Opčinioci
Da bi se razumjeli ovi infektivni ponerološki
procesi, pogotovo oni koji djeluju u širem društvenom kontekstu,
sada ćemo sagledati uloge i lične karakteristike individua koje
ćemo nazvati "opčinioci" i koje su veoma aktivne na ovom
području uprkos tome što je njihova statistička zastupljenost
vema mala.
Opčinioci su generalno nosioci raznih patoloških faktora, nekih
karakteropatija i nasljednih anomalija. Individue čije su
ličnosti poremećene, često igraju slične uloge, iako je njihov
uticaj na socijalnoj razini mali (porodica, susjedsvo) i ne
prelaze određene granice društvenih normi ponašanja.
Opčinioci se odlikuju jednim patološkim egoizmom. Takva osoba je
prisiljena nekim unutarnjim razlozima da napravi jedan rani
izbor između dvije mogućnosti: prva je da prisili druge ljude da
razmišljaju i doživljavaju stvari na način sličan njihovom
vlastitom; druga je jedan osjećaj usamljenosti i različitosti od
drugih, jedna patološka neuklopljenost u društveni život. Njihov
izbor ponekad podrazumijeva ili zmijsku-šarmantnost ili
samoubistvo.
Trijumfalna represija samo-kritičkih ili neprijatnih pojmova iz
polja svijesti, postepeno omogućava izrastanje fenomena
konverzivnog razmišljanja ili paralogistike, paramoralizma, kao
i korištenja reverzivnih blokada. Oni tako profuzno teku iz uma
i usta opčinioca da potapaju um prosječnog čovjeka. Sve postaje
potčinjeno opčiniočevom ubjeđenju da je on izuzetan a ponekad,
čak i mesija. Iz tog ubjeđenja pojavljuje se i jedna ideologija,
djelomično istinita, čija vrijednost je po svojoj prilici
superiorna. Međutim, ako analiziramo istinsku funkciju takve
jedne ideologije u opčiniočevoj ličnosti, onda ćemo vidjeti da
je to ništa drugo do jedan od načina za samo-zavođenje,
koristan za represiju onih koji se podsvjesno muče
samo-kritičkim asocijacijama. Instrumentalna uloga te ideologije
u vršenju uticaja na druge ljude, takođe služi opčiniočevim
potrebama.
Opčinioc vjeruje da će on uvijek naći one koje će preobratiti
na njegovu ideologiju i najčešće je u pravu. Međutim, oni
doživljavaju šok (pa čak i paramoralnu indignaciju) kad se
ispostavi da njihov uticaj obuhvata samo jednu ograničenu
manjinu, dok stav većine ljudi prema njihovim aktivnostima
ostaje kritičan, bolan i uznemiravajući. Opčinioc se tako
suočava s jednim izborom: ili da se povuće nazad u svoju rupu,
ili da ojača svoju poziciju pove čavajući
efikasnost svojih djelatnosti.
Opčinioc postavlja na visok moralni nivo svakoga ko je
podlegao njegovom uticaju i usvojio one doživljajne metode koje
on nameće. On zasipa te ljude svojom pažnjom, pa čak
materijalnim sredstvima, ako je u mogućnosti. Njihovi kritičari
nailaze na "moralne pogrde". Oni će čak obznanjivati da je ta
pokorna manjina u stvari moralna većina, jer ona propovijeda
najbolju ideologiju i poštuje jednog lidera koji ima vanserijske
kvalitete.
Takvu djelatnost je skoro po pravilu karakteriše
nesposobnost predvi đanja njenih
krajnjih rezultata, što je nešto što je očigledno s
psihološke tačke gledišta. Njihov substratum u sebi sadrži
patološke fenomene, kako opsjenarske tako i samo-zavodljive, što
im onemogućava da realnost vide dovoljno ispravno i da
posljedice logično predviđaju. Međutim, opčinioci njeguju veliki
optimizam i imaju vizije budućih pobjeda, slično onima u kojim
su uživali kad su pobjeđivali svoju vlastitu obogaljenu dušu.
Takođe je moguće i da optimizam
bude jedan patološki simptom.
U jednom zdravom društvu, aktivnosti opčinilaca nailaze na
dovoljno efikasne kritike koje ih brzo zagušuju. Međutim, kad su
njima prethodili uslovi koji destruktivno djeluju na zdrav razum
i društveni poredak; kao što je društvena nepravda, kulturna
zaostalost, ili intelektualno ograničeni vladari koji ponekad
pokazuju patološke karakterne crte, aktivnosti opčinilaca su
vodile cjelokupna društva u ljudske tragedije ogromnih razmjera.
Takva individua će da peca u jednoj životnoj sredini ili društvu
ljude koji su prijemčivi za njen uticaj, produbljujući njihovu
psihološku slabost, sve dok se oni ne spoje zajedno u jednu
ponerogeničnu uniju. U drugu ruku, ljudi koji su uspjeli održati
svoje kritičke osobine cjelokupnim, bazirane na njihovom zdravom
razumu i moralnim kriterijumima, pokušavaju da se suprostave
aktivnostima opčinilaca i njihovim posljedicama. To rezultira u
jednoj polarizaciji društvenih odnosa gdje svaka strana
pravda sebe uz pomoć određenih moralnih kategorija. To je upravo
i razlog zašto je takav jedan otpor na bazi zdravog razuma često
povezan sa osjećajem bespomoćnosti i nedostatka kriterijuma.
Svjesnost o tome da je opčinioc uvijek jedna patološka
individua, trebala bi nas zaštititi od poznatih rezultata
moralizirajućih tumačenja patoloških fenomena, obezbjeđujući nam
objektivne kriterijume za jedno efikasnije djelovanje.
Objašnjavanje vrste patološkog substratuma koja je skrivena iza
datog slučaja opsjenarskih aktivnosti, trebalo bi omogućiti
iznalaženje jednog modernog rješenja za takve situacije.
Karakterističan fenomen je i taj da jedan visok IQ
(koeficient inteligencije) pomaže čovjeku da bude otporan na
opčinilačke aktivnosti samo u jednom umjerenom stepenu. Stvarne
razlike u formiranju ljudskih stavova prema uticajima takvih
aktivnosti mogu se pripisati nekim drugim karakteristikama
ljudske prirode. Najvarljiviji faktor u zauzimanju jednog
kritičkog stava je dobra osnovna inteligencija koja uslovljava
našu percepciju psihološke realnosti. Mi takođe možemo
posmatrati kako aktivnosti jednog opčinioca "kominjaju"
prijemčive individue s jednom zaprepašćujućom pravilnošću.
Kasnije ćemo se opet vratiti na specifične veze koje se
pojavljuju u opčiniočevoj ličnosti, na ideologiju koju oni
iznose i izbore koje prave oni koji lako potpadaju pod njihov
uticaj. Odatle, jedno sveobuhvatnije razjašnjenje posebno
zahtijeva i jedno dodatno istraživanje unutar okvira opšte
ponerologije, što je posao kojim se mogu baviti samo
specijalisti, kako bi se mogli objasniti neki od onih
interesantnih fenomena koje danas još uvijek nedovoljno
razumijemo.
Sadržaj
knjige |