Oni
koji su malo bolje shvatili stvar, razumjeće i to da je
veoma teško prenositi neko ezoterično učenje a da se
ono usput ne izmijeni, iz razloga što to u većini slučajeva
takođe čine Ličnosti a ne ljudi koji su ostvarili
jednu trajnu i stabilnu vezu sa svojim istinskim ‘Ja’. S
druge strane, tu takođe nisu uputne nikakve “varijacije
na temu,” s obzirom da čovjek time dovodi u opasnost samu
srž učenja. Uostalom, ništa lakše nego pogrešnim
interpretacijama izvitoperiti neko ezoterično učenje.
Jedni su to radili i još uvijek rade namjerno, a drugi
nenamjerno. Znači, postoji određena vjerovatnoća
da je ono što sada prenosimo već na neki način
kontaminirano prije nego što je stiglo do nas. Isto tako, mnoge
bitne riječi gube orginalno značenje kada se bukvalno
ili pogrešno prevedu s jednog jezika na drugi - a u ezoterici
je svaka riječ bitna.
Stoga,
u svemu ovome, lična razboritost je - najvažnija.
Ličnost
Između
našeg tijela i naše duše nalazi se Ličnost, međutim,
ona je više vezana za tijelo, nego što je za dušu. Ono
“Ja,” – kojeg svakodnevno pominjemo, odgovara našoj Ličnosti,
koja je takođe poznata i po određenom tj. našem
imenu.
Moderan
čovjek vodi više računa o svom izgledu nego o svom biću
jer, kako smo već rekli, on sebe poistovjećuje sa
svojom Ličnošću koja je više vezana za njegovo
tijelo, dok svog bića, u većini slučajeva,
on nije ni svjestan.
Sada
se postavlja pitanje - kako mi uopšte možemo postati svjesni
te svoje Ličnosti, odnosno, spoznati je? Ono što je
sigurno, mi nju osjećamo u sebi a svjesni smo i njenih želja,
stavova, akcija itd. ali ipak je nismo u stanju potpuno
predstaviti samima sebi.
Kada
razmišljamo o sebi kao o pametnim, ponosnim, šarmantnim, mi
pri tome formiramo u sebi jednu sliku našeg lica i tijela, obučenog
ovako ili onako,…ali to su, opet, samo reflekcije naše Ličnosti,
ali ne i ona sama. Međutim, ako stvarno želimo da upoznamo
svoju ličnost, onda moramo zaroniti malo dublje u same
sebe.
Introspekcija
je jedina metoda pomoću koje možemo otkriti istinsko lice
naše ličnosti.
Uz
pomoć introspekcije otkrićemo kako unutar nas postoji
nešto kao jedna mala ‘nebula’ (rus. - ‘klobuk’).
Evidentno je da taj klobuk ima sposobnost za doživljavanje,
osjećanje, razmišljanje i djelovanje. Uz pomoć jedne
stalne unutrašnje opservacije, primjetićemo i to kako je
ta ‘nebula’ pokretljiva, te je tako ponekad možemo naći
u predjelu glave, a nekada u solarnom pleksusu, kao i u predjelu
srca. U slučajevima velikog straha, ona može da siđe
i u donji dio nogu; a nakon što se taj strah povuće, ona
se obično vraća u područje gornjeg dijela glave,
te onda za čovjeka, u takvim slučajevima, kažemo kako
je on “došao sebi”.
Naša
Ličnost je vezana za naše tijelo mnogo više nego što mi
to sami sebi želimo priznati. Tako je dovoljno samo da nas nešto
zaboli, pa da se ostavimo svih naših uzvišenih osjećanja
ljubavi ili ideja o rješavanju svjetskih problema.
Postoji
i jedna određena mentalna vježba uz pomoć koje čovjek
može ‘baciti pogled’ na svoju Ličnost. Da bi se tome
pristupilo, bitno je biti u stanju zauzeti pravilnu pozu, koja
je poznata u ezoterici i kao ‘poza mudraca.’ Radi se o tome
da čovjek treba sjesti na neku tvrdu podlogu visine 25 -
35cm, prekrstiti noge (desnu preko lijeve), staviti ruke na
koljena (sa dlanovima prema dolje), ramena prirodno poviti prema
nazad a glavu, vrat i kičmu dovesti u ravnu liniju, koja
mora biti vertikalna. Ponekad može potrajati i par mjeseci dok
čovjek ne uspije da zauzme pravilnu pozu. Po pravilu,
trebalo bi početi sa nekih 2 - 3 minute vježbe svako
jutro, prije doručka a onda to vrijeme postepeno produžavati.
Indikacija da je čovjek uspio da zauzme pravilnu pozu je da
kada provede u njoj 15 minuta, osjeća se odmornim kao da je
neprekidno spavao nekoliko sati, bilo u koje doba dana da je ta
vježba izvedena.
Oči
u početku treba držati zatvorene a disanje uskladiti
harmonično u jednom ritmu, tako da udisaj traje u toku od 4
otkucaja srca, zatim se dah zadrži u toku 4 otkucaja srca a
onda se zrak izdiše, takođe tokom 4 otkucaja srca.
(Ove
vježbe se ne preporučuju ukoliko čovjek pati od
prehlade ili neke druge bolesti)
Prvi
osjećaj te ‘nebule’ dolazi za vrijeme treće faze,
odnosno, izdisanja, gdje se ona osjeti kako prelazi preko
grkljana i onda na dole, preko grudne žljezde. Nakon toga
čovjek bi trebao biti u stanju da je osjeti od glave pa do
srca, i iza njega. Osjetiti tu nebulu unutar sebe ujedno
predstavlja i prvi korak.
Na
mentalnom planu, ova nebula neprestano razmišlja, osjeća
djeluje i stalno se mijenja. Prvi utisak koji stićemo o
njoj, to je da ona izgleda kao jedna amorfna masa slična
oblaku, međutim, taj utisak je lažan. Ličnost je
jedan organizam koji kao takav ima svoju građu, koju mi ne
možemo da vidimo jer smo u svakodnevnom životu zaokupljeni
vanjskim događanjima i reakcijama koje ta događanja
prouzrokuju u nama.
Već
prije smo naglasili da uz pomoć introspekcije možemo
utvrditi kako se u nama nalaze tri tačke mentalnog života
koje su predstavljene sa tri centra, koji ne predstavljaju
nikakve organe u našem tijelu, nego samo centre gravitacije te
tri struje, koje vladaju našim mentalnim životom.
Tako
npr. motorni centar aktivno učestvuje u svakom fizičkom
ili mentalnom kretanju, odnosno, procesu. Kada naše misli
prouzrokuju određeno kretanje unutar nas, motorni centar je
taj koji je tu prisutan i koji reguliše tu aktivnost. Tako npr.
ukoliko je naš intelektualni centar nešto otkrio, to se odmah
prenosi do motornog centra, aktivnostima motornog centra, a
odatle onda do emocionalnog centra, gdje to prouzrokuje određene
reakcije. Prenos ovih impulsa može da se odvija i nekim drugim
redoslijedom.
Znači:
misao – emocija – kretanje (akcija)
Ovo
nam pokazuje kako tri mentalna centra koji obrazuju njenu
strukturu i regulišu i izražavaju život naše Ličnosti,
ni u kom slučaju nisu autonomni.
Daljom
introspekcijom ustanovićemo kako je svaki od ova tri centra
podijeljen na dva dijela: pozitivni i negativni. Oni normalno
stalno zajednički učestvuju u svakoj akciji, jer se tu
radi samo o jednoj različitoj polarizaciji koja je slična
onoj koju nalazimo kod parnih organa ili ekstremiteta, koji
dupliciraju istu funkciju ili učestvuju u istom poslu i u
isto vrijeme, kao npr. ruke ili noge.
Ova
podjela tih centara na dva polariteta omogućava da se
ostvare uslovi za poređenje: kako bi se mogle uzeti
u obzir obe strane određenog problema koji im je
prezentiran. Tako, bukvalno rečeno, pozitivni dio svakog od
ovih centara gleda u ‘glavu’ određenog problema a
negativni u ‘rep’. Onda taj centar, kao jedna cjelina, iz
tih impresija stvara jednu određenu sintezu i izvlači
zaključke, koji su posljedica konstatacija donesenih od
strane obadva dijela.
To
se, recimo, događa kod svake kritičke analize. To znači,
da sami pojmovi pozitivno-negativno u ovom slučaju nemaju
nikakvu konotaciju u smislu dobro-loše, tj. oni ne označavaju
vrijednosti, nego samo predstavljaju dva različita naboja,
kao što ih nalazimo i kod svih elementarnih čestica.
Ako
uzmemo za primjer motorni centar, tu možemo vidjeti kako su ovi
dijelovi nedjeljivi jedan od drugog, kako po svojoj strukturi
tako i po svom djelovanju. Sa određenom rezervom,
moglo bi se reći da pozitivna strana motornog centra
odgovara jednom skupu svih instinktivnih aktivnosti psiho-fizičkog
organizma čovjeka, dok negativni dio odgovara njegovim
motornim funkcijama. Drugim riječima rečeno, motorni
centar je glavni upravitelj našeg tijela, u pravom smislu te
riječi. On ekvilibrira energije koje skuplja uz pomoć
svog pozitivnog dijela sa onima koje se troše od strane
njegovog negativnog dijela.
Istu
ovakvu simetriju – ove polaritete – nalazimo i kod druga dva
centra.
Konstruktivne
i kreativne ideje rađaju se u pozitivnom dijelu
intelektualnog centra, a njegov negativni dio je onaj koji te
ideje evaluira ili koji im “uzima mjeru,” da se tako
izrazimo. Na osnovu tog svog funkcionalnog polariteta,
intelektualni centar, kao jedna cjelina, u stanju je da - prosuđuje.
Isto
tako je i sa emocionalnim centrom. Djelovanje njegovog
negativnog dijela suprotstavljeno je djelovanju njegovog
pozitivnog dijela što ga istovremeno upotpunjuje, odnosno, što
tom centru omogućava da razlikuje ono što je prihvatljivo
od onoga što nije.
Znači,
svaki od ova tri centra podijeljen je na dva dijela, na
pozitivni i negativni dio. Njihova podjela se nastavlja dalje u
smislu da je i svaki od ovih dijelova dalje podijeljen na još
tri sektora.
Tako
u svakoj polovini ova tri centra nalazimo po jedan sektor koji
posjeduje sve karakteristike tog centra u njegovom čistom
stanju. U intelektualnom centru nalaze se sektori koji su čisto
intelektualni – pozitivni i negativni; u emocionalnom centru
sektori koji su čisto emocionalni – pozitivni i
negativni; u motornom centru sektori koji su čisto motorni
– pozitivni i negativni.
Osim
ovih čistih sektora, tu nalazimo i sektore koji su
predstavnici drugih centara. Tako, na kraju, imamo sljedeće
ustrojstvo:
Intelektualni
Centar (pozitivni dio)
1.
čisti intelektualni
2.
emocionalno-intelektualni
3.
motorno-intelektualni
Intelektualni
Centar (negativni dio)
1.
čisti intelektualni
2.
emocionalno-intelektualni
3.
motorno-intelektualni
Emocionalni
Centar (pozitivni dio)
1.
čisti emocionalni
2.
emocionalno-intelektualni
3.
emocionalno-motorni
Emocionalni
Centar (negativni dio)
1.
čisti emocionalni
2.
emocionalno intelektualni
3.
emocionalno-motorni
Motorni
Centar (pozitivni dio)
1.
čisti instiktivni
2.
instiktivno-intelektualni
3.
instiktivno-emocionalni
Motorni
Centar (negativni dio)
1.
čisti motorni
2.
motorno-intelektualni
3.
motorno-emocioanalni
Tako
strukturu naše Ličnosti formira ukupno 18 sektora.
Zahvaljujući jednom ovakvom ustrojstvu, ni jedan od ovih
centara ne može da djeluje na jedan potpuno autonoman način
(naravno, ukoliko izuzmemo patološke slučajeve.)
Tako,
uz pomoć ovih sektora koji predstavljaju druge centre,
cijeli sistem radi kao jedna skladna cjelina. Ovaj sistem možda
izgleda prilično kompleksno, međutim, on kao takav
zadovoljava naše potrebe i omogućava nam da percipiramo
sve psiho-fizičke elemente ovog univerzuma, da reagujemo na
impulse koje smo primili i da izvodimo određene kompleksne
operacije.
~***~
Tako
na osnovu ove studije građe ljudske Ličnosti, i ljude
takođe možemo podijeliti na tri glavna tipa:
-
čovjek 1 –
je onaj čiji mentalni gravitacioni centar obitava u
motornom centru
-
čovjek 2 –
je onaj čiji je gravitacioni centar situiran u emocionalnom
centru
-
čovjek 3 –
je onaj čiji se gravitacioni centar nalazi u intelektualnom
centru
Ovo
su tri fundamnetalna tipa čovjeka koji važe za cijelo
čovječanstvo na ovoj planeti, bez izuzetka.
Većina ljudi se rađa i umire kao jedan od ova
tri tipa čovjeka.
Postoje
i vrste čovjeka koje su superiornije u odnosu na ove tri
vrste, međutim, one se ne stiću samim rođenjem.
Da bi čovjek dostigao jedan viši nivo, on mora da ulaže
jedan veliki i stalni trud, u skladu sa pravilima koja su u
ezoterici već milenijumima zacrtana.
[Ovdje
se aludira na ono šta je Isus mislio kada je rekao - “čovjek
se mora ponovo roditi” tj. osvajanje tog višeg nivoa bića
analogno je “ponovnom rođenju.”]
Vanjski
čovjek ima tri ‘Ja,’ a to su: ‘Ja’ tijela (fizičko),
‘Ja’ Ličnosti (mentalno) i potencijalno istinsko
‘Ja’ (duhovno).
Teoretski,
istinsko Ja bi trebalo preuzeti odgovornost za
upravljanjem cijelim sistemom (sjetimo se one “kočije”
!!)
Međutim,
još od “Adamovog izgnanstva iz raja,” istinsko ‘Ja’
je odgurnuto u pozadinu svijesti, kojom sada dominira mentalno
‘Ja’ Ličnosti. Kako smo već prije rekli, to
‘Ja’ Ličnosti nema integriteta, stalno se mijenja a
stoga se i eratično ponaša. Tako se često događa
i to da ‘Ja’ tijela nameće svoje prohtjeve mentalnom
‘Ja’ Ličnosti, kojem bi se normalno ono trebalo
povinovati. Jedan od najčešćih primjera šta se onda
događa je taj, kada jedan partner vara drugog, upuštajući
se u razne seksualne veze, koje u sebi ne sadrže nikakve
duhovne komponente.
[u
vezi pozadine “Adamovog izgnanstva” pogledaj tekstove
Matriks i Šta Ako, na metafizičkoj strani vebsajta]
~***~
Kada
smo ‘budni’, koristimo se sa ‘Ja’ naše Ličnosti.
Kada zaspemo, mi prestajemo
biti svesni toga ‘Ja’; tada ‘Ja’ tijela preuzima njegovu
funkciju.
Motorni
centar se može smatrati ‘organom’ za manifestaciju ‘Ja’
tijela, dok se ‘Ja’ Ličnosti normalno izražava preko
emocionalnog i intelektualnog centra.
U
većini slučajeva ‘Ja’ Ličnosti se koristi
ovim centrima na pogrešan način a često pokušava da
utiće i na funkcionisanje motornog centra, što onda
rezultira u nelogičnosti našeg mentalnog života zbog
jednog stalnog suparništva ili konkurencije koja vlada između
‘Ja’ tijela i ‘Ja’ Ličnosti. Tako, kod čovjeka
nema nekog logičkog kontinuiteta u njegovim idejama ili u
djelima, pa on tako provodi cijeli svoj život klateći se
izmedu akcije i reakcije ili reakcije i akcije.
U
Tradiciji se to interpretira kao 3 čovjeka u jednom, od
kojih jedan razmišlja, drugi osjeća a treći radi.
Naravno, pri svemu tome između njih često dolazi i do
konflikta, jer se istovremeno svaki od njih trudi da preuzme
kontrolu nad ostalom dvojicom.
~***~
“Ja’
ličnosti sastoji se od jednog značajnog broja malih
‘Ja’, koji često obrazuju razne grupe koje se povremeno
mijenjaju u upravljanju našim razmišljanjem i ponašanjem. U
svemu tome ostavlja se utisak i određenog kontinuiteta. Taj
kontinuitet je više baziran na tri elementa:
-
naše ime
-
iskustvo, onakvo
kako je ono fiksirano pamćenjem
-
sposobnost
laganja, kako samih sebe, tako i drugih
Ime
koje nosimo pripada našoj Ličnosti, tj. onoj ‘mješavini
željeznih parčića,’ bez obzira u kakvom se odnosu
jedni prema drugima oni trenutno nalazili. Nakon perioda
adolescencije, čovjekovo ime takođe predstavlja sliku
koju on ima o sebi samom, kada je budan.
On na to mjesto, u nekim slučajevima, kači
jednu idealnu sliku samog sebe, kao onakvog kakav bi on želio
da bude ili postane. Zbog toga se čovjek toliko čvrsto
drži svog imena, kao pijan plota. Sve što postoji ima svoje
ime; bez imena, čovjek nije u stanju zamisliti bilo bilo šta,
bilo kakvo postojanje nečega, fizičko ili mentalno,
istinsko ili vještačko.
U
slučaju čovjeka, njegovo ime (zajedno sa njegovim hrišćanskim
imenom, ukoliko ga ima) pokriva jedno ustrojstvo koje bi mogli
definisati kao njegov vlastiti univerzum – kako sa svojim
materialnim, tako i imaginarnim elementima. On ovo poslednje
često smatra istinskim.
Memorija
je direktna funkcija bića jedne individue. Što je
viši nivo bića, memorija je bolja, kao i kapacitet
za njeno sadržavanje. Ukoliko čovjek zaboravi kako se
zove, on time gubi vezu i sa univerzumom kojeg je prikačio
za svoje ime; to onda pretvara normalnog čovjeka u ludog,
te tako on gubi i svaki kontinuitet.
Sposobnost
laganja je treći
elemenat našeg lažnog života. Ona ima veoma važnu ulogu jer
nam pomaže kod odavanja privida da on ima nekog kontinuiteta.
Mi veoma lako možemo spoznati stepen važnosti te naše
sposobnosti laganja, jednostavno tako što samo treba da
zamislimo - kako bi živjeli kad ne bi imali tu osobinu. Život
bi nam postao nemoguć zbog svih trauma i sukoba s kojima bi
se tada morali suočiti. Na taj način, laži nam služe
kao neki puferi za ublažavanje udaraca, slično kao oni na
željezničkim vagonima. Moramo se takođe podsjetiti i
na to, da mi sami sebi volimo da dajemo i neke osobine koje u suštini
ne posjedujemo – mi se pretvaramo da smo iskreni zato što
govorenje istine i življenje istinskog života spada u mogućnosti
koje mogu postati ostvarljive; što je na kraju krajeva i tačno
- ali tek nakon jednog dugog i mukotrpnog rada na samima sebi. U
međuvremenu, mi smo osuđeni na laganje.
Ko god ovo negira, samo potvrđuje koliko nam je teško
prihvatiti istinu.
~***~
Laganje
Pitanje
našeg laganja je od velike važnosti. Sposobnost laganja je
odraz naše imaginacije, koja sama po sebi spada u kreativne
vrline. Prije nego što bilo šta stvorimo, mi prvo moramo
zamisliti ono što želimo da napravimo. To je vrlina koja
pripada samo ljudima, jer je životinje ne posjeduju. Tako, mi
tu sposobnost laganja imamo zahvaljujući našoj vrlini
imaginacije, jednom daru koji ima božansku prirodu.
Mi lažemo iz različitih razloga, mahom da bi ublažili
neku situaciju ili eventualne posljedice našeg ponašanja koje
bi nam bilo prilično teško prihvatiti. Tako te laži omogućavaju
rad jednog mehanizma za racionalizaciju i opravdavanja, koji su
ujedno i vidovi ‘zakrpljivanja’ stvari.
Zbog
svega toga, stav ezoteričke Doktrine (Tradicije) prema
laganju je jasan i realističan.
Tu
se od čovjeka se ne traži da naglo, odmah na početku,
prestane da laže, zbog toga što je malo ko u stanju da ostvari
tako nešto. Ono što se od čovjeka traži , to je da on
prvo prestane da laže samog sebe. Čovjek ne može da
prestane da laže druge, ukoliko laže samog sebe. Prestanak
laganja samog sebe je preduslov da bi on uopšte mogao da počne
sa ezoteričkim radom na samom sebi, tako da tu nema
nikakvog popuštanja.
To
je zbog toga što je sam cilj ezoteričnog rada jedan pohod
ka Svijesti, što znači, ka – Istini.
Tako
bi se našli u velikoj kontradikciji kada bi se pokušali približiti
Istini, a da istovremeno nastavimo sa laganjem ili vjerovanjem u
naše vlastite laži. To znači da mi moramo eliminisati
svaki pokušaj laganja samih sebe, i tu nema nikakvog kompromisa
koji bi se mogao tolerisati ili opravdanja koje bi se moglo
prihvatiti.
Međutim,
dok se nalazimo u stanju u kakvom jesmo, gdje nismo u stanju da
živimo bez laganja drugih, mi moramo bar da - budemo svjesni -
tih naših laži.
Mada,
postoji još jedan savjet kojeg bi mogli dati u ovom domenu.
Moramo se uvježbati da budemo u stanju da u cijeloj gomili laži
koje prezentiramo drugima, odredimo koje su od tih laži stvarno
neizbježne, koje su od njih stvarno korisne, a koje su
beskorisne. Doktrina nalaže onima koji je proučavaju da se
energično bore protiv beskorisnih laži.
Samo
uz pomoć vježbi ovog tipa, mi možemo postepeno steći
kontrolu nad tendencijom da lažemo, koja je duboko ukorijenjena
u nama. Stoga se preporučuje da čovjek ne žuri sa
svim tim iz nekih “uzvišenih pobuda,” jer će mu svaki
pokušaj odmah na početku propasti.
Mi
živimo u jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se
održava uz pomoć laži.
~***~
Vrlo
je bitno biti na stalnom oprezu kad se radi o pokušaju laganja
samih sebe. To je jedna od naših osobina koje smo stekli još u
ranom djetinjstvu i protiv čega se moramo boriti svim
sredstvima. Tako postoji jedan naš odnos prema nekim stvarima,
koji na prvi pogled može da izgleda nedužno, ili čak da
ima pozitivnu prirodu kada se upotrebljava u kojekavim
raspravama a njegov nastup se prepoznaje po frazi: ‘da
ali…’.
Međutim,
ukoliko čovjek to primjenjuje na samog sebe, za svoje
vlastito dobro, s ciljem kako bi ublažio neki udarac ili pronašao
unutrašnji mir nakon što je zgriješio, odnosno, pokušao da
opravda svoje ponašanje i greške, ovaj idiom se tokom vremena
kristalizira u nama da bi na kraju stvorio jedan istinski
mehanizam za auto-trankvilizaciju (samo-smirenje). Tu se
radi o jednom istinskom mehanizmu mentalne anestezije koji je
baziran na prefinjenim, rafiniranim i zamaskiranim lažima. On u
čovjeku sije hipokriziju prema njemu samom. Taj se
auto-trankvilajzer, kao i svi drugi moralni puferi, mora uništiti.
~***~
Da
se sada vratimo na našu Ličnost i one male ‘Ja,’ koji
je sačinjavaju. Već nam je poznato da se ona sastoji
od 3 mentalna centra, od koji je svaki podijeljen na 6 sektora.
To znači da svaka Ličnost ima 18 različitih
‘organa’ svijesti. Tako, kada kažemo – “Ja,” to se, u
stvari, odnosi na jednu mješavinu određenog broja malih
‘Ja’. U Ličnosti,
svako malo ‘Ja’ ili neka grupa sačinjena od tih malih
‘Ja,’ povremeno stupa na scenu u skladu sa datim
okolnostima. Svako malo ‘Ja’ nije ništa drugo do frakcija
svijesti Ličnosti. Tako, prostom računicom između
broja centara i sektora, dolazimo do podatka da tu postoji 987
različitih mogućih kombinacija. Sve dok čovjek u
sebi ne postigne jednu fuziju tih ‘željeznih parčića,’
ovih 987 mogućih kombinacija centara i njihovih sektora
stvaraće isti toliki broj parcijalnih stanja svijesti kod
određene Ličnosti a svako od njih će
podrazumjevati samog sebe kao jedno kompletno ‘Ja’.
Ta
smjesa malih ‘Ja,’ kao željezni parčići u jednoj
zdjeli, nalazi se pod stalnom dominacijom vanjskih sila i događanja,
te se tako pod tim vanjskim uticajima neprestano i modifikuje na
jedan relativno anarhičan način, tako da je teško u
stanju da unaprijed odredi neki stabilan i dugoročan plan
ili da zamisli i ostvari neki cilj.
To
neprestano trenje između željeznih parčića, koje
se svakodnevno odvija tokom našeg života, nije dovoljno
intenzivno kako bi bilo u stanju da prouzrokuje jednu vatru,
koja bi onda dovela do transfiguarcije cjelokupnog bića,
- što bi mu onda omogućilo i da nadvlada smrt.
[alhemija
i “retorte”!]
Ono
što je posljedica cijelog fenomena ovog trenja, to je
neprestano iscrpljivanje čovjeka, koje ga tako troši i
vodi u smrt. Sa ezoterične tačke gledišta, - smrt
je bankrotstvo.
[Ovo
bi značilo da čovjek mora zapaliti tu unutrašnju
vatru dok ima vremena i dok ima s čim, jer jedino uz pomoć
te vatre on može ostvariti unutrašnju fuziju]
Kraj
II dijela
nastavak:
III Dio
|