OBJEKTIVNI JEZIK
U kategoriji psihološke objektivnosti,
kognicija i misao su zasnovane na istim metodološkim i logičkim
principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim
znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim držimo ovih principa,
nastojimo imati što otvoreniji pogled sa kojeg je moguće
naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena.
Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nužnost ukoliko
želimo da naš jezik psiholoških koncepta zadrži objektivnu
strukturu.
Kada određuje svoju osobnu ličnost,
čovjek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve
asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog
pogleda na svijet i njegovog ponašanja. Naručito mladi ljudi
žele vjerovati da su slobodno došli do svojih namjera i odluka,
u isto vrijeme, iskusan psihoanalitičar može lako identificirati
vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke.
Veliki dio ovog kondicioniranja je skriven još od našeg
djetinjstva. Iako nas pamćenje služi isuviše slabo da bismo
jasno pamtili takve utjecaje, mi obično nosimo rezultate ovakvih
iskustava sa sobom kroz cijeli život.
Što je bolje naše razumijevanje uzročnih
mehanizama ljudske ličnosti, jasnije nam je to, da je ljudskost
dio društva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment, pitamo
se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. (prim.
prev: iz sanskrita – riječ koja bukvalno znači “covjek” ali
obično podrazumjeva tzv. idealnog čovjeka, naše više Ja koje se
krije unutra. Termin Purusha je često upotrebljavan u
ezoteričnoj filozofiji da bi izrazio Duh ili vječni individualni
entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog čovjeka. Rijec
Puruša dolazi od glagola pri - što znači ispuniti, učiniti
cijelim, ustoličiti. To je jedna od dvije krajnje realnosti
Sankhya filozofije. Božansko ja, apsolutna realnost, čista
svijest.)
Što
više napredujemo u umjetnosti razumijevanja ljudskih uzroka,
biće nam lakše osloboditi ljudsku ličnost od toksičnih efekata
kondicioniranja koje je bespotrebno ograničilo njenu slobodu za
pravo razumijevanje i odgovarajuće donošenje odluka.
Ako u ovom procesu podlegnemo iskušenju
da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoških koncepta, bićemo u
stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je naš pacijent
sasvim sigurno već čuo i koji mu nikada nije pomogao da se
oslobodi od svog problema.
Svakodnevni, obični, psihološki,
društveni i moralni pogled na svijet je proizvod čovjekovog
razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem određenih
prijetnji. Te prijetnje su kako filogenetička instinktivna
komponenta, tako i odgoj koji nam pruža familija i okolina.
Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih
ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem
vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju, odnosno, njegove
moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled
ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan,
niti dovoljno istinit. Razlike među individuama ili nacijama su
proizvod kako nasljedjenih stanja, tako i ontogeneze ličnosti
(prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i
razvoj organizma od oplođene jajne stanice do njegove zrele
forme i predstavlja disciplinu biologije).
Također je značajno da glavne
vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste
karakterisitike unatoč velikim razlikama u vremenu, rasi i
civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim očevidno
proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih
društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo.
Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili
filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno razlikuju
ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni
konceptualni jezik različitih civilizacija i različitih era.
Tako ljudi sa humanističkim obrazovanjem često misle da su
mudri.
Mi ćemo nastojati da poštujemo mudrost
tog “zdravog razuma”.
Međutim, savjestan psiholog mora se
upitati sljedeće:
Čak i kada je prirodni pogled na svijet
rafiniran da li on zaista odražava realnost na pravi način? Ili
možda on odražava samo percepciju naše vrste?
Do koje mjere se možemo na njega
oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom,
društvenom i političkom životu?
Iskustvo nas uči, prije svega, da ovaj
prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka
deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne
karakteristike.
Pored toga, naš rad suočio nas je sa
mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isključivo upotrebom
prirodnog jezika. I tako, objektivni naučni jezik koji je u
stanju analizirati bit fenomena postaje oruđe od neprocjenjive
važnosti.
Sada, kada smo objasnili pozadinu
cijelog problema, pokušat ćemo nabrojati najvažnije
tendencije za deformiranje realnosti, te ostale
nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.
One emotivne karakteristike koje su
prirodna komponenta ljudske ličnosti, nikada nisu odgovarajuće
onoj realnosti koju ta ličnost i iskušava. Ovo je rezultat kako
našeg instinkta, tako i nekih uobičajenih grešaka u našem
odgoju. Upravo zbog toga najveći dio filozofske i religiozne
tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli
dostići što precizniji pogled na našu realnost.
Prirodni pogled na svijet također
karakterizira slična emotivna tendencija da naša mišljenja
obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj
mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje
ponašanje koje mi smatramo za “loše,” tada obično donosimo sud o
njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti
psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji
takvu osobu čine da misli da se ponaša sasvim ispravno.
Dakle, bilo kakva moralizirajuća
interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i
uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i
razlog zašto ćemo se u ovom djelu često vraćati ovoj činjenici.
Slijedeći defekt u prirodnom pogledu na
svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu određeni
postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno različit
od pogleda koji ima većina. Uzroci ovakvih aberacija nisu
kavalitativno jedinstveni i razmatrat ćemo ih do detalja u
četvrtom poglavlju ove knjige.
Uz ovo postoji još jedan nedostatak u
prirodnom pogledu na svijet a to je ograničenost njegove
primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za
tehničku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i
najbližih planeta. Samo u slučaju kada želimo zaviriti u
unutrašnjost atoma ili van našeg sunčevog sistema, trebat ćemo
geometriju čiji su aksiomi manje prirodni od Euklidove
geometrije. Prosječna osoba se obično nikad i ne susretne sa
fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora
suočiti sa određenim problemima. Pošto je razumijevanje
istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na
svijet, čovjek se generalno mora oslanjati i na emocije,
intuiciju i potragu za srećom.
Kad god se susretnemo sa osobom čiji se
osobni pogled na svijet razvio pod atipičnim uvjetima, obično
donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipičnog pogleda
na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki
neidentificirani psihopatološki faktor, prirodni ljudski pogled
na svijet nije više primjenjiv.
Vrlo često srećemo se sa razumnim
ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet
glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a često
rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i
filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju
da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se
ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za
suđenje o drugim ljudima. Obično ne uzimaju u obzir činjenicu da
ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš
zato što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo
nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se o
najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego
precjenjivanje razumijevanja i obično sadrži vječne vrijednosti
ljudskog iskustva.
U današnje doba, međutim, svijetu
prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti opisati pomoću
koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje
vrlo opasan faktor koji onemogućava odgovarajuće protumjere.
Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na
svijet bi moglo značajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz
razumnu akciju i odgovarajuće kontra mjere.
Objektivni psihološki jezik baziran na
zrelim filozofskim kriterijima, mora zadovoljavati uvjete svojih
teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe
individue, tako i makrosocijalne potrebe.
Također bi morao biti formiran na osnovi
biološke realnosti i biti produžetak analognim konceptualnim
jezicima već definiranim od strane starijih prirodnih znanosti,
naručito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim
činjenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki
faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobličavanje takvog jezika je daleko od
individualnih moći pojedinačnog naučnika i to je, u stvari,
postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživača
i koji sazrijeva do točke kada se može organizirati uz
filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo
razvoju svih bio-humanističkih i društvenih znanosti jer bi ih
oslobodio ograničenja i tendencija ka pogreškama koje donosi
utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naručito kad je
on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Većina pitanja kojima se ova knjiga bavi
su sasvim van domašaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se
makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobičajeni naučni jezik
učino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva
stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu
najobjektivnijeg sistema koji je moguć.
Baveći se ovim problemima autor se
polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore
navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao
najbolji mogući ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa
uloženim naporom i vremenom, nego on također osigurava zaštitu
uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.
U vezi sa ovim pitanjima, svaki
istraživač je prošao kroz svoj vlastiti period krize i
frustracije kada je postalo očevidno da su koncepti na koje se
do tada oslanjao u ovom slučaju neupotrebljivi. Točna hipoteza
formulirana naučno prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla
naći potporu u činjenicama i preliminarnim statističkim
kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepta koji su
bolje upotrebljivi za istraživanje realnosti, pokazalo se jako
teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u
jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju.
Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo
se pomiriti sa osjećajem “neznanja” kakav priliči svakom
filozofu. Svaka znanost rađa se u prostoru u kojem ne postoji
popularno zamišljanje koje moramo potpuno prevazići i ostaviti
iza sebe. U ovom slučaju, ovaj proces je morao biti naručito
radikalan - morali smo se otisnuti u područje sistematske
analize činjenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do
kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vođeni
pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali
pridržavati unatoč nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali
i unatoč našim vlastitim ljudskim ličnostima.
Vrlo
malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog
kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda
frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedinačna
pitanja fascinirani njihovom naučnom vrijednošću i uronili u
detaljna ispitivanja. Njihova dostignuća su prisutna u ovom
djelu. Drugi su odustali suočeni sa znanstvenim problemima,
osobnim poteškoćama ili strahom da će biti otkriveni od strane
vlasti.
Čitajući ovu
knjigu, čitaoc će se susresti sa istim problemima ali u nešto
manjoj mjeri. Može mu se učiniti i da smo postupili nepravedno
zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše
prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni
pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti
emotivnog uplitanja. Zato tražim od čitaoca da prihvati ove
uznemirujuće osjećaje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu
iskupljujuće vrijednosti tog istog znanja.
Ovo sam morao objasniti do detalja da bi
čitaoc stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo
pisano. Pokušao sam pristupiti materiji na takav način da ne
gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme
budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista, nego i široj
publici. Naravno, budući da sam iskusan psiholog, mogu
predvidjeti da će neki čitaoci odbaciti naučne podatke koje ovaj
rad sadrži, osjećajući direktan napad na prirodnu mudrost svojih
životnih iskustava.
Sadržaj
knjige |