|
Dragi Marko,
ponovno ti
pišem. I ne osjećam se bolje nego kad sam to posljednji puta
činila.
Vrijeme ide dragi moj Marko,
nezaustavljivo prolazi i kako starim, kao da mi koprena pada s
očiju. I sve ono što sam smatrala pobjedom, svaka borba koju sam
vodila gubi smisao.
I tvoja borba unutar mog srca – ostaje
usamljena i bolno osvješčujuća – kao napad na tebe i tvoje
postojanje u ovom ludom svijetu unutar kojeg smo se našli.
Koji je smisao ratovanja, ima li uopće
pravog smisla promatrati ga samo kroz prizmu obrane? Nismo li,
ako isključivo to činimo - onda stalno i iznova u kolu rata, na
način da uvijek postoji pobjednik i pobjeđeni, žrtva i agresor?
Što su nam to učinili? Gdje su oni
koji su te ubili? Gdje su oni koji su nas uvjerili kako je ovo
bio tvoj izbor? Gdje su lažovi i obmanjivači?
Gdje se sakrivaju oni koji su ljudima
ove planete kao običaj postojanja uveli i običaj ratovanja?
Jer o tome je riječ – o običaju
ratovanja, to su samo dvije riječi – dvije riječi dijela neke
optužnice. Dvije riječi koje ubijaju. Stalno.
Ne mogu sada ne stati na tren i
pogledati u njih i ne biti ljuta, tužna, zgrožena istinom koja
me udara svom silinom.
I ne mogu ne zapitati se, koliko ljudi
ovo shvaća? Ima li ih? Ili ću jednoga dana slušati plač kćeri
svojih za muževima?
Dokle ide ovaj besmisao i ovo carstvo
ludosti u kojoj slavimo i tugujemo – posluženi na pladnju
vremena – jučer i danas i sutra – koliko je Marka sada ovog
trena palo u ime Običaja Ratovanja?
Boli me pisati ti, boli me više nego
da sad veličam domoljublje i čast s kojom si otišao. I nisu oni
sporni, niti je sporna tvoja ljudskost odluke, niti moja u tim
vremenima, o ne, tim me više sada boli.
Boli me vlastita glupost jer sam
vjerovala, iskreno i duboko, vjerovala kako sam ja isto što i
zemlja po kojoj hodam, boli me i spoznaja kako se ništa nije
promijenilo i kako bi već sutra sve moglo za neke druge ljude
biti isto.
Mi nismo zemlja, niti sam to ja, niti
si to ti bio, mi smo duše – prevarene i odbačene, zarobljene u
običajima koji na koncu služe samo i uvijek onima koji vladaju.
Veličina tvoje žrtve trebala bi biti u
tome da nas poučiš o bezumlju, ne o samoj žrtvi – već o čovjeku.
Ja znam kakav si čovjek bio i jedno
znam - prevaren si.
Ne jednom.
Prevaren si što si uopće doveden u
poziciju da ratuješ, prevaren jer se ništa nije promijenilo,
uvijek dođu novi agresori, tiši i neprimjetniji, prevaren jer
tako bi se osjećao i da si preživio pa da danas radiš bez plaće,
bez poklonjene mirovine, bez ostvarenih obećanja kako će pravom
na ime tvoje zemlje sve biti drugačije.
Prevaren jer je netko nekada rekao
kako je u opisu ljudskosti i ratovanje.
Prevaren jer nam svakoga dana i dalje
lažu, kradu nas, oduzimaju nam pravo na život.
Sve to čine, a kad se ukaže potreba –
onda se i ratuje. U skladu s običajima igre u kojoj smo mi svi
uvijek na koncu - samo žrtva i agresor.
Kojeg ludila i koje li laži, kojeg li
carstva obmane koju rijetko tko primjećuje.
I neću reći da neću plakati, jer
plakat ću - mogu li šutjeti?
Hoću li šutjeti i čekati novu igru
dogovora, obećanja, novih oblika ratovanja i tlačenja i
robovanja?
I da, mnogi će reći – što ova luda
zbori – Marko je žrtva, svi ti ljudi žrtve su da bi mi danas
imali! I slažem se, žrtva si zla, a kao takva žrtva ti i tisuće
drugih i danas služite onima koji nam to rade. Vama se i danas
hvale, kao i onima koji su preživjeli, ali ne znaju hoće li
idućeg mjeseca za kruh imati.
Ubijaju vas ponovno, svakoga dana,
svakog onog trena pozivajući se na dužnost prema domovini.
I ja želim da to stane – želim da
počivaš u miru, želim da budeš pali junak – ne žrtva – želim da
budeš primjer - primjer koji pokazuje kako na koncu nema žrtve i
agresora – svi smo mi u istome kolu – izmješani, porobljeni i
zavedeni. Želim da svakim proizvanjem tvoga imena – uvidimo
besmisao ratovanja.
Što ti reći više, evo i danas ponizna
sam pred tvojom veličinom – pred tvojim pravom na život kojeg su
oduzeli, pred tvojim smiješkom kojeg se sjećam.
Ponizna sam jer znam da si pokušao –
ali plačem jer sada znam da to nije način - Sloboda živi negdje
drugdje, a metak nema ime.
I ja ljubim zemlju kojom hodam, ali
ljubim i svakoga čovjeka na način da znam, kako duša unutar sebe
nema, nema niti jedan tračak poriva za običajima ratovanja.
I dok ti pišem, promatram kako se zlo
i dalje bori sa zlom, a Dobro negdje sa strane promatra,
obgrlivši te u svoje skute čekajući da se osvijestimo.
Budi u miru junače,
prijatelju moj dragi,
Tamara
|