjek prvo mora da promijeni svoj stav prema njima. Čovjek tipa 1, 2 ili 3, onakav kakav jeste, nema nikakvu moć nad činjenicama, mada on često misli da ima. Međutim, iako se te činjenice nalaze izvan njegove kontrole, stav koji on zauzima prema njima zavisiće samo od njega. Čovjek mora da preduzme svjesne napore da ispita činjenice. Tako će i svaki od onih koji se nalaze u potrazi za Putom, morati da poduzme jedno opsežno istraživanje moralnih vrijednosti u svom životu. To podrazumjeva i prosuđivanje situacije zajedno sa okruženjem u kojem se trenutno nalazi kao i jedno radikalno preispitivanje svojih odnosa s onima iz njegove blizine. 

S obzirom da čovjekova moć rasuđivanja nema niti može u kratkom vremenu da ostvari svu potrebnu objektivnost, ovakvo jedno preispitivanje vrijednosti uzeće dosta vremena. Razvitak sposobnosti rasuđivanja zajedno sa sticanjem objektivnosti u direktnoj je vezi sa čovjekovim napretkom na ezoteričkom polju. Stoga se može reći da se ovaj proces preispitivanja u čovjeku treba da odigrava cijelo vrijeme. U nekim slučajevima, čovjek će se neprestano morati da vraća na neke od svojih problema, sve dok ne bude u stanju da ih sagleda u pravom, ili bar – objektivnijem svjetlu. Tako će doći i dan kada će on prestati da dramatizuje određene činjenice ili da traži opravdanja za samog sebe. Svaki problem će se pojaviti pred njim u svom istinskom, objektivnom obliku, onakav kakav on stvarno jeste. U istom tom momentu, pojaviće se i objektivna, pravilna i pravedna rješenja, mada u mnogim slučajevima, ona mogu da budu i veoma bolna. Razlog za to je većinom to što ta rješenja u sebi sadrže put prema Istini, a ona je jedino ono što čovjeka može osloboditi.

Ta revizija naših moralnih vrijednosti mora neprestano da se sprovodi na principu nelaganja samog sebe. Između ostalog, tako možemo steći i prilično jasnu sliku koliko nas je ovaj život do sada uprljao.

~***~

  Mašinerija “A” uticaja koja upravlja čovjekom u momentu kada se on odluči da krene u potragu za Putom, mnogo je jača od njegove odbrambene moći. Imajući ovo na umu, mi moramo da napravimo jednu određenu psihološku strategiju ponašanja, kako prema samom sebi, tako i prema vanjskom svijetu, da bi kompenzirali ovaj nedostatak snage, odnosno, energije.  Ne smijemo zaboravati da je čovjek tipa 1, 2 ili 3, bez obzira na to što se on čini jakim u vanjskom svijetu, sa ezoteričke ili objektivne tačke gledišta, - veoma slab. Sve u njemu je ograničeno.

Odatle proizilazi i jedno od glavnih pravila – on mora raditi u tišini, koliko god je to moguće, tako da ne bi privlačio na sebe pažnju, a time i pritisak okoline.

U svakom drugom slučaju, on će biti izgubljen, jer će reakcija “Svijeta” na njega biti ekstremno jaka. Ono što on mora da uradi, to je da ovlada “A” uticajima koji su dio njegovog unutrašnjeg svijeta. Kada “knez ovoga svijeta ne bude imao/nalazio ništa u njemu”, onda će mu on moći da mahne i kaže – zbogom.

Ponavljamo: ovo je samo moguće kad čovjek radi tiho, bez privlačenja pažnje “duhova-čuvara” Generalnog Zakona i onih snaga u životu, koje se neprijateljski odnose prema svakome ko uporno traga za Istinom.

Postoje dva načina kako se to može ostvariti. Prvi je da čovjek pronađe utočište u kome se fizički može zakloniti od uticaja “Svijeta”. To je upravo razlog za postojanje tzv. hermetičkog ili monaškog života. Međutim, danas je veoma malo onih koji su u stanju da si tako nešto obezbijede, tako da će većina tragaoca ipak morati da poduzme ezoterički rad u svijetu u kome živi.

Drugi način podrazumijeva izgradnju jednog zaklona u unutrašnjosti samog tragaoca. To tragaoc mora sam da učini. Tradicija kaže: - čovjek mora da izgradi jedan kavez u samom sebi. Taj kavez se mora graditi uz pomoć veza i uputstava od strane svih unutrašnjih centara, te mora biti dovoljno čvrst da bi mogao uspješno da odoli svakoj pobuni malih ‘Ja’, pojedinačnoj ili grupnoj.

Za ovu izgradnju treba dosta vremena. Da bi ovaj kavez uspješno igrao svoju ulogu jednog upravnog organa, on mora stalno da se proširuje, popravlja, renovira i uljepšava. Naravno, u ovom pojmu lako prepoznajemo onaj magnetni centar, novi centar svijesti koji, kako polagano raste, tako i preuzima kontrolu nad ona tri niža centra, te tako nad njima uspostavlja jedan apsolutni autoritet. Sve ovo traži dosta rada, truda i upornosti.

Tradicija takođe kaže: - onaj koji se prihvati ezoteričkog rada, uveliko će si olakašati posao ukoliko uspije da razmišlje o tome non-stop. (Kao kad razmišljamo o voljenoj osobi)

Čovjek mora da uloži maksimalan napor kako bi osnovao svoje prebivalište u tom kavezu. To podrazumjeva da on mora dovesti sebe ne samo u jedno stanje stalnog prisustva, nego i u stanje prisustva u samom sebi, što nije jedna te ista stvar. Razlika između to dvoje je veoma bitna. Prisustvo je u vezi sa svijesti ‘Ja’, dok je prisustvo u sebi, u vezi sa svijesti od – JA JESAM.

  Kada se čovjek ‘utopi’, te u vezi s tim, zaboravi na sebe samog, on onda biva ponesen od strane mentalnih struja koje prolaze kroz njega, međutim, on tada toga nije svjestan; misli da nešto čini, dok je u stvarnosti samo zanesen, odnosno, uronjen u jedan mentalni san. Tek kad vježbom nuči da se otrijezni, i da održava tu svoju trezvenost, tj. kad postane – prisutan, onda će biti i u stanju da odredi razliku između zanesenosti i trezvenosti.

I to je sve. On će i dalje s vremena na vrijeme da se zanosi, međutim, on će takođe biti u stanju da se koncentriše na pojam JA JESAM. Čineći to, on će tako napraviti prvi korak u svom vezivanju za nešto što je trajno, s nečega što je privremeno.

Uz pomoć formule: JA JESAM, čovjek po prvi put ulaže određen napor u suprostavljanju mnogobrojnim mentalnim strujama koje ga zanose i za koje on ne predstavlja ništa drugo do jednu igračku.

  Sve ovo podrazumijeva jedan svjestan trud kojeg čovjek ulaže u početku izgradnje svog kaveza, koji će u budućnosti postati njegov komandni centar.

~***~

  Kada u sebi sagradi taj kavez, čovjek mora paziti da u njega ne prodiru bilo kakvi “A” uticaji. Kavez će postati za njega jedno sveto utočište i samo uticajima tipa B-C-D ili E, biće dozvoljen ulaz u njega. Međutim, izvan kaveza, u njegovom unutrašnjem svijetu, dugo vremena i dalje će nastavljati da bjesne “A” uticaji, kao rezultat dejstva vanjskih sila. Za to vrijeme čovjek će se sklanjati u to svoje utočište i činiti sve što je u njegovoj moći da ga konsoliduje i napravi od njega svoj komandni centar. Uslov za to će biti da se u njega ne puštaju “A” uticaji.

Naravno, da bi se uopšte došlo do te faze, čovjek mora naučiti kako da prepozna te “A” uticaje. U nekim slučajevima to će biti prilično lako, međutim, stvar postaje mnogo teža kada se Generalni Zakon počne da manifestuje u obliku iskušenja, (koja tada često znaju da budu i ‘šarmantne’ prirode). U ovom svom obliku, “A” uticaji mogu da se pojavljuju u cijelom jednom spektru varijacija, zavođenje, novac, žene, ambicije… Ukoliko im uspijemo da odolimo, onda ta iskušenja uzimaju sve prefinjenije oblike koji su često paralelni ili moglo bi se reći, veoma slični “B” uticajima. Ti oblici mogu da variraju u nedogled i često su karakteristični za individualne slučajeve. Tako čovjeka na emocionalnom planu mogu naglo da zapahnu uzvišene ideje pune strasti, milosrđa i plemenitosti. Na intelektualnom planu često se javlja koncept “podrazumijevajućih prednosti koje proističu kao rezultat proučavanja ezoterike”.

Oni “A” uticaji koji su maskirani u “B” uticaje, moraju se razotkriti aktivnim korištenjem razboritosti i jedan čvrst i nedvosmislen stav mora se zauzeti prema njima.

~***~

  Već smo konstatovali da uprkos svoj svojoj odlučnosti u potrazi za Putom, mi i dalje živimo među “A” uticajima, koji i dalje nastavljaju da stvaraju raznorazne okolnosti u našim životima. Međutim, od sada, pa nadalje, naš odnos prema njima počinje da se mijenja. Prvo smo se trudili da ovladamo jednom grupom tih uticaja u sebi, uz pomoć identifikacije sa drugom grupom. Sada, smješteni u kavezu koji je ispunjen samo “B” uticajima i osnaženi našom novom formulom JA JESAM, naš stav prema “A” uticajima dobija jedan novi aspekt. Oni u svakom slučaju i dalje ostaju u polju našeg djelovanja, međutim, mi se sada nećemo upuštati u direktan obračun s njima. Od sada, mi ćemo se ponašati kao agenti koji zastupaju, odnosno, rade za “B” uticaje. Mi ćemo raditi za njihov račun i zastupati njihove interese.

Prelazak iz jednog stanja u drugo, ne može se obaviti bez jednog svjesnog napora, bez rada i bez borbe.

Čovjek koji je danas odlučio da stupi na stazu u potrazi za Putom, u principu je postao drugi čovjek, mada on u suštini ostaje slabašan i ranjiv kao što je juče bio. Znači, u takvom stanju on nije sposoban da se direktno uhvati u koštac sa Generalnim Zakonom. To je nemoguće. On prvo mora da prikupi dovoljno snage. Stoga je veoma bitno da on sve to radi tiho, kako ne bi privlačio pažnju.

  Čovjek mora da dobije na vremenu i tako odloži, koliko god je to moguće, reakciju Generalnog Zakona.

  Moramo biti svjesni toga da nas naš unutrašnji kavez neće moći zaštititi od svakog zla kojem će nas Generalni Zakon pokušati da izloži. Nevolje će biti neminovne.

[U svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja nadvladah svijet. (Jovan XVI 33)]

Tragaoc će morati da smogne dovoljno snage kako bi se suprotstavio svemu tome.

On će to ostvariti uz pomoć određene ezoteričke strategije. Taktika se sastoji u sljedećem: čovjek mora nastaviti da živi u istim uslovima kao i juče; ali umjesto stapanja sa vještačkim životom, kojeg on greškom podrazumijeva pod realnošću, on mora paziti da ostane izvan njega što je moguće duže a isto tako i osloboditi se od tzv. unutrašnjeg razmatranja, dok će se istovremeno morati da služi tzv. vanjskim razmatranjem.

Unutrašnje razmatranje i stapanje su direktne posljedice čovjekove stalne omamljenosti što dovodi do toga da on stalno zaboravlja samog sebe. Ta omamljenost, koja je nastala kao posljedica “Adamovog grijeha” napravila je od adamičnog čovjeka jedan objekat, - dok je on, prije toga, po svojoj božanskoj prirodi bio – subjekat. Padom sa jednog višeg nivoa postojanja, adamički čovjek se našao u sferi uticaja Generalnog Zakona, od kojeg on sada pokušava da se oslobodi.

Vanjsko razmatranje podrazumijeva svjesne napore u razlikovanju, prosuđivanju i jednoj stalnoj pažnji, što je normalno izvan ljudskih sposobnosti, jer su čovjekove reakcije po svojoj prirodi mehaničkog tipa. To razmatranje nije moguće sve dok čovjek ne uloži dovoljan trud da bude prisutan u samom sebi. Savjesnim vježbanjem prisustva u samom sebi i daljim razvijanjem tog stanja, onaj koji se nalazi u potrazi za Putom, imaće dvostruku korist. Prvo, sam taj trud uložen u ostvarenje stanja prisustva u samom sebi ubrzava čovjekovo kretanje prema Putu, uz pomoć praćenja sljedeće sekvence: prisustvo u samom sebi – vanjsko razmatranje – prisustvo u samom sebi, što kasnije dobija tendenciju da se samo-održava.

U drugu ruku, ovom vježbom se ujedno gradi i onaj zaklon, kojeg smo ranije pominjali, koji nas štiti od uticaja Generalnog Zakona (čija se uloga ovdje može porediti sa onom ulogom koju ima i gravitacija).

Vanjsko razmatranje mora se odigravati u obliku jedne igre. Čovjek koji se kreće prema Putu mora razumjeti da on više ne može učestvovati u životu sa onom vrstom entuzijazma kakvog je nekad imao i da sada mora da postane oprezan i obazriv, ukoliko ne želi da bude zgažen od strane onih slijepih sila koje djeluju u vidu “A” uticaja. Sada, čovjek ne može više da vodi svoj život kao prije, on sada mora da ga igra uz pomoć jednog svjesnog napora uloženog u vanjsko razmatranje. On sada mora da igra svoju ulogu u životu.

  Svaki čovjek je rođen da odigra jednu predodređenu ulogu u životu, međutim, malo je onih kojima to pođe za rukom. Čovjek uvijek daje prednost svom rezonovanju i prosuđivanju, a to njegovo rezonovanje i prosuđivanje je uvijek deformisano usljed življenja života u lažima. Tako on, za svog života, rijetko kada pridaje neku ozbiljniju pažnju onom tihom unutrašnjem glasu.

Na kraju, čovjek falsifikuje i iskrivi tu svoju ulogu koju je trebao da odigra. On ne samo da zaboravlja tu svoju ulogu, on zaboravlja čak i to da scena u kojoj igra nema nikakve veze sa istinskim životom. (na temu životnog filma ćemo kasnije pokušati reći nešto više)

  Za sada je bitno razumjeti sljedeće: od momenta kada stupi na stazu i počne da se njome kreće, čovjek mora da se drži principa – ‘Hrani krokodila, da te ne bi pojeo’.

  Figurativno rečeno sve ovo se može shvatiti i kao jedna igra u kojoj se igrač mora ponašati tako kao da su sva pravila izokrenuta; što znači, oni koji pobjeđuju, u stvarnosti – gube, oni koji gube – pobjeđuju.

~***~

  Čovjek nadasve mora kultivisati u sebi smirenost, ponašajući se istovremeno tako kao da je i on utopljen (u lažnom životu). Iz već poznatih razloga, on će težiti tome da se čini kao i svi drugi, ali samo da se čini, a ne i da bude.

Skriven iza zidova svog kaveza, pročišćen od svih tragova 'A' uticaja, on će uskoro biti u stanju ne samo da razumije nego i da izmjeri koliko je ogromna razdaljina između ova dva pojma.

  Igrajući tu svoju ulogu na ovaj način, čovjek će se ponekad toliko uživjeti u nju, da će opet povjerovati da je scena u kojoj se igra odvija stvarna, te će se utopiti u nju, što je praktično neminovno i toga se ne treba plašiti. To će se većinom događati u onim periodima intervala (između nota) i u svemu tome je bitno da čovjek to uvidi na vrijeme i onda da se vrati nazad i nastavi sa svojom igrom, kao da se ništa ozbiljno ili opasno nije dogodilo. Tako se nastavlja ona nevidljiva bitka koja ga vodi ka Putu.

  Međutim, ovdje moramo biti na oprezu da ne padnemo u zamku. Sama pravila igre i zaboravljanje prošlosti utičnu na to da sami sebi lako možemo da opravdavamo sve svoje slabosti i padove. Ovo ne važi samo za one naše padove do kojih dolazi za vrijeme nevidljive bitke, nego i kod slučajeva kada pokušavamo da dođemo do nekog kompromisa sa samim sobom, kako bi opravdali naše tjelesne, seksualne i druge prohtjeve, naše ambicije ili neke druge koristi.

“To je nešto što je jače od mene” – nije nikakav izgovor za onoga koji teži da stigne do Puta.

~***~

  Sada vjerovatno već možemo razumjeti koliko je bitno to - da čovjek koji je stupio na stazu, odmah prestane da laže samog sebe. Ukoliko mu to ne pođe za rukom, onda on neće biti u stanju da sagradi u sebi onaj kavez. Čak i ako uspije da ga sagradi, njegovi zidovi će popustiti čim ovaj prvi put pokuša da prevari samog sebe. Hipokrizija prema samom sebi, sada već postaje neoprostiva. Druga, veoma bitna stvar, je ta da čovjek prestane i sa tzv. beskorisnim lažima, tj. nepotrebnim laganjem drugih, jer takve laži u suštini nemaju nikakvu pozitivnu svrhu. Tom vrstom laganja čovjek samo gubi onu finu energiju koja mi je prijeko potrebna za napredovanje u njegovoj potrazi za Putom.

~***~

  Mi sada živimo u jednom veličanstvenom vremenu. Jezikom Tradicije rečeno, ušli smo u eru koja se označava znakom poznatim kao – misterija Ostvarenja. U ovom periodu ćemo kao čovječanstvo, zajedno sa ovom planetom, uspjeti da pređemo na jedan viši nivo postojanja; ili ćemo završiti u - ambisu.

  U ovom drugom slučaju, sa eksperimentom će se morati krenuti ponovo iz početka. Čini se da ezoterički rad kojeg je čovjek uložio u samog sebe neće ni u kom slučaju biti nepovratno izgubljen, jer “sve svoje uvijek nosimo sa sobom”.

 

 

[koji ore, treba u nadanju da ore. (I Korinćanima, IX 10)]

 

 

nastavak: 6-ti dio  

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta