|
Stanja društvene histerizacije
Kad se koristimo naučnim ili literarnim opisima histeroidnih
fenomena, kao što su oni koji datiraju iz poslednjeg većeg
pojačanja histerije u Evropi, što obuhvata onu četvrtinu prošlog
vijeka koja je predhodila Prvom svjetskom ratu, neko ko je u
ovom području laik mogao bi steći utisak da se tu samo radilo o
endemičnim individualnim slučajevima, pogotovo među ženama.
Zarazna priroda histeričnih stanja već je bila otkrivena i
opisana od strane Jean-Martin Charcota*.
Za histeriju je praktično nemoguće da se manifestuje kao
jedan običan individualni fenomen, jer je ona zarazna preko
psihičke rezonancije, identifikacije i imitacije. Svako ljudsko
biće, u različitom stepenu, ima predispozicije za ovaj poremećaj
ličnosti, mada se on normalno nadvladava pravilnim odgojem i
samo-odgojem, koji su ovisni o ispravnom razmišljanju i
emocionalnoj samodisciplini.
Za vrijeme "sretnih vremena" mira, baziranog na društvenoj
nepravdi, djeca iz privilegovane klase uče kako da potisnu iz
polja njihove svijesti neugodne misli koje ukazuju na to da
njihovi roditelji izvlače korist za sebe na osnovu nepravdi koje
čine drugima. Tako, mladi ljudi uče kako da omalovažavaju
moralne i mentalne vrijednosti svakog onoga, čiji rad koriste za
svoj vlastiti prosperitet. Mladi umovi tako stiču naviku za
podsvjesnu selekciju i supstituciju podataka, što vodi do jedne
histerične konverzije ekonomike rezonovanja. Oni onda izrastaju
u donekle histerične osobe koje na već pomenuti način prenose
svoj histeriju na sljedeću generaciju, koja onda razvija te
karakeristike do jednog još većeg stepena.
Ti histerični obrasci doživljavanja i ponašanja, rastu i šire
se od privilegovane klase prema dole, zalazeći na područje onog
prvog kriterijuma ponerologije:
atrofija prirodnih kritičkih sposobnosti prema patološkim
individuama.
Kada se ta navika podsvjesne selekcije i supstitucije
misli-podataka proširi do makrosocijalnog nivoa, društvo počinje
da razvija prezir prema jednom činjeničnom kriticizmu i ponižava
svakoga ko pokušava da diže uzbunu. Takođe se počinju prezirati
i druge nacije koje su uspjele da održe normalne misaone obrasce
kao i njihovo mišljenje. Društvo tako ostvaruje jedan
egotističan teror-misli zajedno sa procesima konverzivnog
razmišljanja. To otklanja potrebu za cenzurom štampe, pozorišta,
televizije i radija, jer sada jedan patološki hipersenzitivan
cenzor živi unutar samih gra đana.
Kad tri "ega" upravljaju, egoizam, egotizam i egocentrizam,
onda se gubi osjećaj za društvene veze i odgovornost prema
drugima, a društvo koje je u pitanju rascjepljuje se na grupe
koje su sve više neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj.
Kada jedna takva histerična životna sredina prestane razlikovati
mišljenja ograničenih, ne-sasvim-normalnih ljudi, od mišljenja
onih ljudi koji su normalni i razumni, to onda otvara vrata za
ulazak raznih patoloških faktora.
U takvim uslovima počinju da razvijaju svoje aktivnosti
individue s kojima smo se već sreli, koje su pokretane od strane
jednog patološkog pogleda na svijet i abnormalnih ciljeva koji
su rezultat njihove drugačije prirode.
Ukoliko dato društvo nije u stanju da savlada to stanje
histerizacije u njegovim etnološkim i političkim okolnostima,
usljediće jedna ogromna i kravava tragedija.
Patokratija može da bude jedna od varijacija jedne takve
tragedije. Tako, neka mala nezgoda u smislu političkog neuspjeha
ili vojnog poraza, može biti upozorenje u takvoj situaciji a
može predstavljati i prerušen blagoslov, ukoliko se to pravilno
razumije i dozvoli mu se da postane jedan činilac u regeneraciji
normalne misli i običaja društva. Najvredniji savjet kojeg
ponerolog može ponuditi u takvim okolnostima je da društvo
potraži pomoć od moderne nauke, obraćajući posebnu pažnju na
dostupne podatke koji su ostali iza poslednjeg velikog izbijanja
histerije u Evropi.
Društvene grupe koje vlastitim radom zarađuju svoj svagdašnji
hljeb i kod kojih svakodnevni životni problemi nagone njihove
umove na trezeveno razmišljanje, odlikuju se većom otpornošću
prema histerizaciji. Na primjer: seljaci će da gledaju na
histerične običaje bogate klase kroz njihovu dobro prizemljenu
percepciju psihološke realnosti i sa njihovim smislom za humor.
Slični običaji i ponašanje buržoazije prouzrokovaće kod radnika
gorak kriticizam i revolucionarni bijes. Bilo da su zasnovani na
ekonomskoj, ideološkoj ili političkoj podlozi, kriticizam i
zahtjevi tih društvenih grupa uvijek sadrže jednu komponentu
psihološke, moralne i anti-histerične motivacije. Iz tog
razloga, najbolje je da se takvi zahtjevi promišljeno uzmu u
obzir i da se osjećanja tih klasa uzimaju ozbiljno. U drugom
slučaju, usljed nesmotrenog ponašanja moglo bi doći do tragičnih
rezultata i sticanja uslova za oglašavanje opčinilaca.
________________________
*Jean-Martin Charcot (1825 - 1893) Francuski neurolog.
Njegovi radovi su imali veliki uticaj na razvoj neurologije i
psihologije. Charcot se posebno zanimao jednim poremećajem koji
je tada nazvan histerijom. Činilo se da se radilo o jednom
mentalnom poremećaju sa psihičkim manifestacijama koje su bile
vrlo interesantne za neurologe. On je vjerovao da je histerija
posljedica jedne nasljedne slabosti nervnog sistema i da ona
može biti aktivirana jednim traumatskim događajem, kao što je
neka nesreća, te da odatle ona postaje progresivna i
ireverzibilna. Kod proučavanja histerije on se koristio i
određenim tehnikama hipnoze, pa je tako postao ekspert u jednoj
relativno novoj "nauci". Charcot je vjerovao da je stanje
hipnoze veoma slično izlivima histerije, pa je tako hipnotizirao
svoje pacijenete da bi proučavao njihove simptome. On je
zaslužan što je tadašnja francuska medicinska zajednica
promijenila svoj stav prema hipnozi (ona je prethodno bila
odbačena kao mesmerizam). [op. ured.]
Sadržaj
knjige |