Buđenje
Do sada smo često pominjali buđenje, međutim, veoma malo smo
diskutovali na temu – šta to stvarno znači - probuditi se; - tj.
kako se probuditi?
Mnogi od nas koji su posvetili malo više analitičke pažnje
sebi i svojoj okolini postaju već frustrirani jer primjećuju
kako mnoge stvari u realnosti u kojoj živimo nisu onakve kakvim
nam se one na prvi pogled čine a pogotovo kako nam ih drugi
prezentiraju. Postajemo svjesni stvari koje do sada nismo bili u
stanju da vidimo, mada su one uvijek bile tu, pa nam je samo to
stvorilo jedan nelagodan osjećaj iz kojega proizilazi pitanje,
koliko još ima takvih stvari koje su bitne a mi ih još uvijek
nismo u stanju vidjeti?
Istovremeno, često nas frustrira i to što mnogi oko nas ne
primjećuju ni dio onoga što je nama već odavno postalo–
očigledno?!?
Šta znači biti budan? Ako govorimo o buđenju, da li to onda
implicira da mi trenutno spavamo ili da živimo u nekoj vrsti
transa, odnosno, hipnotičkog sna? Ono što može da se nalazi
nasuprot jednom snu, to može biti samo – objektivna realnost.
Radi se o – biti u stanju percipirati i doživjeti objektivnu
realnost.
Znači, - akvizicija objektivne percepcije.
Kako bi objektivna realnost uopšte mogla da izgleda? U filmu
Matriks, glavni junak Neo, mada je prethodno već dugo sumnjao u
“koncenzus realitet” u kome je živjeo, ipak se nije mogao
suzdržati da ne povrati, kada se suočio sa “objektivnom
realnošću.” Šta ako objektivna stvarno realnost izgleda tako da
ukoliko bi je uspjeli vidjeti a da prethodno nismo proširili
svoju svijest u tolikoj mjeri da smo u stanju i da akomodiramo
ono što bi vidjeli, većina nas ne samo da bi povratila, nego
doživjela i neku vrstu nervnog sloma, nakon kojeg ne bi bili u
stanju više “normalno” da funkcionišemo!?!
Gurđijev kaže kako “većina ljudi cijeli svoj život provede u
snu, neki se u tom svom snu bave i naukom, a neki čak pišu i
knjige.” Mi, opet, i ako smo čuli za ovako nešto, imamo
tendenciju da odmah pomislimo - ako je tako nešto moguće, onda
se tu sigurno radi o tamo nekim drugima, a nikako o nama samima.
On takođe dodaje da neki mogu sanjati kako su se probudili; a
isto tako i to da nekima pođe za rukom da se nakratko probude,
međutim, tada se sile koje ih drže u snu obrušavaju na njih
desetorostrukom jačinom i vraćaju ih ponovo u san.
Koje su to “sile” koje čovjeka drže u snu, - i zašto? O tome
kako neke od tih sila djeluju na čovjeka diskutovaćemo malo
kasnije. U svakom slučaju, činjenica je da su “kandidati za
buđenje” pod nekom vrstom specijalne prismotre i da što više
napreduju, to im se na njihovom putu ispostavljaju sve bolje
zamaskirane zamke.
Šta to znači - vidjeti? K. Kastaneda kaže da – viđenje dolazi
u obliku unutarnjeg znanja. “Viđenje je naročito osjećanje da
znaš, da znaš nešto bez i trunke sumnje” (Unutrašnji Oganj, str.
15). Međutim, koliko god čovjek imao oštro oko, koje je u stanju
da registruje mnoge detalje, sve to nije dovoljno ukoliko on
nema čime da objektivno interpretira ono što njegovo oko idi.
Tako se ponekad dešava i da neki slijepci, u pravom smislu
riječi, vide više od ljudi koji imaju zdrave oči i dobar vid.
Razvojni stepen čovjekove svijesti je u direktoj vezi sa
širinom njegove percepcije.
Sada se javlja problem što je čovjekova svijest u velikoj mjeri
kondicionirana, odnosno programirana uz pomoć određenih vanjskih
“sila” a da ovaj nije toga svjestan. Tako se čovjek
poistovjećuje sa svojom ličnošću i tijelom, što sa ezoterične
tačke gledišta nije daleko od onoga što podrazumjevamo pod –
robotima ili mašinama.
Znači, možda bi trebalo krenuti od pretpostavke da smo na neki
način ‘programirani’ i da se moramo deprogramirati?!
Tragikomično je to kako danas mnogi u tom svom transu
pribjegavaju kojekavim “merkaba” meditacijama, “wicca
tehnikama”, magijskim i drugim ritualima, imaginacijama
kojekakvih svjetlosnih plašteva, tetraedrona, oktaedrona itd.
kako bi se zaštitili od drugih ili kako bi manipulisali druge
ljude. Mnogi od tih rituala promovišu, kako crkva, tako i većina
kojekakvih javnih i tajnih društava, pa čak i gurui “new-age”
pokreta. U nekima od njih dezinformacije su čak umotane i u
kojekave plašteve od “svjetlosti” i “ljubavi”, kako bi
privlačnije izgledale a oni koji ih promovišu često sebe
nazivaju guruima, nosiocima, čuvarima ili ratnicima svjetlosti,
vaskrsnutim majstorima, itd. itd. Čini se da se ta njihova tzv.
“duhovna hijerahija” ne razlikuje puno od bilo kakve druge
hijerarhije koju nalazimo ovdje u 3D, kao npr. u crkvama, tajnim
društvima, političkom sistemu, vojsci itd. Kao što su našim
političarima usta stalno puna demokratije dok istinske
demokratije većinom nema ni na vidiku, tako se i ovi majstori
duhovne manipulacije s ustima punim “ljubavi,” ogrču kojekavim
plaštevima svjetlosti dajući nam upute šta da mislimo i šta da
radimo. Mnogi od njihovih sljedbenika tvrde za same sebe kako su
se probudili, dok su u suštini samo jednu iluziju zamijenili
drugom. Tako, u većini slučajeva, imamo slijepce koji
upražnjavaju kojekave rituale a da nemaju jasnu predstavu ni o
sebi samima, niti o tim ritualima a kamoli o onome šta u stvari
žele time postići.
Istovremeno, malo kome pada na pamet da bi prvo morao da
spozna samog sebe i da se cijela filozofija “buđenja” i
evolucije našeg bića i duše sastoji u jednom radu na samom sebi,
prikupljanju istinskog znanja i proširivanju vlastite svijesti i
percepcije. Znači, od rituala, čarobnih napitaka, formula i
riječi, teško da može biti ikakve koristi, čak suprotno. Prečica
nema, taj Posao čovjek mora sam da uradi, kad osjeti da je
spreman za to.
Za tako nešto, nema ni recepta, odnosno, ne postoji ni jedna
knjiga u kojoj bi mogli na jednom mjestu naći sve što nam je
potrebno da bi to razumjeli i ostvarili. Razlog za to ne bi nam
trebao biti nepoznat. Nisu se slučajno uništavale knjige i
likvidirali ljudi tokom cijele naše istorije, koji su na ovaj
ili onaj način pokušavali da dostave informacije na osnovu kojih
bi mogli steći neku cjelovitiju sliku o svemu tome. Naravno,
danas postoji masa knjiga sa zvučnim imenima kao što su
Gnostika, Ezoterika itd., što istovremeno ne znači da je i
njihov sadržaj vjerodostojan. Daleko od toga da u njima nema
istine, međutim, ta istina koju unutra nailazimo mahom služi da
bi nas svezala za vješto plasirane dezinformacije i tako
skrenula na stranputicu.
S druge strane, povezivanjem svih elemenata koji su tu i tamo, u
nekom obliku dostupni i istovremenim izbjegavanjem zamki, čovjek
razvija svoj vlastiti um mnogo brže nego da mu je sve servirano
na tanjiru. Istovremeno, istinske informacije kada se povežu sa
rezultatima vlastitog istraživanja i ličnim iskustvima, postaju
– Znanje.
Sve u svemu, situacija možda i nije toliko beznadežna. Postoje
neki fragmenti određenog učenja koje vjerovatno potiče još od
vremena Atlantide i koje se preko nekih grčkih i ruskih
manastira prenosilo više u verbalnoj formi i kojeg su neki ruski
metafizičari kao npr. Gurdžijev, Uspenski i Moravjev pokušali da
skupe i protumače a ovaj poslednji i da objedini, u svoj knjizi
Gnosis; Study and Commentaries on
Esoteric Teachings of Eastern Orthodoxy.
Čini se da se tu radi o fragmentima jednog učenja koje je bilo
poznato i nekim drugim grupama, kao što su npr. Katari
(Albinežani), Bogumili, a koje takođe nalazimo i u islamskom
Sufi pokretu. Tako, možda možemo pokušati izvući srž iz tog
učenja i povezati njegove fragmente koji dolaze sa više strana u
jednu kakvu takvu cjelinu.
To učenje je je poznato i pod imenom - Tradicija. Ona se
dijeli na tzv. “3 Kruga”, egzoterični (vanjski), mezoterični
(srednji) i ezoterični (unutrašnji).
*****************************************
TRADICIJA
(egzoterični
krug)
Introspekcija i “fuzija”
U svojoj knjizi
Gnostika, Moravjev kaže:
Kada upitamo
nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene
svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno
odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih
aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam
reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva,
posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da
definiše, jer se to stalno mijenja.
Ova
poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari,
neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok s kojim se mi složili
ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje
prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.
Ako
pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih
predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje
smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja”
se mijenja.
Kako
nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji
da u nama ne živi samo to jedno biće, nego nekoliko njih od
kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i
svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.
Ako
nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da
razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju
vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju
životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog
života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični
misli i govor.
To je
kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno
isprepletena na jedan nevjerovatan način.
Tako
bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode
za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo
u same sebe.
Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj
željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje
rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je
nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića.
Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih
promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.
Čak i
tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna
situacija može da se promijeni na jedan pozitivan način.
Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor.
Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane
unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje
intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se
ti željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji
prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne
reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da
prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da
jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna
vatra.
Ta
vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je
dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i
rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje,
priliko čega moramo takodje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona
nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti:
toplota tog plamena početi će da uzrokuje jedan proces fuzije
unutar nas.
Nakon
te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao
gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni
blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da
uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili.
Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će
ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.
Tako, sa ezoterične tačke gledišta, možemo vidjeti kako kod
čovjeka ne postoji jedno jedinstveno Ja.
Znači, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših
iluzija o sebi samima, ma koliko nam one bile drage. Dok ne
ostvarimo tu fuziju unutar sebe, naš život je pod stalnim
uticajem Zakona Slučaja (ili Zakona Akcidenta,) koji upravlja
našom iluzornom egzistencijom.
Da bi se oslobodio dejstva Zakona Slučaja, čovjek mora postati
sam svoj gospodar.
Parabola o kočiji
Kako bi se predstavilo stanje u kome se čovjek danas nalazi, u
Tradiciji se on poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom
zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo
fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i
strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je
sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan
putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša).
U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom
besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš
drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u
pravcu u kom mu gospodar nalaže.
Međutim, to bi trebalo da bude tako ali u večini slučajeva nije.
Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš mora da ide da ga
traži. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, točkovi samo što
nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji
iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su
se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava
ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu
ispasti iz ruku.
Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne
obećava. Sada je već sletjela sa puta, pa juri niz jednu padinu.
Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da
u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su
prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.
Ovakva jedna slika je otprilike najbliža opisu stanja u kome se
većina nas trenutno nalazi i svako od nas bi trebao da se malo
dublje zamisli nad njom.
U svakom slučaju, neka vrsta spasa takođe je moguća. U blizini
može da se zadesi neki drugi kočijaš, koji je budan, i koji će
spaziti kočijaša koji je u nevolji i priteći mu u pomoć. On će
prvo zaustaviti konje kočije koja nekontrolisano juri nizbrdo,
onda će probuditi usnulog kočijaša i pokušati da ga vrati
zajedno sa njegovom kočijom nazad do puta. On će mu možda dati i
nešto hrane za njegove konje i posuditi mu nešto novca.
Vjerovatno će dremljivom kočijašu dati i par savjeta kako da
ovaj njeguje svoje konje, dati mu adresu mjesta gdje može da
popravi svoju kočiju i uputstvo kojim pravcem da se kasnije
uputi sa svojom kočijom.
Na samom kočijašu je to da li će on uz pomoć svog vlastog truda
izvući neku korist iz te pomoći i informacija koje je dobio.
Ukoliko si on opet dozvoli da zaspe, teško da može očekivati da
će mu neko opet, u poslednjem trenutku, priteći u pomoć.
***
Oni koji pokušaju da sprovedu jednu poštenu introspekciju, moći
će da primjete kako se u njima stalno nešto mijenja, mada se mi
cijelo vrijeme trudimo da to ne pokazujemo, zato što je sam
život taj koji zahtjeva od nas da stalno odajemo utisak
stabilnosti u svojim razmišljanjima i ponašanju.
***
Sada ćemo pokušati da definišemo te naše unutrašnje promjene.
Šta je to što se u nama mijenja?
Kada kažemo: - Ja, istovremeno smo rekli nešto što je i jedna
velika enigma. Kada kažemo – “moje tijelo” – mi o njemu govorimo
u – trećem licu. Kada čovjek kaže: – “moja duša” – evidentno je
da se on prema njoj odnosi takođe kao prema nečemu što je -
treće lice. Ko je to onda – “Ja”?
Možda zvuči paradoksalno, ali ovo podrazumjeva da to “Ja” –
sigurno nije ni naša duša, niti naše tijelo.
Šta je onda to - “Ja,” s kojim se poistovjećujemo; koje osjećamo
u sebi kad kažemo: - “Ja”, - i za koje se toliko trudimo da mu
damo neki kredibilitet, konzistenciju i kontinuitet?
Pa, ništa drugo do oni ‘željezni parčići’ koji ispunjavaju
‘posudu’ tj. čije se stanje neprestano mijenja, a mi pod pojmom
“Ja” podrazumjevamo momentalno stanje tih željeznih parčića u
zdjeli, tj. odnos u kome se oni momentalno nalaze jedni prema
drugima.
Znači, mi se radjamo, živimo i umiremo sa jednim “Ja,” koje
nikada nije stabilno.
I ne samo što to Ja nije stabilno, nego se ono sastoji od
najmanje tri čovjeka, koje smo prethodno pomenuli. To “Ja” može
da se sastoji i iz cijele jedne armije “malih Ja.”
Sada, ako se ponovo vratimo na pitanje – ‘Šta je to čovjek?’ sa
sigurnošću možemo da odgovorimo: - to je njegova Ličnost.
Znači, većina nas ima tendenciju da se identificira sa jednim
“psiho-organizmom” koji obitava u nama i koji nema u sebi ništa
stabilno ili u najmanju ruku, ima vrlo malo toga što bi se moglo
smatrati stabilnim.
Taj organizam se mijenja u zavisnosti sa vanjskim utiscima i
uslovima kojima je izložen, bilo da se oni mogu smatrati
poželjnim ili nepoželjnim; ili kao odgovor na traume fizičke
prirode, koje su mu nanesene.
Struktura Ličnosti
Da bi čovjek postao sam svoj gospodar, veoma je bitno proučiti
samu strukturu svoje Ličnosti, jer na kraju krajeva, - u znanju
leži moć.
Tu ćemo se morati vratiti na onu sliku gdje treba da zamislimo
kako tri čovjeka žive, odnosno, koegzistiraju, - u jednom.
Tako, u realnosti, postoje tri glavne struje koje igraju ulogu u
našem mentalnom životu: intelektualna, emotivna i
motorno-instiktivna. One su u određenoj vezi sa našim mislima,
osjećajima, čulima i osjetilnošću, mada nisu jasno razgraničeni
iz razloga kojeg ćemo pomenuti kasnije.
Može se reći da ovi tipovi našeg mentalnog života imaju i svoje
gravitacione centre koji su situirani u mozgu, srcu i abdomenu,
međutim, ovaj opis ne treba uzimati previše bukvalno.
Kad god neki impuls bude primljen od strane nekog od ovih
centara ili potekne iz nekog od njih, druga dva centra generalno
zauzimaju pasivnu ulogu, mada i oni imaju određenog udjela u tom
procesu. To se događa na takav način da onaj centar koji u
određenom momentu igra glavnu ulogu, govori u ime cjelokupne
Ličnosti, te tako i reprezentira čovjeka kao jednu cjelinu.
Svaki od ova tri centra, koja predstavljaju tri struje od kojih
se sastoji naš mentalni život, ima duplu funkciju: receptivnu i
ekspresivnu (prijemnu i izražajnu).
***
Ljudska Ličnost, je dakle jedna stalno promjenljiva mješavina
‘željeznih parčića’ koja po samoj svojoj suštini nije
dizajnirana da bude neaktivna. Mentalno tijelo je jedan
organizam koji bi trebao da igra jednu predodređenu ulogu,
međutim, on trenutno nije uposlen za te svrhe, najviše iz
razloga što se mi prema njemu ponašamo i koristimo ga kao neki
stranci, bez da smo ga upoznali, proučili a pogotovo razumjeli.
Tako za svakog onog koji se upušta u proučavanje ezoterike, prva
lekcija upravo počinje na sadržaju, strukturi i funkcionisanju
Ličnosti.
Mentalne funkcije ova tri centra su sljedeće:
-
Intelektualni Centar
- registruje, razmišlja, kalkuliše, kombinuje, istražuje itd.
-
Emotivni Centar
– u njegov domen spadaju osjećanja, rafinirana osjetilnost
(čuvstva) i strasti
-
Motorni Centar
- upravlja sa naših pet čula, akumulira energiju u organizmu
kroz instiktivne procese, i svojim motornim djelovanjem vlada
potrošnjom te energije
Motorni centar je najorganizovaniji od ova tri centra a često i
najmudriji, dok su druga dva centra često nekompletna, pa nas
tako povremeno i dovode u neprilike. Oni su više anarhični po
svojoj prirodi i često jedan zalazi na područje drugog, pa tako
čak i na područje motornog centra, pri ćemu ga ometaju i dovode
do konfuzije.
U suštini, mi nikada nemamo jednu čistu misao, niti jedno čisto
osjećanje: - pa tako ni naše djelovanje ne može da bude potpuno
čisto. U nama je sve izmješano i isprepleteno, često svakojakim
vrstama konsideracija (ili uvažavanja) koje dolaze ili iz
intelektualnog centra koji svojim kalkulacijama prlja naša
osjećanja, ili iz emocionalnog centra, koji magli kalkulacije
intelektualnog centra.
Stoga, dok se detaljno ne prouči struktura naše Ličnosti,
nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu tj.
omogućiti mu da izroni iz svog stanja neprestane anarhije i
duboke besmislenosti. Tako je rad na tom samoposmatranju i
jedini način kako bi se ostvario taj cilj.
***
Znanje i Razumijevanje
Čovjeku je najteže da razumije jednostavne stvari, jer sama
komplikovanost našeg uma uzrokuje to da mi sve komplikujemo. A
život upravo čine jednostavne stvari.
Kakva veza postoji između znanja i razumijevanja?
Mi možemo nešto znati a da istovremeno to ne razumijemo,
međutim, mi ne možemo nešto razumjeti ukoliko mi to ne znamo.
Odatle proizilazi da je razumijevanje znanje, kome je nešto
nedokučivo dodano.
Iz znanja prelazimo u razumijevanje u onoj mjeri u kojoj smo u
stanju da asimiliramo to znanje. Međutim, kapacitet za
asimilaciju ima svoje granice; a sposobnost ‘sadržavanja’
razumijevanja razlikuje se od čovjeka do čovjeka.
Taj problem je više u vezi sa čovjekovim bićem. Čovjekovo
biće ima nekoliko aspekata a očituje se njegovim
kapacitetom za asimilaciju.
Znanje je naširoko rasprostranjeno i ono je za nas - vanjsko,
dok se razumijevanje nalazi - unutar nas.
Čovjekovo biće možemo u vezi s tim uporediti sa jednom
čašom koja, kao i svaka čaša, ima ograničen kapacitet. Znači,
ako u nju ulijemo vode preko jedne određene granice, ona će se
preliti. To se isto događa i sa nama. Mi smo sposobni da
razumijemo u okviru granica našeg kapaciteta za sadržavanje
razumijevanja unutar našeg bića.
Iz toga proizilazi, da bi čovjek evoluirao u ezoteričkom smislu
te riječi, on iznad svega neprestano mora da teži uzvišenju svog
bića; kako bi podigao njegov nivo.
***
Svijest
Prema Tradiciji, postoje 4 nivoa svijesti:
-
Apsolutna Svijest
-
Svijest istinskog Ja
-
Budna svijest
-
Podsvijest
Ako krenemo odozdo, podsvijest je vrsta svijesti koju ima svako
živo biće i ona ne zavisi od njegove inteligencije ili kulturnog
nivoa. Podsvijest neprekidno radi i nikada ne spava. Ona
reguliše sve procese koji se odigravaju u našem organizmu i
bilježi sve što se zbiva s nama.
Budna svijest je svijest Ličnosti. Nju neki nazivaju i čista
svijest, samo zato što se ona smatra čovjekovom operativnom
sviješću kada se on nalazi u budnom stanju. Njena dubina i
širina u zavisnosti je sa kulturalnim razvojnim stepenom
individue; - to je subjektivna svijest od - “Ja.”
Međutim, u ezoteričinim naukama poznate su još dvije vrste
svijesti koje se nalaze iznad tzv. budne svijesti.
Prvi viši nivo svijesti je samosvjesnost ili - svijest
istinskog Ja. To je svijest jednog individualnog bića
ili - objektivna svijest individualnog “Ja”.
Iznad nje, nalazi se – Svijest u pravom smislu riječi. To je
tzv. apsolutna svijest ili svijest Apsolutnog (Svega Što
Jeste).
Istinsko ‘Ja’
U nama postoji jedna stalna ‘tačka’, koja je skrivena iza naše
promjenljive Ličnosti. Ona rijetko kada može da dođe do nekog
izražaja jer je stalno gurana na stranu pod naletom bujica
misli, strasti i osjećanja koji diriguju čovjekovim ponašanjem i
često ga dovode u nezavidne situacije. Ta permanentna ‘tačka’ je
ujedno i jedan nepristrasni Sudija koji obitava unutar nas i
koji nam sudi za naše ponašanje. Glas tog Sudije je skoro
nečujan usljed zaglušujuće buke koju u nama stvaraju određeni
događaji i reakcije, međutim, iako slabašna i pasivna, ova
istrajna svijest našeg istinskog ‘Ja,’ uvijek ostaje
pravedna i objektivna. S obzirom na to da je ona uvijek
prisutna u nama i da je njen glas ipak moguće čuti, čovjek se
samim tim smatra i odgovornim za svoje ponašanje, odnosno greške
koje eventualno počini kada se nađe u nekom iskušenju. Ta
svijest našeg istinskog ‘Ja’ nas uvijek i na vrijeme upozorava
na neku potencijalnu opasnost, odnosno, prije nego što smo
naumili da napravimo neku glupost.
Njeno prisustvo unutar nas pruža nam jednu mogućnost da
evoluiramo na ezoterični način prema (apsolutnoj) Svijesti.
***
U modernom životu čovjek rijetko kad uspije da ostvari kontakt
sa svojim istinskim ‘Ja.’ Tako se čovjek ni ne ponaša u
skladu sa sviješću istinskog ‘Ja,’ nego u skladu sa njegovom
budnom sviješću koja pripada - ‘Ja’ - njegove Ličnosti.
Mi se stalno poistovjećujemo (ili identifikujemo) sa malim
‘Ja,’ naše Ličnosti, ili bolje rečeno sa jednom grupom tih
malih ‘Ja’, naše Ličnosti, tako da ti mali ‘Ja’, koji
čine našu Ličnost odlučuju u nama nešto, a onda djeluju u skladu
s tim šta su odlučili. Često se događa i da se onda jedna druga
grupa tih malih ‘Ja’ u nama usprotivi onome što je odlučila i
učinila prva grupa, pa nam se u momentima čini kako smo u nekim
situacijama toliko pogrešno postupili, kao da to “nismo bili
mi,” pogotovo ako smo impulsivno reagovali na “prvu loptu” i bez
razmišljanja.
Neki onda požale, pa kad je već kasno, kažu: “nisam samog sebe
mogao/la prepoznati.”
Postoji jedan veliki procjep između onoga što čovjek
podrazumjeva pod samim sobom, kad kaže: - Ja, i njegovog
stvarnog, istinskog bića. Ostvarenje nivoa svijesti našeg
istinskog ‘Ja,’ za većinu nas ostaje samo u domenu mogućnosti i
nade. Tako se čovjek samo može pretvarati kako posjeduje nešto
što u suštini ne posjeduje, a ukoliko bi to stvarno htjeo
postići, onda bi on morao da uradi mnogo svjesnog i savjesnog
posla na samom sebi.
***
Što je čovjek sigurniji u sebe, bez obzira na sve činjenice, što
je on više zadovoljan samim sobom, toliko će on dublje i tonuti
u apsurdnosti i protivriječnosti, istovremeno smatrajući svoje
želje i iluzije jednom realnošću.
Da bi čovjek uopšte krenuo u potragu, on prvo mora da prođe kroz
jednu seriju, kako bankrotstava njegove Ličnosti, tako i kolapsa
njegovog morala. On sve to mora sam sebi da prizna i prihvati,
bez pokušavanja da krpi bilo šta. Tek onda će on biti u stanju
da nađe dovoljno razloga da počne s radom na samom sebi i tek
tada će on steći dovoljno snage da to izvede. I to važi za
sviju.
[Kroz koliko muke i patnje će čovjek proći prilikom svega ovoga,
uveliko zavisi i od toga koliko je posla, u ovom smislu,
napravio u nekom od svojih ‘prethodnih’ života.]
Mi smo svi manje više ‘uzurpirani.’ Čovjek ima tendenciju da
samog sebe smatra važnim uprkos mnogim činjenicama koje ukazuju
na suprotno. Takvo jedno mišljenje o samom sebi posljedica je
određenih nedostataka u našem sistemu prosuđivanja. Mi smo svi,
u stvari, u jednom te istom čamcu. Iako su ljudi na prvi pogled
različiti, algebarska suma njegovih vrlina i mana ista je kod
svakog čovjeka. Da razbijemo odmah i svaku iluziju, tu se radi o
jednoj sumi koja je veoma mala, skoro zanemarljiva, pa čak ona
još ima i tendenciju da se kreće u pravcu nule, odnosno, -
Smrti.
Ono što ezoterika očekuje od čovjeka koji je proučava, to je da
on stvori jedno jedinstvo od tog ‘zanemarljivo malog.’
[Većina nas koji se nađemo na samom početku ovog posla s
ezoteričke tačke gledišta, još uvijek se smatra - “bolesnim” ili
“mrtvim.” (“Oni koji su cjelokupni, ne trebaju doktore, njih
trebaju samo oni koji su bolesni.” “Pustite mrtve da sahrane
mrtve.”)]
***
Da bi se objasnio problem čovjekovog objedinjavanja samog sebe,
polazeći pritom praktično ni od čega, bitno je razjasniti pojam
samog bića.
Radi se o jednoj, da se alhemičarskim riječnikom izrazimo, -
transmutaciji, tj. transformaciji naše faktične
egzistencija, čija vrijednost leži samo u jednom potencijalu, -
u stvarnu egzistenciju. To se ostvaruje kroz realizaciju
tog potencijala. Tu se radi o jednom progresivnom uzdizanju
nivoa našeg bića.
Taj posao mora da se radi u nekoliko faza, prema jednom
određenom programu.
Postoje četiri različita nivoa bića, što je u skladu sa
četiri nivoa svijesti: jedan viši nivo bića i tri niža.
Isto kao i u slučaju svijesti, viši nivo bića počiva,
odnosno, oslanja se na niže nivoe. Najniži nivoi pripadaju
svakom živom biću i oni se protežu kroz jedan široki dijapazon
vrijednosti. Tako neke životinje, kao npr. neki razvijeniji
sisari, mogu da dosegnu sljedeći viši nivo, koji pripada
ljudima.
Treći nivo bića, koji odgovara svijesti istinskog
‘Ja,’ je nivo koji pripada ezoterički razvijenom čovjeku,
koji se opravdano naziva – živim. Tu se radi o ljudima
koji su zadobili svoje stalno i stabilno Ja.
Na kraju, četvrti nivo odgovara perfektnom ili kompletnom
čovjeku – onome koji je stigao uz pomoć svog ezoteričnog razvoja
do samog vrha evolucije koji je ostvarljiv u uslovima koji
vladaju na ovoj planeti.
***
Pitanje bića je u jednoj tijesnoj vezi sa problemom moći.
Već smo pomenuli to da čovjek koji nema ništa u sebi, do jedno
nestalno i promjenjivo ‘Ja,’ ne može nikada imati neki
kontinuitet u svom razmišljanju i ponašanju. To je i razlog
zašto on nije u stanju da – djeluje (dela).
Vezu između znanja i razumijevaja već smo prethodno razmotrili,
a sada je bitno uspostaviti odnos između pojmova: znanje i -
znanje s praktičnom primjenom (fr. savoir-faire)
Moramo razumjeti da ne postoji mogućnost za jedan direktan
prelazak od znanja u - znanje s praktičnom primjenom.
Naše promašene pokušaje da učinimo nešto mi često ‘objašnjavamo’
nedostatkom volje a to nije tačno. Ono što nama fali u takvim
slučajevima nije ni volja, niti nedovoljna želja da nešto
ostvarimo, nego se tu radi o jednom nedostatku bića, koje
bi nam omogućilo da, kao prvo, razumijemo znanje koje smo
stekli, a onda tako i zadobijemo moć koja bi nam onda omogućila
pristup ka znanju s praktičnom primjenom.
Tako u jednoj pasivnoj formi imamo:
znanje – biće – razumijevanje
a u aktivnoj:
biće – razumijevanje – znanje s
praktičnom primjenom
Kako smo već rekli, sticanje znanja je relativno lagano,
međutim, sticanje bića je nešto što je relativno mnogo
teže.
A upravo biće je ono što nas vodi ka razumijevanju, a
odatle i prema – znanju s praktičnom primjenom.
Kraj 1-vog dijela
___________________________
nastavak:
II Dio
|