Vizija budućnosti
Da bi urodila plodom, svaka ljudska aktivnost se mora
ukorijeniti u dva vremenska okvira: prošlosti i budućnosti.
Prošlost nam daje znanje i iskustvo koje nas uči kako rješavati
probleme i upozorava nas kada smo u opasnosti da ponovimo greške
slične onima koje smo nekada činili. Realističko shvatanje
prošlosti i ponekad bolno razumijevanje grešaka i zla počinjenog
u njoj, neophodan su preduslov za stvaranje bolje budućnosti.
Slično tome, realistična vizija budućnosti, dopunjena sa
dobro proanaliziranim i detaljnim podacima, obogaćuje naše
svakodnevne aktivnosti jasnim pravcem i omogućava nam da imamo
mnogo konkretnije ciljeve. Mentalni napor, uložen u stvaranje
jedne takve vizije, omogućava nam da prevaziđemo psihološke
barijere kod oslobađanja razumnog rezonovanja i mašte, barijere
koje nastaju usljed egoizma i opstanka loših navika iz
prošlosti. Ljudi koji su vezani za prošlost, postepeno gube
kontakt sa sadašnjošću i postaju nesposobni da urade bilo šta
dobro u budućnosti. Trebali bi, dakle, da usmjerimo našu pažnju
prema budućnosti, tamo iza prividno nesavlade realnosti
sadašnjih vremena.
Postoje mnoge prednosti koje se mogu izvući iz konstruktivnog
planiranja budućnosti, uključujući i one udaljenije vremenske
prespektive, ukoliko možemo predvidjeti njihovu formu i
omogućiti određena rješenja. Ovo zahtijeva da na odgovarajući
način analiziramo sadašnju realnost i da napravimo tačna
predviđanja tj. disciplinu mišljenja koja isključuje podsvjesne
manipulacije činjenicama ili bilo kakve nekontrolisane uticaje
emocija i prioriteta. Razvijanje takve originalne vizije, kako
bi se od nje napravio jedan realan nacrt za novu realnost je
najbolji način za edukativnu pripremu ljudskog uma za ostale
slično teške zadatke koji ga čekaju u budućnosti.
Ovo nam takođe omogućava pravovremenu eliminaciju raznih
stavova koji bi kasnije mogli da vode u nasilne konflikte; koji
su ponekad rezultat nedovoljno realnog sagledavanja trenutnog
stanja stvari, sanjarenja ili propagandnih aktivnosti.
Ako je logički razvijana i izbjegava sudar sa odgovarajućim
objektivnim razumijevanjem pojava, što je već razmatrano, jedna
konstruktivna vizija može postati stvarnost u budućnosti.
Takvo planiranje treba da liči na dobro organizovani tehnički
projekt gdje dizajnerovom radu prethodi ispitivanje svih uslova
i mogućnosti. Izvođenje radova takođe zahtijeva vremensko
planiranje u skladu sa odgovarajućim tehničkim podacima i
faktorom ljudske sigurnosti. Iz iskustva znamo da povećavajući
obim i preciznost dizajnerskih aktivnosti povećavamo i korisnost
i profitabilnost tih aktivnosti. Slično tome, modernije i
inventivnije konstrukcije su se pokazale kao mnogo efektivnije
od onih tradicionalnih.
Dizajn i konstrukcija jednog novog društvenog sistema takođe
moraju biti zasnovani na odgovarajućim odlikama realnosti i
moraju se detaljno razraditi, kako bi taj sistem mogao biti
efikasan i djelotvoran. To će zahtijevati napuštanje nekih
tradicionalnih običaja u političkom životu koji su omogućavali
da ljudske emocije i egoizam igraju značajnu ulogu. Kreativno
razmišljanje je jedino potrebno rješenje jer ono prepoznaje
realne podatke i pronalazi nova rješenja bez gubljenja
sposobnosti za djelovanje u uslovima realnog života.
Nedostatak konstruktivnog ulaganja takvih napora vodiće ka
prazninama u znanju o realnosti na koju treba da utičemo i
nedostatku ljudi sa neophodnim kvalifikacijama za stvaranje
novih sistema. Pokušaj da se vrati pravo odlučivanja o
sopstvenoj sudbini je skupa i opasna improvizacija, osobito za
naciju u kojoj vlada patokracija. Žestoke rasprave između
pristalica različitih strukturnih koncepta koji su često
nerealni, nezreli ili prevaziđeni jer su u međuvremenu izgubili
svoj istorijski značaj, mogu čak izazvati i građanski rat.
Gdjegod je stari socijalni sistem koji je nastao u
istorijskom procesu, bio uništen uvođenjem kapitalizma i
razvojem patokracije, socijalna i psihološka struktura te nacije
je izbrisana. Nju je onda zamijenila jedna patološka struktura
koja ulazi u sve pore društva uzrokujući degeneraciju i
neproduktivnost svih vidova života i djelovanja. Pod ovakvim
uslovima potpuno je neizvodljivo rekonstruisati društveni sistem
na temelju stare tradicije i na nerealnom očekivanju da takva
struktura može zaista da postoji. Ono što je neophodno je plan
akcije koja će omogućiti najbržu moguću rekonstrukciju osnovne
socio-psihološke strukture i onda joj omogućiti da učestvuje u
procesu osamostaljivanja u društvenom životu.
Prošlost nam nije ostavila iskustvo kako sprovesti ovu
značajnu aktivnost i ona može biti sprovedena jedino oslanjajući
se na opšte podatke koji su opisani na početku ovog rada. Mi
smo, zbog toga, prinuđeni da se oslonimo na dostignuća moderne
nauke. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme za najmanje jednu
generaciju a s njim i evolucija koja je trebala kreativno da
transformiše stare strukturalne forme. Zbog toga, mi se moramo
voditi razmišljanjem o tome šta se trebalo desiti da je
društvo imalo mogućnost da se slobodno razvija za sve ovo
vrijeme.
U međuvremenu, razvijeno je mnogo različitih načina
razmišljanja u ovim zemljama. U svijetu privatnog kapitalizma,
socijalne institucije su postale udaljene i teške za
razumijevanje. Tamo nema više nikoga ko može biti kapitalist i
djelovati samostalno u takvom sistemu. Demokratija je postala
jedan nedovoljno shvaćen slogan u komunikaciji, u društvu
normalnih ljudi. Radnici ne mogu zamisliti reprivatizaciju
velikih industrijskih fabrika i suprotstavljaju se svakoj
inicijativi u tom pravcu. Oni vjeruju da ako bi država bila
nezavisna to bi im donijelo učešće u upravljanju i podjeli
profita. Ova društva su razvila i usvojila neke socijalne
institucije kao što su sistem zdravstva ili besplatnog
obrazovanja na univerzitetskom nivou. Oni žele te institucije
reformisane tako da su podređene zdravom razumu i određenom
naučnom kriterijumu i inkorporirane u sistem trajnih
tradicionalnih vrijednosti. Ono što treba biti obnovljeno su
opšti zakoni prirode koji bi upravljali društvom; strukturalne
forme bi trebale biti rekonstruisane na moderniji način što bi
olakšalo njihovo prihvatanje.
Neke transformacije su već postale istorijski nepovratne.
Pokušaj da se povrati pravo na oblikovanje svog sopstvenog
svijeta bi tako napravio jednu opasnu i tragičnu „rupu u
sistemu". Predosjećanje takve kritične situacije zabrinjava
ljude gušeći njihovu volju da reaguju; ovakvu situaciju treba
odmah spriječiti. Jedini način za to je dobro organizovani napor
u analitičkom i konstruktivnom smislu, usmjeren ka društvenom
sistemu sa modernim ekonomskim i političkim osnovama.
Nacije koje pate pod patokratskim vladama bi takođe trebale
učestvovati u tom poduhvatu što bi predstavljalo odličnu osnovu
i podršku u liječenju našeg bolesnog svijeta. Nepokolebljivi u
našoj nadi da će uskoro doći vrijeme kada će se nacije vratiti
na normalan ljudski sistem, mi treba da gradimo društveni sistem
sa pogledom na to šta će se desiti poslije patokracije.
Taj socijalni sistem će biti drugačiji i bolji od svega što
je egzistiralo prije. Realistička vizija bolje budućnosti i
učešće u njenom kreiranju će izliječiti napaćene ljudske duše i
uvesti reda u procese razmišljanja. Ovaj konstruktivni rad
vježba ljude da upravljaju sobom u izmijenjenim okolnostima i
izbija oružje iz ruku svakome ko služi zlu, povećavajući kasnije
kod njih osjećaj frustracije i svjesnosti o tome da se njihov
patološki rad približava završetku.
Pažljivo čitanje ove knjige može nas navesti da raspoznamo
obrise kreativne vizije budućeg društvenog sistema toliko
potrebnog narodima napaćenim pod patokratskom vlašću. Ako je
tako, to prije predstavlja priznanje autorovom naporu nego što
je rezultat slučajnosti. Takva vizija me je pratila tokom rada
na knjizi (iako kasnije nema nikakvih indicija ili preciznih
detalja za to), pomažući mi i omogućavajući podršku za budući
rad. Na neki način, ona je prisutna na stranicama ove knjige i
između njenih redova.
Društveni sistem budućnosti bi trebao da garantuje građanima
širok spektar ličnih sloboda i otvorena vrata za korišćenje
njihovih kreativnih sposobnosti u individualnim ili grupnim
poduhvatima. Istovremeno, sistem u svojoj unutrašnjoj i
spoljnjoj politici ne smije pokazati one dobro poznate slabosti
koje demokratija normalno manifestuje. U takvom sistemu treba da
budu balansirani, ne samo individualne želje i interesi opšteg
dobra već oni moraju biti protkani kroz cijelu sliku društvenog
života, na nivou gdje razumijevanje načina funkcionisanja
sistema dovodi do nestanka granica između pojedinačnih i opštih
interesa.
Glas širokih narodnih masa koji je vođen, prije svega,
instinktivnom inteligencijom i zavistan od prirodnog gledanja na
svijet, treba da bude balansiran vještinama ljudi koji koriste
objektivna saznanja i koji imaju dovoljno iskustva u svojim
oblastima. Za ovu svrhu treba da se koriste odgovarajuća i dobro
promišljena rješenja.
Osnove praktičnih rješenja u takvom unaprijeđenom sistemu
treba da sadrže kriterijume za stvaranje povoljnih uslova za
ubrzan i bogat razvoj ljudskih ličnosti uključujući psihološki
pogled na svijet, čija je društvena uloga već objašnjena.
Individualna socio-profesionalna adaptacija, formiranje
međuljudske mreže i zdrava aktivna socio-psihološka struktura,
treba da bude olakšana što je više moguće.
Strukturna, pravna i ekonomska rješenja treba da budu
usmjerena u pravcu zadovoljavanja gorenavedenih kriterijuma i
kao takva da otvaraju vrata individualnoj samospoznaji u
društvenom životu, što takođe služi opštem dobru. Ostali
tradicionalni kriterijumi kao što je dinamika ekonomskog razvoja
imaju sekundarnu ulogu u odnosu na vrijednosti opšteg dobra.
Rezultat svega ovoga je nacionalni ekonomski razvoj, politička
vještina i kreativna uloga u međunarodnoj sferi.
Prioriteti u definisanju vrijednosnih kriterijuma će se
dosljedno pomijerati u pravcu psiholoških, socijalnih i moralnih
podataka. Sve ovo treba da bude u skladu s duhom vremena ali
aktuelno izvršavanje ovih zahtijeva tražiće jedan maštovit
pristup i konstruktivno razmišljanje sa svrhom postizanja
gorenavedenih praktičnih ciljeva opšteg dobra. Nakon svega, ipak
sve počinje i završava unutar ljudske psihe.
Takav sistem treba da bude evolucionaran po svojoj prirodi i
treba da bude baziran na prihvatanju evolucije kao prirodnog
zakona. U svemu tome, prirodni evolutivni faktori će igrati
važnu ulogu, kao npr. u toku spoznaje na način što će se podaci
neprestano obrađivati, od onih jednostavnijih i pristupačnijih,
pa sve do onih važnijih i suptilnijih stvari. Princip evolucije
treba da bude čvrsto utisnut u osnovne filozofske postavke
takvog sistema da bi ga zaštitio od budućih revolucija.
Ovakav sistem bi bio otporniji na opasnosti stvaranja
makrosocijalnog patološkog fenomena u sebi. Njegovu osnovu će
predstavljati jedan usavršen razvoj psihološkog pogleda na
svijet i socijalna struktura koja je u svojoj osnovi povezana sa
naukom i socijalnom svijesti. Ovakav sistem treba da ima u sebe
ugrađene stalne institucije koje će biti skoro nevidljive i čiji
bi zadatak bio sprječavanje razvoja poneroloških procesa unutar
društva, naročito u okviru vladajućih struktura.
„Savjet Mudraca" bi bila institucija sastavljena od nekoliko
ljudi sa ekstremno velikim opštim, medicinskim i psihološkim
kvalifikacijama; taj Savjet bi imao pravo da ispituje psihičko i
fizičko zdravlje kandidata, prije njihovog izbora na najviše
vladajuće pozicije. Negativno mišljenje Savjeta bi trebalo da
bude teško promjenljivo. Isti Savjet bi služio vođstvu države,
pravnim i izvršnim vlastima u pogledu savjetovanja iz oblasti
koje ulaze u područje naučne kompetentnosti. Savjet bi se takođe
obraćao javnosti u vezi značajnih pitanja biološkog i
psihološkog života, posebno ističući osnovne moralne aspekte.
Dužnost ovog Savjeta bi trebala biti i uspostavljanje dijaloga
sa religijskim zvaničnicima po svim bitnim pitanjima.
Osobama koje imaju razne psihološke devijacije, sigurnosni
sistem treba da omogući jedan kvalitetniji život, dok će im on,
istovremeno, vješto ograničavati njihovu participaciju u
procesima geneze zla. Poslije svega, te osobe nijesu
nepristupačne za uvjerenja koja su bazirana na odgovarajućem
znanju i poznavanju stvari što znači da se i njih može
obrazovati. Ovaj pristup bi pomogao progresivnom smanjivanju
tereta naslijeđenih aberacija i njihovog uticaja na društvene
prilike. Savjet Mudraca bi takođe vodio nadzor nad ovakvim
aktivnostima.
Pravni sistem bi bio podvrgnut transformacijama u svim
oblastima, nastajući i razvijajući se iz formule koja je
bazirana na prirodnom pogledu na svijet i staroj tradiciji
pravnih rješenja koja su bazirana na objektivnoj percepciji
realnosti, naročito psihološkoj. Kao posljedica svega ovoga,
studije prava moraju da prođu kroz istinsku modernizaciju kako
bi pravo postalo naučna disciplina koja dijeli iste naučne
principe sa ostalim naukama.
Ono što se danas zove kazneno pravo, bilo bi zamijenjeno
drugom vrstom prava sa kompletno modernizovanom osnovom,
baziranom na razumijevanju geneze zla i ličnosti ljudi koji čine
zlo. Ovakav pravni sistem bio bi mnogo više human jer omogućava
bolju zaštitu društva i pojedinca od zloupotreba. Naravno,
operativna mjerenja bi bila kompleksnija i više bi zavisila od
boljeg razumijevanja uzroka, nego što je to bio slučaj u
kaznenom sistemu. Pravni sistemi civilizovanih nacija u ovom
pravcu već pokazuju jedan određeni trend transformacija.
Društveni sistem, predložen ovdje, mora raskinuti sa tradicijom
u ovoj oblasti na mnogo efikasniji način.
Nijedna vlada čiji je sistem baziran na razumijevanju zakona
prirode, koji se tiču psihičkih i bioloških pojava vezanih za
prirodu čovjeka, ne može polagati pravo na suverenitet u onom
smislu kojeg je on imao u 19. vijeku i nakon toga u
nacionalističkim i totalitarnim sistemima. Mi dijelimo isti
vazduh i istu vodu širom planete. Zajedničke kulturne
vrijednosti i osnovni moralni kriterijumi postaju široko
rasprostranjeni. Svijet je povezan saobraćajno, komunikacijski i
trgovinom i postao je „Naša planeta". U takvim uslovima,
međuzavisnost i saradnja sa ostalim nacijama i internacionalnim
(nadnacionalnim) institucijama kao i moralna odgovornost za
zajedničku sudbinu, postala je prirodni zakon. Nacionalni
organizam postaje autonoman ali ne i nezavisan. Ovo mora biti
regulisano preko odgovarajućih ugovora i inkorporirano u
nacionalne Ustave.
Sistem koji smo ovdje razmatrali bi bio superiorniji od svih
svojih prethodnika, baziran na razumijevanju zakona prirode koji
važe među ljudima i društvima sa objektivnim znanjem koje
progresivno mijenja mišljenja bazirana na prirodnim odgovorima
na pojave. Taj sistem bi zvali LOGOKRATIJA.
Zahvaljujući svojim osobinama i podudarnosti sa zakonima
prirode i evolucije, logokratski sistemi mogu dugoročno
garantovati socijalni i međunarodni poredak. U skladu sa svojom
prirodom oni bi se onda transformisali u još savršenije oblike.
Autor je preživio mnoge opasne situacije i postao je
razočaran mnogim ljudima i institucijama. Bilo kako bilo, Veliko
Proviđenje ga nikad nije iznevjerilo, ni pod najtežim
okolnostima. Takvi uslovi su mu bili sasvim dovoljni kako bi mu
dozvolili da potvrdi postojanje mogućnosti za elaboriranja još
detaljnijeg nacrta za stvaranje jednog neophodnog sistema koji
će biti još bolji.