G a l a k s i j a. c o m

Politička Ponerologija

 

IX Poglavlje

Terapija za svijet

 
Prijevod: Boris

 

 

 Oproštaj

Moderna evolucija zakonskih koncepta i morala demokratskog društva, usmjerena je ka prekidu starih tradicija u održavanju reda i zakona uz pomoć kaznenih represija. Mnoge zemlje su ukinule smrtnu kaznu, uznemirene njenom zloupotrebom za vrijeme poslednjeg svjetskog rata. Ostale kazne i načini njihovog izvođenja su takode ublaženi i sada se uzimaju u obzir psihički motivi i okolnosti pod kojima je došlo do kriminalnih radnji. Savjest civilizovanih nacija protestuje protiv rimskog principa Dura lex sed lex, a istovremeno, psiholozi razaznaju mogućnost da mnogi, sada neuravnteženi ljudi, mogu da se vrate normalnom društvenom životu zahvaljujući odgovarajućim pedagoškim mjerama; mada se, doduše, to u praksi samo djelomično potvrđuje.

Razlog za to je što ublažavanje zakona nije bilo uravnoteženo sa odgovarajućim metodama procesa gušenja geneze zla, baziranim na njegovom shvatanju. To provocira jednu krizu na području društvene zaštite od kriminala i olakšava patokratskim krugovima da se koriste terorizmom kako bi realizovali svoje ekspanzionističke ciljeve. Pod takvim uslovima, mnogi ljudi počinju da misle kako je vraćanje na tradicionalnu strogost zakona jedini način za zaštitu društva od rastućeg zla. Drugi vjeruju da nas takvo tradicionalno ponašanje moralno obogaljuje i otvara vrata za neopozive zloupotrebe. Odatle, oni podvode živote i zdravlje drugih pod humanističke vrijednosti. Da bi se prevazišla ta kriza, mi moramo galvanizirati sve naše napore u potrazi za jednim novim putom, putom koji će biti humaniji i koji će moći efikasno zaštititi individue i društva koja se nisu u stanju braniti.

Takva mogućnost postoji i ona može biti primjenjena samo na temeljima jednog objektivnog razumijevanja geneze zla. U suštini, nerealna tradicija veze između čovjekovog "kriminala", kojeg nijedna druga osoba nije u stanju objektivno da procijeni, i njegove "kazne" koja je rijetko kad efikasna u njegovoj transformaciji, trebala bi da se prepusti istoriji.

Nauka o uzrocima zla treba da ojača moralnu disciplinu jednog društva i da ima profilaktičko dejstvo. Često je dovoljno samo to da se čovjeku saopšti činjenica da se nalazi pod uticajem neke patološke individue, pa da dođe do prekida tog destruktivnog ciklusa.

Odatle, odgovarajuća psihoterapija bi trebala biti dio svake mjere poduzete s ciljem suprostavljanja zlu. Na žalost, ako neko puca na nas, mi mu moramo uzvratiti, pa čak i preciznije. U isto vrijeme, međutim, mi trebamo vratiti nazad zakon oproštaja ili pomilovanja, taj stari zakon mudrih suverena. Nakon svega, on ima duboke moralne i psihološke temelje i u nekim situacijama mnogo je efikasniji od svake kazne.

Kodeksi kaznenog zakona predviđaju da počinioc kažnjivog djela koji je za vrijeme prestupa imao ograničenu sposobnost za rasuđivanje ili za kontrolu svog ponašanja kao posljedicu neke mentalne bolesti ili nekog fiziološkog poremećaja, primi lakšu kaznu u jednom odgovarajućem stepenu. Odatle, ukoliko uzmemo u obzir odgovornost patokrata u svjetlu takvih regulativa, i svjetlu onoga što smo već rekli o motivaciji njihovog ponašanja, mi onda moramo značajno ublažiti opseg pravde, unutar okvira postojećih regulativa.

Ove gore-navedene zakonske regulative, koje su modernije u Evropi nego u SAD, su donekle svugdje zastarjele i nedovoljno se podudaraju sa bio-fiziološkom realnošću. One predstvaljaju kompromis između tradicionalne zakonske misli i medicinskog humanizma. Nadalje, zakonodavci nisu bili u situaciji da dožive makrosocijalni patološki fenomen koji dominira individuama i značajno ograničava njihovu sposobnost prosuđivanja značenja njihovog vlastitog ponašanja. Prijemčive individue su neprimjetno usisavane unutra jer nisu svjesne patološkog kvaliteta jednog takvog fenomena. Specifične karakteristike takvih fenomena dovode do toga da se izbor ponašanja presudno određuje od strane nesvjesnih faktora, što je praćeno pritiskom od strane patokratskih vlasti.

Kako onda za takve možemo pošteno procijeniti stepen ublaženja njihove kazne?

Na primjer, ako je esencijalna psihopatija virtuelno 100% predvidljiva u vezi privlačenja i uključivanja takvih individua u patokratske aktivnosti, da li njihova osuda mora uzeti u obzir slično ublažavanje kazne? To se takođe može primjeniti u jednom manjem stepenu i na druge nasljedne anomalije, jer su se i one pokazale kao primarni faktori u izboru ponašanja.

Ne možemo nikoga kriviti što je naslijedio neke psihološke anomalije od strane svojih roditelja, ništa više nego što možemo kriviti bilo koji slučaj fizičkih ili fizioloških anomalija kao što je daltonizam. Takođe, moramo prestati s okrivljavanjem ljudi koji su potpali pod uticaj trauma ili bolesti koje su iza sebe ostavile oštećenja moždanog tkiva ili one koji su postali žrtvama nehumanih pedagoških metoda.

Za njihovo vlastito dobro i za dobro društva, mi trebamo koristiti silu u vezi s takvim ljudima, što bi ponekad uključivalo prisilnu psihoterapiju, nadzor, prevenciju i njegu. Bilo kakvo optuživanje ili okrivljavanje samo bi nam otežalo da se ponašamo na način koji je ne samo humanitaran i koristan, nego takođe i efikasan.

Kad se bavimo jednim makrosocijalnim fenomenom, posebno onim čiji je život duži od aktivnog života neke individue, njegov trajni uticaj prisiljava čak i normalne ljude da mu se adaptiraju u određenom stepenu. Da li smo mi, koji imamo normalne instikte i inteligenciju, i prema kriterijumima našeg moralnog pogleda na svijet, u poziciji da procjenjujemo krivicu onih drugih za djela koja su počinili unutar patokratskog kolektivnog ludila? Suđenje njima u skladu s tradicionalnim zakonskim regulativama činilo bi povratak na nametanje prisile normalnog čovjeka psihopatskim individuama, tj. povratak na prvobitno stanje koje je omogućilo patokratiji da se pojavi. Da li je njihovo podvrgavanje osvetničkoj pravdi vrijedno produženja trajanja patokratije samo za jednu godinu, a kamo li na neodređeno vrijeme? Da li bi eliminacijom određenog broja psihopata mogli značajno smanjiti teret tih anomalija na genetski fond društva i tako doprinjeti rješenju problema?

Na žalost, odgovor je - ne!

Ljudi sa različitim psihičkim devijacijama oduvijek su egzistirali u svakom društvu na zemlji. Njihov način života uvijek predstavlja određenu formu predatorstva nad ekonomskom kreativnošću društva, jer su njihove vlastite kreativne sposobnosti uglavnom ispod prosjeka. Ko kod da se priključi tom sistemu organizovanog parazitizma, postepeno gubi i ono malo sposobnosti koju je imao za neki legalan posao. Taj fenomen i njegova brutalnost se u stvarnosti održavaju usljed prijetnje osvete zakona ili što je još gore, osvete od strane razbješnjelih narodnih masa.

Snovi o osveti odvlače pažnju društva od razumijevanja bio-fiziološke suštine tog fenomena i stimulišu moralizirajuće intepretacije čiji rezultati su nam već poznati. To će onda otežati iznalaženje rješenja za trenutnu opasnu situaciju i slično će komplikovati svaku mogućnost za rješenje problema opterećivanja genetske baze društva psihičkim anomalija, imajući u vidu i buduće generacije.

Međutim, ti problemi, kako sadašnji, tako i budući, mogu se riješiti ako im priđemo s jednim razumijevanjem njihove prirodne suštine i cjelovitim shvatanjem prirode onih ljudi koji počinjavaju značajna zlodjela. Zakonska

odmazda bi predstavljala ponavljanje greške iz Nirnberga. To suđenje ratnim kriminalcima moglo je biti jedna neponovljiva prilika da se pokaže svijetu kompletna psihopatologija jednog hitlerskog sistema, s ličnošću "Firera" (Vodje, prim. prev.) na njenom čelu. To bi onda vodilo jednom bržem i dubljem oslobađanju od zabluda nacističke tradicije u Njemačkoj. Takvo svjesno otkrivanje djelovanja patoloških faktora na makrosocijalnom nivou bi pospiješilo proces psihološke rehabilitacije Njemaca i svijeta kao cjeline, uz pomoć prirodnih pojmova koji su prigodni za takvu problematiku. To bi takođe obrazovalo jedan zdrav presedan za osvjetljenje i zagušivanje djelovanja nekih drugih patokratija.

Ono što se u stvari desilo, bilo je to, da su psihijatri i psiholozi olako podlegli pritisku svojih vlastitih emocija, političkih faktora i predrasuda, samo nakratko se osvrčući na stvarne patološke karakteristike kako optuženih nacista, tako i nacizma, kao cjeline. Nekoliko poznatih individua s psihopatskim karakteristikama bilo je obješeno ili osuđeno na izdržavanje zatvora. Mnoge činjenice i podaci koji su mogli poslužiti za svrhe pomenute u ovom djelu, obješene su i zatvorene zajedno s tim individuama. Tako možemo lako razumjeti zašto je patokratama toliko stalo da ostvare upravo takav jedan cilj. Nama nije dozovoljeno da ponovimo takve greške, jer njihove posljedice još više otežavaju shvatanje suštine makrosocijalnog patološkog fenomena, a one odatle ograničavaju i mogućnosti za gušenje njihovih unutarnjih uzroka.

U stvarnoj situaciji u današnjem svijetu, postoji samo jedno moralno i naučno opravdano rješenje, koje može izlječiti ovu sadašnju propast nacija, a takođe i obezbjediti jedan propisan početak za rješavanje problema genetskog tereta društva, imajući u vidu i bućnost. To bi bio jedan odgovarajući zakon zasnovan na najboljem mogućem poimanju makrosocijalnih patoloških fenomena i njihovih uzroka, koji bi ograničio ogovornost patokrata samo na one slučajeve (obično kriminalno sadističke prirode) kod kojih je teško prihvatiti nesposobnost razaznavanja značenja jednog takvog akta. Ništa drugo ne može omogućiti društvima normalnih ljudi da preuzmu vlast i oslobode svoje unutrašnje talente, koji bi mogli osigurati povratak jedne nacije ka normalnom životu.

Takav jedan akt opraštanja je u stvari prirodno opravdan, jer on proističe iz poznavanja psihičkih uzročnih faktora koji navode čovjeka da čini zlo, kako unutar opsega naše kognicije, tako i izvan područja koje smo u stanju razumjeti. Taj opseg koji je pristupačan naučnoj kogniciji, povećava se zajedno sa napretkom opšteg znanja; međutim, kod patokratije odnos između uzroka i posljedice toliko dominira cijelom slikom da je za neku mogućnost slobodnog izbora ostavljeno veoma malo prostora. U stvari, mi nikada ne bi trebali biti u poziciji da određujemo obim slobodne volje s kojom je neka individua obdarena. Opraštanjem, mi potčinjavamo naše umove prirodnim zakonima do jednog određenog stepena.

Kad se suzdržavamo prosuđivanja u vezi s ostatkom koji nam je nepoznat, mi podvrgavamo naš um disciplini izbjegavanja ulaska na područja koja su mu teško dostupna.

Opraštanje tako vodi naš razum u stanje intelektualne discipline i reda, odakle nam omogućava da mnogo jasnije razlikujemo životne realije i njihove uzročno-posljedične veze. To nam omogućava da lakše kontrolišemo osvetničke refekse naših instikta i da zaštitimo naš um od tendencije da namećemo moralizirajuće interpretacije psihopatološkim fenomenima. To je naravno korisno kako za individue, tako i za društva. Istovremeno, i u skladu sa poukama iz religija, opraštanje nam pomaže da uživamo u natprirodnom redu, te odatle da steknemo i jedno pravo na opraštanje samima sebi. Ono nam omogućava da lakše čujemo onaj naš unutrašnji glas koji nam govori "uradi to" ili "ne radi to".

To popravlja našu sposobnost za donošenje ispravnih odluka u teškim situacijama kad ne raspolažemo svim potrebnim informacijama. U ovoj veoma teškoj bitci, mi se možemo odreći jedne takve pomoći i privilegije; međutim, takva pomoć može da bude odlučujući faktor za ostvarenje pobjede.

Nacije koje su morale dugo da podnose patokratsku vlast, sada su blizu prihvatanja jednog takvog prijedloga što je rezultat njihovog praktičnog znanja o toj drugoj realnosti i karakterističnoj evoluciji njihovog pogleda na svijet.

Međutim, njihovim motivacijama dominiraju praktični podaci koji su takođe izvučeni iz prilagođavanja životu u takvoj divergentnoj realnosti. Religijske motivacije se takođe javljaju; tako da shvatanje i afirmacija sazrijevaju u takvim specifičnim okolnostima. Njihovi misaoni procesi i društvena etika takođe pokazuju osjećaj za jedno određeno teleološko prihvatanje značenja fenomena, u smislu jedne istorijske vododijelnice. Takav jedan čin odricanja od pravosudnog i emocionalnog osvećivanja u vezi s ljudima čije je ponašanje uslovljeno psihičkim devijacijama, pogotovo nekim specifičnim nasljednim faktorima, u određenom stepenu je opravdano od strane naturalizma.

Odatle, takvi naturalistički i racionalni principi trebali bi dozvoliti sazrijevanje definitivnih odluka. Intelektualni napori uloženi u presijecanje veza s jednim prirodnjačkim shvatanjem problema zla a odatle i konfrontaciji s moralnim pravilima, trebali bi uroditi plodom u mnogim aspektima ljudske misli.

Ljudima koji su izgubili sposobnost da obavljaju nadničke poslove, morali bi se obezbijediti podnošljivi životni uslovi kao i pomoć u njihovim naporima da se prilagode novim uslovima. Troškovi koje će društvo tu morati da snosi biće sigurno manji od onih koje bi zahtijevalo bilo koje drugo rješenje. Sve to će tražiti ulaganje određenih organizacionih napora zasnovanih na tom načinu razumijevanja takvih stvari, što će biti daleko od tradicionalne pravne prakse.

Patokratama se to mora obećati a ta obećanja se onda moraju pošteno i održati, kako to i priliči jednom društvu normalnih ljudi. Odatle, takav jedan čin i njegovo sprovođenje, trebao bi se unaprijed pripremiti s moralne, pravne i organizacione tačke gledišta.

Isto kao što će ova, ovdje iznesena ideja, naići na živahan odaziv kod ljudi kojima je iz ličnog iskustva poznat gorenavedeni makrosocijalni fenomen, ona će vrijeđati osvetnička osjećanja kod mnogobrojnih političkih emigranata koji su zadržali stare, tradicionalne metode u vezi društvenih i moralnih problema. Tako, s tog područja možemo očekivati i veću opoziciju, koja će biti rezultat jedne moralne indignacije. S tim u vezi, treba uložiti potrebne napore da se i oni uvjere u optimalnost ovakvog rješenja.

Takođe bi bilo od koristi ako se ovo rješenje tog problema može pripremiti imajući u vidu današnje naslijeđe od strane bio-humanističkih nauka, naslijeđe koje cilja na sličnu evoluciju zakona, iako je ono još uvijek sakriveno u akademskom svijetu kao previše nezrelo za praktičnu realizaciju. Vrijednost naučnih studija na tom području i dalje je potcjenjivana od strane konzervativnih društava. Taj rad se može olakšati uz pomoć korištenja takvih informacija imajući u vidu potrebu za brzo pripremanje i ažuriranje zakona.

Zakoni naše civilizacije su proizašli prvo iz tradicije rimskog zakona, a onda iz polaganja prava suverena da vladaju "božjom voljom", što je jedan sistem koji na predvidiv način brani njihovu poziciju. Iako su oni imali zakon pomilovanja, oni su se ispostavili kao skoro bezdušni i osvetoljubivi sa stanovišta današnjih zakonskih regulativa. Takvo stanje stvari je više poboljšavalo nego sprječavalo pojavu patoloških sistema baziranih na sili.

To objašnjava stvarnu potrebu za izvođenjem jednog suštinskog proboja i za formulacijom novih principa proizašlih iz razumijevanja čovjeka, uključujući i razumijevanje neprijatelja i zlotvora. Pojavljujući se iz jedne velike patnje i razumijevanja njenih uzroka, takva legislacija bi bila mnogo modernija i humanija, isto kao i efikasnija na području zaštite društva od proizvoda ponerogeneze. Veličansvena odluka da se oprosti, slično proističe iz najkredibilnijih pravila vječnog moralnog učenja, što je nešto što je takođe u skladu s modernom evolucijom i društvenom misli. To ispoljava jednu praktičnu brigu, isto kao i naturalističko razumijevanje geneze zla. Samo jedan takav čin milosti, bez presedana u istoriji, može slomiti ovaj vijekovima star lanac poneroloških ciklusa i otvoriti vrata kako za nova rješenja za ove dugogodišnje probleme, tako i za nove pravne metode zasnovane na razumijevanju uzroka zla.

Odatle, takve teške odluke čini se da idu zajedno sa znakovima vremena. Autor ove knjige vjeruje da se upravo ova vrsta proboja u metodologiji misli i djelovanja, nalazi u sklopu Božanskog Plana za ovu generaciju.

 

 

  Sadržaj knjige

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta