|
Kada
bi mogli zamisliti jedan idealan svijet, šta bi ste zamislili?
Da li ste vi sanjar? Kakva vrsta sanjara ste vi? Kakve vam slike
padaju na pamet kada razmišljate
o svom “svijetu snova”? Ili vi već živite tamo?
Mnogi ljudi žive u svom svijetu snova. Jednostavno žive u snu,
i to je tako. Oni sanjaju kako žive u jednoj zemlji gdje teku
med i mlijeko. Oni sanjaju da su njihova vlada i njihovi lideri,
časni, pošteni i pravedni ljudi. Oni sanjaju da su
slobodni i da imaju kontrolu nad svojim životima. Oni sanjaju
da vide i oni sanjaju da razumiju. Oni sanjaju da su izabranici
i da se mnogi drugi nalaze ispod njih, samim tim što pripadaju
drugoj rasi, religiji, polu, ili imaju drugačija politička
gledišta ili bilo šta drugo što im već može pasti na
pamet. Oni sanjaju kako su istinski živi, dok su oni samo mašine
koje reaguju na vanjske uticaje, programirani socijalnim
normama, religijom i propagandom. I tako oni sanjaju, i sanjaju,
i sanjaju…
Ima i onih koji su sretni u toj iluziji koju imaju o samima sebi
i svom životu. I drugi su takođe sanjali da su sretni na
isti način.
Međutim,
ti drugi su se probudili iz tog sna. To je bilo jedno surovo buđenje.
Toliko surovo da bi se moglo porediti sa buđenjem iz jednog
sna nakon kojeg čovjek opet zapadne u neku noćnu moru.
Ali ono što je u svemu tome strašno i od čega čovjeka
hvata jeza je to – da ta noćna mora nije nikakva iluzija.
To nije samo neki ružan san. Ona je istinita.
Ta noćna mora je realnost. Jedna hladna, tvrda, gola
objektivna realnost.
A onda, kad vas ta realnost, na kraju, udari i počne
da tone u dubinu vašeg bića, i kad jednom prođete
kroz svu tu gungulu krvavih bitaka koje će se
odvijati unutar vas samih i od kojih možete i da se razbolite
ili zapadnete u jednu toliko jaku melanholiju da vam se može
činiti kako je nećete preživjeti,
- nešto stvarno nevjerovatno počinje da se dešava.
Nešto stvarno čudesno. Kad budete počinjali da
vidite, kad budete počinjali da razumijete, kad počnete
da shvatate neke od odgovora na sva ona pitanja koja su toliko
dugo stajala neodgovorena, nešto će početi polako da
se komeša u vama.
Sve počinje da se ubrzava. Život se ubrzava. Počinje
jedan istinski život. Bivstvovanje.
A onda, zajedno sa tim rođenjem sjemenke vašeg Bića,
rađa se i Nada. Ne ona vrsta “nade” koja podrazumjeva očekivanje
kako bi se nešto određeno moglo dogoditi ako učinimo
ovo ili ono – nego jedna nada koja se rađa iz znanja da
je sve moguće i da ništa nije sigurno. Tu Nadu nalazimo
onda kad jednostavno pokušamo da budemo najbolji što možemo
da budemo i da činimo najbolje što možemo da činimo
i znamo da ako uspijemo da to ostvarimo, da će u tom slučaju
postojati jedna MOGUĆNOST, ne sigurnost, nego samo jedna
mogućnost – da bi nešto dobro moglo proizaći iz
svega toga.
Mogućnosti. Kada bi ljudi samo uspjeli da pronađu
unutar samih sebe kako stvarno da BUDU, onda su i te mogućnosti
beskrajne.
Razmislite o tome. Beskonačne mogućnosti. Bez kraja,
bez granica, ničim sputane. Zar tako nešto ne daje čovjeku
određenu mjeru nade?
Za one koji uspiju da izađu iz onog starog zatvorenog svijeta
iluzija koji ih je držao zarobljenim, jedan novi san postaje
moguć. Ne ona vrsta sna koju su oni imali prije. Ne onaj svijet lažnih snova koji skrivaju
realnost, nego jedan novi san. San o budućnosti - i za budućnost.
To je san o jednom “novom svijetu” za kojeg postoji samo
jedna mogućnost da on postane realnost, mada takođe
postoji i mogućnost da on ne postane realnost.
Međutim, mi to nikada nećemo to saznati ukoliko, kao
prvo, ne uradimo potreban Posao na pronalasku našeg Bića i
ukoliko sami ne preuzmemo navigaciju našim putevima u potrazi
za dušom. Razmislite o onima koju su se prvi put otisnuli na
put preko okeana i
tamo pronašli jedan “novi svijet.” Da li mislite da su oni
znali gdje idu i šta će naći kada dođu tamo? Ja
mislim da nisu. Sve što su oni mogli tada znati to je da su se
upustili u jednu veliku neizvjesnost, pa čak i to da bi se
mogli sunovratiti u jedan veliki ambis kada dođu do kraja
svijeta i tamo ostati zauvijek izgubljeni.
Međutim, oni su ipak otišli. Uprkos svoj toj
neizvjesnosti. Uprkos svim surovim uslovima koje će morati
da podnesu na tom putu. Zašto? Zato što je sama suština
njihove prirode i bića bila takva. Zato što su oni imali
jedan “san.” Zato što su oni bili istraživaći. Zato
što, iako su bili svjesni rizika i mogućnosti da mogu naići
na nešto užasno, oni su TAKOĐE bili svjesni i mogućnosti
– samo jedne mogućnosti – da pronađu nešto čarobno,
možda čak i čudesno.
Put na koji se naša duša uputila je skoro isti takav. Mi smo
se upustili u jednu pustolovinu kako bi nešto otkrili a da nam
istovremeno nije poznato šta je to na šta ćemo naići.
To je zbog toga što je naša suština takva. Mi to činimo
zato što imamo pitanja koja žude za odgovorima. Zato što smo
mi, u srcu, otkrovitelji. Zato što, iako ta naša srca mogu
biti i slomljena, naš duh ne može i u njemu će uvijek da
postoji jedna Nada. I tako ćemo se stalno probijati kroz
buru, nepogode i nabujale vode, cijelo vrijeme podnoseći žeđ,
glad i bolesti. Tako mi nastavljamo sa našom pustolovinom. Noseći
sa sobom, u našim mladim srcima i dušama, malo više od onoga
što nam je potrebno za održavanje tog sna o našoj budućnosti
i nadu o njegovom ostvarenju.
Da, ja jesam sanjalica ali sada sam jedna sasvim drugačija
sanjalica od one kakva sam nekad bio. Ja sada sanjam o istraživačkim
pustolovinama. O mogućnostima. O jednoj budućnosti –
za nas sviju.
|