Ponerologija
Ponerologija se koristi naučnim napretkom koji je ostvaren
tokom poslednjih dekada i godina, posebno na području biologije,
psihopatologije i kliničke psihologije. Ona pojašnjava neke
nepoznate uzročne veze i analizira genezu zla. Prilikom
začinjanja ove nove discipline, autor je takođe koristio svoje
profesionalno iskustvo, kao i rezultate svojih vlastitih
istraživanja na tom području.
Ponerološki pristup pomaže kod razumijevanja nekih
dramatičnih tegoba čovječanstva, na oba nivoa, makrosocijalnom i
individualnom. Ta nova disciplina će omogućiti dosezanje prvo
teoretskih a onda i praktičnih rješenja za probleme koje smo
pokušavali rješavati nedjelotvornim tradicionalnim metodama, što
je rezultiralo jednim osjećajem bespomoćnosti pred talasima
istorije. Te metode su bile bazirane na istoriografskim
konceptima i pretjerano moralizirajućim stavovima, koji
precjenjuju ulogu sile kao sredstva za suprostavljanje zlu.
Ponerologija može pomoći u izjednačavanju takve jednostranosti
uz pomoć modernog prirodnog razmišljanja, zamjenjujući naše
shvatanje uzroka i geneze zla činjenicama, koje su potrebne za
izgradnju stabilnijih temelja za sprečavanje procesa
ponerogeneze i suprostavljanje njegovim posljedicama.
Sinergična aktivnost, kad je nekoliko tih mijera zajednički
usmjereno ka istom važnom cilju, kao npr. kod tretmana neke
bolesne osobe, obično daje bolje efekte od krajnjeg zbira
faktora koji su u tome sudjelovali. U izgradnji drugog krila u
odnosu na one dosadašnje aktivnosti koje su bile rezultat
moralističkih napora, ponerologija će omogućiti ostvarivanje
rezultata koji su takođe bolji od zbira njihovih korisnih
efekata. Učvršćivanje povjerenja u poznate moralne vrijednosti
kao i korištenje sredstava koja do sada nisu bila korištena,
pogotovo u nekom širem obimu, omogućiti će da se dođe do
odgovora na mnoga, do sada neodgovorena pitanja.
Društva imaju pravo na odbranu od bilo kakvog zla koje ih
zlostavlja ili im prijeti.
Nacionalne vlade imaju obavezu da koriste efikasna sredstva
za te svrhe, i da ih koriste što je moguće vještije (naravno,
ukoliko sama vlada ne predstavlja zlo koje prijeti ljudima i
zlostavlja ih, prim ured.) Da bi sprovele u djelo tu svoju bitnu
ulogu, nacije se moraju koristi informacijama koje su tada
dostupne u datoj civilizaciji u vezi prirode i geneze zla, kao i
sredstvima za borbu protiv njega, kojima se može ovladati.
Opstanak društva se mora obezbijediti a do zloupotreba vlasti i
sadističke degeneracije veoma lako dolazi.
Mi sada imamo jednu racionalnu i moralnu sumnju u vezi
pravilnog shvatanja i suprostavljanja zlu, kad su prošle
generacije u pitanju. Jednostavna opservacija istorije nam to
potvrđuje. Opšti stav koji se razvija u slobodnim društvima
zahtijeva da se nasilne represivne mjere humaniziraju i
ograniče, tako da se postave prepreke za njihovu moguću
zloupotrebu. Čini se da je razlog za to taj što moralno
osjetljivi ljudi žele da zaštite sebe od destruktivnih uticaja
prenošenih svjesnošću o tome da se ljudi još uvijek surovo
kažnjavaju, pogotovo smrtnom kaznom. Tako se oštrina tih metoda
suprostavljanja zlu ublažava ali istovremeno se ne uvode nove
efikasne metode za zaštitu građana od pojave sile i zla. To
stvara jedan procjep između potrebe za protivdejstvo i sredstava
koja imamo na raspolaganju, koji se sve više širi;
Kao rezultat toga, mnoge vrste zla mogu se razviti na svakom
društvenom nivou. Pod takvim okolnostima, razumljivo je to što
neki glasovi bučno zagovaraju povratak zastarjelih i surovih
metoda, koje su veoma štetne za razvoj ljudske misli.
Ponerologija proučava prirodu zla i kompleksne procese
njegove geneze, odakle otvara nove načine za suprostavljanje
njemu. Ona ukazuje na to da zlo ima određene slabosti u svojoj
strukturi i genezi, koje se mogu iskoristiti kod sprječavanja
njegovog razvoja, kao i prilikom eliminacije njegovih plodova.
Ukoliko se ponerogenične aktivnosti patoloških faktora -
devijantne individue i njihove aktivnosti – podvrgnu jednoj
svjesnoj kontroli naučne, individualne i društvene prirode, mi
možemo neutralizovati zlo toliko efikasno kao i uz pomoć stalnih
poziva za poštivanjem moralnih vrijednosti. Starinske metode u
kombinaciji s ovim potpuno novim, mogu proizvesti rezultate koji
su povoljniji od aritmetičke sume tih dvaju metoda. Ponerologija
takođe obezbjeđuje mogućnost za preventivno ponašanje na
nivoima individualnog, društvenog i makrosocijalnog zla. Taj
novi pristup trebao bi omogućiti društvima da se osjećaju ponovo
sigurnima, ne samo na unutrašnjem nivou, nego i u vezi sa
internacionalnim prijetnjama.
Metode suprostavljanja zlu koje su uzročno uslovljene, i
podržavane sve većim napretkom u nauci, biće naravno sve
kompleksnije, isto kao što su kompleksni priroda i geneza zla.
Bilo kakvo posmatranje u smislu postojanja jedne poštene veze
između kriminala kojeg je čovjek počinio i kazne koju je dobio,
predstavlja ostatke jednog arhaičnog razmišljanja, što je nešto
čak mnogo teže za shvatiti. To je razlog zašto ova vremena
zahtijevaju od nas da dalje razvijamo ovu disciplinu o kojoj se
ovdje govori i poduzimamo detaljna istraživanja, pogotovo u vezi
sa prirodom mnogih patoloških faktora koji sudjeluju u
ponerogenezi.
Jedno pravilno ponerološko čitanje istorije je važan uslov za
razumijevanje makrosocijalnog ponerogeničnog fenomena, čije
trajanje prevazilazi mogućnosti za opservaciju pojedinca. Autor
je koristio tu metodu u narednom poglavlju, rekonstruišući fazu
u kojoj su karakteropatični faktori dominirali u početnom
periodu stvaranja patokratije.
Podučavajući nas o uzrocima i genezi zla, ponerologija jedva
da pominje čovjekovu krivicu. Tako, ona ne rješava dugovječni
problem ljudske odgovornosti, mada baca dodatno svjetlo od
strane njegove uzročnosti. Kad pokušavamo da ispravimo naše
shvatanje kompleksne uzročnosti fenomena i spoznamo veću
individualnu ovisnost od operacija vanjskih faktora, postajemo
svjesni činjenice koliko mi malo poznajemo to područje. Na toj
tački, bilo koje moralno prosuđivanje o nekoj drugoj osobi kao
vrednoj krivnje, pada nam u oči kao nešto što je bazirano na
emocionalnim reakcijama ili vijekovima staroj tradiciji.
Mi imamo pravo i obavezu da kritički prosuđujemo svoje
vlastito ponašanje i moralnu vrijednost naših motivacija. To je
uslovljeno od strane naše svijesti što je jedan fenomen koliko
rasprostranjen, toliko i neshvatljiv, unutar granica prirodnog
razmišljanja. Čak, ukoliko bi se i naoružali sa svim sadašnjim i
budućim dostignućima iz ponerologije, da li bismo ikada došli u
poziciju da izdvojimo i odredimo individualnu krivicu neke druge
osobe? U teoretskom smislu, to se čini još nesigurnijim; u
praktičnom smislu, čak nepotrebnijim.
Ukoliko se stalno suzdržavamo od moralnog prosuđivanja drugih
ljudi, mi prebacujemo našu pažnju na praćenje uzročnih procesa
koji su odgovorni za kondicioniranje ponašanja druge osobe ili
društva. To popravlja naše šanse za postizanje valjane mentalne
higijene i naše sposobnosti za poimanje psihološke realnosti.
Takvo uzdržavanje nas takođe osposobljava da izbjegnemo jednu
grešku koja veoma efektivno truje umove i duše, konkretno,
nametanje moralizirajućih interpretacija aktivnostima
patoloških faktora. Takođe, treba da izbjegavamo svako
emocionalno upetljavanje a vlastiti egotizam i egocentričnost
bolje da kontrolišemo, pomažući tako sprovođenje jedne
objektivne analize tih fenomena.
Ako jedan takav stav pogodi neke čitaoce kao previše blizu
moralne indiferentnosti, moramo naglasiti da ova, ovdje navedena
metoda analize zla i njegove geneze, potencira zauzimanje jedne
vrste razumne distance od njegovih iskušenja, kao i aktiviranje
dodatnih teoretskih i praktičnih mogućnosti za protivdejstvo.
Takođe, trebali bi uzeti u obzir i zapanjujuću konvergenciju
između zaključaka do kojih smo došli prilikom analize ovog
fenomena i određenih ideja starih filozofa, koji su lijepo
navedeni u bibliji:
"Ne sudite, da vam se ne sudi. Jer kakovijem sudom sudite,
onakovijem će vam se suditi; i kakovom mjerom mjerite, onakom će
vam se mjeriti." (Mat. 7:1-2)
Te vrijednosti, na žalost, često zasjenjene prijekim
potrebama vlada, kao i aktivnostima naših instiktivnih i
emocionalnih refleksa koji nas navode na osvete i kažnjavanje
drugih, nalaze bar jedno djelomično racionalno opravdanje u ovoj
novoj nauci. Samo sprovođenje u praksi takvog jednog rigoroznog
razumijevanja i ponašanja, može potvrditi te vrijednosti na
jedan evidentan i naučan način.
Ova nova disciplina može se primjenjivati na mnoge aspekte
života. Autor je koristio ta dostignuća i isprobavao njihovu
praktičnu vrijednost tokom individualne psihoterapije na
njegovim pacijentima. Kao rezultat toga, njihova ličnost i
budućnost bili su preuređeni na mnogo bolji način od onoga koji
bi bio baziran na prijašnjim metodama. Imajući na umu posebnu
prirodu vremena u kojem živimo, kada moramo sprovoditi jednu
višestruku mobilizaciju moralnih i mentalnih vrijednosti da bi
se suprostavili zlu koje prijeti svijetu, u idućim poglavljima
autor će sugerirati prihvatanje upravo takvog jednog stava, čiji
bi krajnji rezultat bio jedan, u istoriji nečuven, akt
opraštanja. Imajte na umu takođe to da razumijevanje i oproštaj
ne isključuju popravljanje stanja i poduzimanje profilaktičkih
mijera.
Raspetljavanje Gordijevog čvora današnjih vremena,
napravljenog od ovog makrosocijalnog fenomena koji ugrožava našu
budućnost, može se činiti nemogućim bez korištenja ove nove
discipline. Taj čvor se više ne može presjeći mačem. Psiholog ne
može sebi priuštiti to, da bude nestrpljiv kao Aleksandar
Veliki. To je razlog zašto smo mi to ovdje predstavili u okviru
jedne nezamjenljive oblasti, adaptacije i selekcije podataka,
tako da bi omogućili rasvjetljenje problema koje ćemo kasnije
diskutovati u ovoj knjizi. Možda će nam budućnost omogućiti da
usavršimo jedan opšti teoretski rad.