|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Fabijan je uzbuđeno uvježbavao svoj govor
kojeg je trebao sutradan da održi pred masom ljudi. Bio je
uvjeren da će se oni okupiti. Uvijek je želio ugled i moć a
sada su se njegovi snovi počeli ostvarivati.
On je bio zanatlija, izrađivao je nakit i razne ukrase od
srebra i zlata. Međutim, nije bio zadovoljan time da radi
samo da bi preživljavao, on je bio u potrazi za uzbuđenjima
i izazovima. |
|
|
|
|
Ljudi su generacijama koristili sistem robne
razmjene. Čovjek je izdržavao svoju porodicu obezbjeđujući
sve što joj je potrebno ili bi se specializirao u određenoj
struci. Kada bi proizveo neki višak, on bi ga razmjenjivao s
viškovima koje su proizveli drugi. |
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Dan na tržnici bio je uvijek bučan i
prašnjav, ali ljudi su se ipak radovali žagoru i pogađanjima
a posebno druženju. Bilo je to mjesto puno sreće i
zadovoljstva ali sada je već bilo previše ljudi i previše
svađe. Nije više bilo vremena za razgovor – tako se i
pojavila potreba za nekim boljim sistemom.
Ljudi su uglavnom bili sretni i uživali
su u plodovima svoga rada.
U svakoj društvenoj zajednici bila je
formirana jedna jednostavna vlada s ciljem zaštite
individualnih sloboda i prava, kao i osiguranja da se nikoga
ne prisiljava da čini nešto protiv svoje vlastite volje. |
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
To je bila jedna i jedina svrha vlade,
dok je svakog guvernera dobrovoljno podržavala lokalna
zajednica koja ga je izabrala.
Međutim, pijačni dan je bio jedini
problem kojeg nisu mogli riješiti. Vrijedi li jedan nož
dvije košare kukuruza ili ne? Vrijedi li krava više od
kola...itd Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem
trgovine.
Tada je Fabijan proglasio: "Imam rješenje
za ove probleme i pozivam sviju na sutrašnji javni skup." |
|
|
 |
|
|
|
|
Sljedećeg dana došlo je do
velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo
objasnio sve o jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac".
Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" pitali su ljudi.
"Zlato od kojeg sam izrađivao
ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rđa a dugo
traje. Napraviću novčiće od zlata a svaki novčić nazvaćemo
'dolar'." |
|
|
|
|
Objasnio je sve prednosti tog sistema i
kako će 'novac' biti sredstvo za razmjenu - mnogo bolje od
robne razmjene.
Međutim, jedan od guvernera je izrazio
sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj
vlastiti novac”. “To bi bilo vrlo nepravedno", spremno je
uzvratio Fabijan, "Samo one kovanice koje će biti odobrene
od vlasti moći će se koristiti a one će imati na sebi
utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo
je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zaslužujem više,
svi koriste moje svijeće," oglasio se svjećar. "Ne," uskočio
je stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari trebamo
dobiti najviše." I tako je došlo do svađe.
Fabijan ih je pustio da se svađaju neko
vrijeme a onda je rekao: "Budući da se ne možete složiti,
predlažem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god
želi. Neće biti ograničenja, osim vaše sposobnosti da mi
vratite dug.
Što više uzmete, više ćete morati otplatiti u roku od godinu
dana. "A što ćeš ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pružam usluge tj.
snabdijevam vas novcem, naravno da zaslužujem i platu za taj
moj posao. Recimo da za svakih 100 novčića koje podignete,
vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica će biti
moja naknada koju ćemo zvati 'kamatom'.
Ovo se činilo kao jedino rješenje, a
pored toga, 5% je zvučalo kao mala naknada. "Dođite
sljedećeg petka, pa ćemo početi." |
|
|
 |
|
|
|
|
Fabijan nije gubio vrijeme. Izrađivao je
kovanice danonoćno i krajem sedmice već je bio spreman.
Ljudi su se okupili ispred njegove radnje i nakon što su
guverneri pregledali i odobrili kovanice, počeo je taj novi
sistem. Neki su posudili samo malo i otišli da ga odmah
isprobaju.
Novac ih je oduševio, te su odmah počeli
sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrijednost svake
stvari bila je nazvana 'cijenom', a cijena je ovisila o
količini rada uloženog u njenu proizvodnju. Ukoliko je nešto
iziskivalo dosta rada, cijena je bila velika, a ukoliko je
iziskivalo malo truda, cijena je bila prilično niska.
U jednom gradu živjeo je čovjek po imenu
Alan, koji je tamo bio jedini časovničar. Cijene njegovih
satova bile su veoma visoke jer su mušterije bili voljni
dobro platiti kako bi mogli imati jedan od njegovih satova.
Tada je drugi čovjek počeo izrađivati
satove i ponudio ih po nižoj cijeni kako bi ih lakše prodao.
Alan je bio prisiljen sniziti svoje cijene i proizvoditi još
kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna
konkurencija. |
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
Isto se desilo s graditeljima, prijevoznicima, računovođama
- u stvari sa svakom branšom. Mušterije su uvijek birale ono
što su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu
izbora. Nije bilo vještačkih zaštita poput licenci i tarifa
koje bi sprječavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose.
Standard života se poboljšao, i nije prošlo dugo a ljudi su
se pitali kako su uopšte mogli prije bez novca. |
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Krajem godine Fabijan je napustio svoju
radnju i posjetio je sve ljude koji su mu dugovali novac.
Neki su imali više nego što su posudili od njega, a neki
manje, s obzirom da je količina izdanog novca bila
ograničena. Oni koji su imali više nego što su uzeli,
platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali
posuditi ponovo, kako bi nastavili. |
|
|
|
Drugi su otkrili po prvi put u životu da
su dužni. Prije nego što bi im posudio još novca, Fabijan bi
im stavio hipoteku na neki dio imovine. Većini ljudi je onih
5% bilo teško za pronaći.
Niko nije shvatio da kao jedna cjelina,
zemlja nikad neće moći da se otarasi duga sve dok se sav
novac ne otplati, pa čak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na
svakih 100, koji uopšte nikada nije ni bio posuđen. Niko
osim Fabijana nije mogao vidjeti da je nemoguće platiti
kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdan, dakle
nekome je morao nedostajati.
Istina je da je Fabijan potrošio nešto
novca, ali on nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave
ekonomije na samog sebe. Ljudi je bilo na hiljade, a Fabijan
je bio samo jedan. Uz to je još uvijek bio bogati zlatar
koji je zarađivao za jedan udoban život. |
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Iza svoje trgovine Fabijan je imao jedan
trezor i ljudima se činilo pogodnim da ostave nešto od
svojih zlatnika na čuvanje. On je zaračunavao jednu malu
naknadu za tu uslugu koja je ovisila o iznosu i vremenu na
kojeg je novac bio pohranjen. Vlasnicima je davao potvrde za
njihove uložene iznose.
Kad je neko otišao u kupovinu, nije nosio
sa sobom hrpu zlatnog novca namjenjenog trgovcu, nego samo
potvrdu s vrijednošću dobara koje je želio kupiti. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane,
te su ih prihvatali imajući na umu da ih mogu uvijek odnjeti
kod Fabijana i tamo podići odgovarajući iznos novca. Potvrde
su se počele širiti iz ruke u ruku umjesto da se to radi sa
zlatom. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde –
smatrali su ih isto vrijednima kao i novac.
|
|
|
|
Nedugo zatim, Fabijan je
primjetio kako ljudi neobično rijetko podižu svoje zlatne
kovanice.
Tako je pomislio: "Eto, imam
toliko tog zlata a još uvijek sam zanatlija koji teško radi.
To nije u redu. Postoje stotine ljudi koji bi bili sretni
da mi plate kamatu za korištenje ovog zlata koje ovdje leži
i kojeg malo ko uopšte podiže. Istina, to zlato nije
moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono što je bitno.
Uopšte ne trebam ni kovati nove novčiće, kad mogu koristiti
ove koji su pohranjeni u mom trezoru."
Isprva je bio vrlo oprezan,
posuđujući samo par kovanica na neko vrijeme, uz veliku
garanciju da se oni vrate. No postepeno je postajao sve
odvažniji posuđujući veće i veće iznose.
Jednog dana od njega je bio
zatražen veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio:
“Umjesto da nosite sav taj novac sa sobom, mogu vam izdati
jednu ili više potvrda na vaše ime za sumu novca kojeg
tražite”. Klijent se složio i Fabijan mu je izdao potvrde.
Tako je on dobio kredit a i zlato je još ostalo u njegovom
trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno
smijao. Mogao je zadržati svoj kolač, čak i ako ga pojede.
Mogao je posuđivati zlato a istovremeno ga i dalje držati u
svom trezoru.
Prijatelji, stranci, pa čak i
neprijatelji trebali su finansijska sredstva kako bi
održavali svoje poslovanje, - a sve dok su imali pokriće,
mogli su posuđivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim
izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'posuđivati' novac
drugima u vrijednosti nekoliko puta većoj od vrijednosti
zlata koje nije bilo njegovo ali se nalazilo u njegovoj
riznici. Sve je bilo bezbjedno a problemi bi nastali samo u
slučaju da se stvarni vlasnici pojave i zatraže svoje zlato
ili kod gubitka povjerenja ljudi. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
On je uredno čuvao knjigu koja mu je
pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao posuđivanja
novca pokazao se veoma unosnim. |
|
|
|
Njegov položaj u društvu je
rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je
značajan čovjek kojeg se moralo poštovati. Kad se o
finansijama radilo, njegova riječ se uzimala kao svetinja.
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Fabijanova djelatnost pobudila je
znatiželju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili
jednog dana i posjetili ga. On im je rekao šta radi, ali im
je posebno naglasio potrebu za tajnošću.
Ako bi se njihov plan razotkrio, cijela
šema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan
tajni savez. |
|
|
|
Svi su se vratili u svoje gradove i
počeli raditi onako kako ih je Fabijan podučio.
Ljudi su sada prihvatali potvrde
vrijednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takođe bile
deponovane na čuvanje u riznicama, isto kao i zlatne
kovanice. Kad bi jedna stranka htjela platiti drugoj za
određenu robu, jednostavno bi napisala kratku obavijest
Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu
stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci
cifru.
Ovaj je novi finansijski sistem postao je vrlo popularan, a
te potvrde su nazvane - 'čekovi'.
Jedne noći u kasne sate, zlatari su
održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi
plan. Narednog dana sazvali su sastanak s namjesnicima i
Fabijan započe ovako: "Potvrde koje mi izdajemo su postale
vrlo popularne. Bez sumnje, većina vas namjesnika ih
koristite takođe jer ih smatrate vrlo praktičnim." Guverneri
su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem.
"Dakle," nastavio je, "neke potvrde su krivotvorili
falsifikatori. To se mora zaustaviti."
Namjesnici su se uplašili. "Što možemo
učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio:
"Moj prijedlog je da bi vlasti trebale štampati potvrde na
poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica
bude potpisana lično od strane glavnog guvernera.
Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti
troškove štampanja, jer će nam to uštedjeti mnogo vremena
koje koristimo pišući potvrde.
Namjesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude
od falsifikatora i složili se s tim da štampaju novčanice. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
"Nadalje", dodao je Fabijan,
"Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog
novca. Predlažem da donesete zakon da svako ko nađe zlatno
grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni će za to
biti nagrađeni potvrdama i kovanicama."
Zamisao je dobro zvučala i bez
puno razmišljanja odštampan je velik broj 'novčanica'. Svaka
je imala na sebi napisanu vrijednost - $1, $2, $5, $10 itd.
Zlatari su platili male troškove štampanja. |
|
|
|
Novčanice su bile mnogo prikladnije za
nositi i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Uprkos
svojoj popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su
korištene tek za 10% transakcija. Statistika je pokazivala
da je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.
Tako je započeo sljedeći dio plana. Do
sada, ljudi su plaćali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako
bi privukao više novca na pohranu u svoje trezore, Fabijan
je ponudio da plaća 3% kamate na njihov novac. |
|
|
|
|
|
 |
|
|
Većina ljudi je vjerovala kako
im on posuđuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%.
Na kraju krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje
dobivati 3%, umjesto da plaćaju za čuvanje njihovog novca. |
|
|
|
|
|
Količina ušteđevina je rasla u
Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama
mogao drugima posuđivati $200, $300, $400 a ponekad i do
$900 za svakih $100 u novčanicama i kovanicama koje su kod
njega bile deponovane. Morao je biti oprezan da ne prekorači
omjer od devet na prema 1 jer je jedna od devet osoba
zahtjevala novčanice i kovanice za upotrebu.
Kada ne bi bilo dovoljno novca
na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno zato
što su im štedne knjižice pokazivale koliko novca su
povjerili na čuvanje. U svakom slučaju, na 900 dolara u
knjiškim ciframa koje je Fabijan posuđivao pišući sam
čekove, on je mogao tražiti do 45 dolara u kamatama, dakle
5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaćeni -
dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo otpisano s liste
dugova, dok je Fabijan zadržavao 45 dolara kamate. On je bio
prilično voljan platiti 3 dolara kamate na izvornih 100
dolara koji nikad nisu ni izašli iz njegovog trezora. Ovo
bi značilo da je za svakih 100 dolara koji su bili kod njega
deponovani, bilo moguće izvući 42% profita, dok je većina
ljudi mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su
takođe radili istu stvar.
Stvarali su novac
iz ničega potezom olovke a pored toga su još zaračunavali i
kamate.
Vlada naravno nije kovala novac,
ona je u stvari samo štampala novčanice i kovanice i davala
ih zlatarima da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini
trošak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za
štampanje novca. Međutim, oni su ipak stvarali novac za
kredititranje ni iz čega, a naplaćivali su kamatu za njega.
Većina ljudi je vjerovala da je vlada ta koja upravlja
zalihama novca. Takođe su vjerovali kako im Fabijan posuđuje
novac koji su drugi povjerili, mada je bilo čudno kako to da
se ničiji polog nije smanjivao. Da su svi pokušali podići
svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jednog dana, Fabijana je posjetio jedan
mudar čovjek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih $100
koje izdaješ, zahtjevaš $105 za uzvrat a onih $5 kamate ne
može biti plaćeno jer taj novac ni ne postoji.
Farmeri proizvode hranu, industrija razna
dobra itd. a ti samo proizvodiš novac. Ako npr. u zemlji
postoje samo dvojica poduzimaća a ostale ljude zaposlimo, pa
onda posudimo $100 svakome, platimo im $90 u plaćama a za
sebe ostavimo $10 profita (kao našu platu), to znači da je
ukupna kupovna moć $90+$10 x 2, dakle $200. Međutim, da bi
isplatili tebe, mi bi morali prodavati naše proizvode po
$210. Ako jedan od nas uspije prodati sve svoje proizvode za
$105, drugi čovjek se može nadati da dobije samo $95.
Takođe, dio čovjekovih dobara ne može ni biti prodan jer
više nije preostalo novca kojim bi se kupili.
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
On ti još uvijek duguje $10 koje ti može
otplatiti jedino posuđujući više. Taj je sistem nemoguć.
Sigurno, trebao bi izdavati $105, dakle $100 meni, a $5
samom sebi, koje ćeš moći da trošiš. Tada bi 105 dolara bilo
u opticaju i dug bi mogao biti otplaćen."
Fabijan ga je mirno saslušao i na kraju
je rekao: "Finansijska ekonomija je jedna komplikovana
stvar, mladiću. Za takve su stvari potrebne godine
proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima a ti se
brini o svojima. Moraš biti efikasniji, produktivniji,
ekonomičniji i postaćeš bolji poslovni čovjek. Ja sam uvijek
voljan da pomognem kad se o tim stvarima radi."
Čovjek je otišao neuvjeren. Bilo je nešto
pogrešno u Fabijanovoj djelatnosti i on je osjećao da je
Fabijan vješto izbjegao da odgovori na njegova pitanja.
Ipak, većina ljudi je poštovala
Fabijanovu riječ - "On je stručnjak , a ostali sigurno nisu
u pravu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako
nam se proizvodnja poboljšala - Zasigurno napredujemo." |
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kako bi pokrili kamatu na novac
kojeg su posudili, trgovci su bili prisiljeni povisiti svoje
cijene. Radnici su se žalili kako su im plate previše male.
Poslodavci su odbijali davati veće plate tvrdeći kako bi u
suprotnom bili upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti
pristojnu cijenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile
kako hrana postaje sve skuplja. |
|
|
|
|
|
I na kraju, neki ljudi su stupili u
štrajk, što je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su
toliko osiromašili da im ni prijatelji i rodbina nisu mogli
pomoći. Većina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo
- plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su
misliti samo na novac za kojeg im se činilo da ga nikad nema
dovoljno. Međutim, oni nikada nisu dovodili u
pitanje sam - sistem. Vjerovali su da je njihova vlada
ta koja upravlja tim sistemom.
Nekolicina je povukla svoj novac i
oformila 'pozajmljivačnice' ili 'financijske' kompanije.
Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od
Fabijanovih 3%, ali mogli su posuditi samo novac kojeg su
posjedovali - nisu imali tu čudnu moć da stvaraju novac iz
ničega, pišući brojke u knjige.
Ove kompanije su pomalo zabrinjavale
Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili
nekoliko svojih kompanija. Uglavnom su kupovali druge, prije
nego što su one uopšte počele s radom. Za tili čas, sve
financijske kompanije su prešle u njihovo vlasništvo ili su
bile pod njihovom kontrolom.
Ekonomska situacija postajala je sve
gora. Radnici su bili uvjereni da njihovi šefovi zarađuju
prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici
lijeni i kako ne ispunjavaju pošteno svoje radne obaveze. Svi
su prebacivali krivicu na druge. Namjesnici nisu znali
kako da riješe taj problem, a goruće pitanje je bilo - kako
pomoći onima koji su bili pogođeni siromaštvom?! |
|
|
|
 |
|
|
|
|
Tako se počelo s programom
socijalne pomoći a doneseni su i zakoni koji nalažu ljudima
da im obezbjeđuju određeni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge
ljude koji su vjerovali u staromodnu ideju kako je pomoć
susjedu jedan čin drage volje: "Ovi zakoni nisu ništa
drugo do jedna ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe
protiv njene volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira na
to kakva je pozadina tih mjera."
Međutim, svi su se osjetili
bespomoćnima a zaplašivali su ih i zatvorskim kaznama
ukoliko bi odbili platiti. Ove dobrotvorne šeme donjele su
određena poboljšanja, ali problem se brzo vraćao, te je
trebalo više novca. Cijena ovih programa je stalno rasla,
baš kao i veličina vladajućih struktura. |
|
|
|
Većina namjesnika bili su iskreni ljudi
koji su davali sve od sebe. Nije im se sviđala ideja da
traže sve više i više novca od svog naroda, i na kraju nisu
imali drugog izbora nego početi posuđivati novac od Fabijana
i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako će taj novac
moći vraćati. Roditelji si
više nisu mogli priuštiti da plaćaju učitelje za svoju
djecu. Nisu mogli plaćati liječnike. A prijevoznici su
ostajali bez posla.
Vlast je bila prisiljena preuzimati ove
djelatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, liječnici i
mnogi drugi postali su državne sluge, tj. službenici. Malo
njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primjerene
plate ali su izgubili svoj identitet. Postali su sićušni
kotači u jednoj ogromnoj mašini.
Nije bilo mjesta za ličnu inicijativu a
ni neko lično zalaganje se nije priznavalo, plata im je bila
ograničena a napredovalo se samo u slučaju penzionisanja ili
smrti njihovih pretpostavljenih. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
U očaju, neki članovi vlade su potražili
Fabijanov savjet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a ličio je
i na nekoga ko se razumije u pitanja novca. On je
saslušao njihove probleme i na kraju im je odgovorio: "Mnogi
ljudi nisu u stanju sami rješavati svoje probleme, pa
trebaju nekog ko će ih rješavati umjesto njih. Sigurno
se slažete s tim da većina ljudi ima pravo da bude sretna i
osigurana nužnim potrepštinama za život. Uostalom, jedna od
naših velikih izreka i kaže: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne? |
|
|
|
Jedini način da se stvari usklade bio bi
da se uzme višak bogatstva od bogatih i da se on ustupi
siromašnima. Uvedite porezni sistem. Što više čovjek ima,
više će morati da plati. Sakupljajte poreze od svake osobe
ovisno o njezinoj radnoj sposobnosti i dajte svakome prema
njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti besplatne
za sve one koji si ne mogu priuštiti da ih plate."
Fabijan im je ponudio dugačak govor
ukrašen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je završio
sa: "Oh, uzgred rečeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete
novac. Posuđujete ga već neko vrijeme. Najviše što mogu
učiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opraštam
vam glavnicu, platite samo kamate."
Otišli su bez neke dublje analize
Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - što više
zaradiš, veća ti je porezna stopa. Nikome se ovo nije
sviđalo ali su plaćali ili odlazili u zatvor. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
Trgovci su još jednom bili
prisiljeni povećati cijene, nadničari su tražili veće
nadnice što je natjeralo mnoge poslodavce da zamjenjuju
ljude mašinama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i
prisililo vladu da uvede još više programa za socijalnu
pomoć. |
|
|
|
Uvedene su tarife i ostala sredstva
zaštite kako bi se očuvale neke industrijske branše, ako
ništa, onda bar zato što su obezbjeđivale zaposlenje većem
broju ljudi. Neki su se pitali da li je svrha proizvodnje
- proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mijesta!?
Kako su se stvari pogoršavale, isproban
je cijeli jedan niz raznoraznih mjera poput kontrole plata,
kontrole cijena i kontrole svega i svačega. Vlada je
nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju,
poreze na platu itd. Neko je primjetio da izmedu farmerovog
žita, pa do vekne kruha na domaćinovoj trpezi, stoji 50
poreza.
Javljali su se 'stručnjaci' i neki su
bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka
vraćali su se ne postigavši ništa osim vijesti da će porezi
biti preraspodijeljeni, međutim, u globalu oni su uvijek
rasli.
Fabijan je zahtjevao svoje pare a sve
veće i veće svote poreznog novca su bile potrebne kako bi se
njega isplatilo. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
Tad je došlo do stvaranja čitavog spektra
stranačkih politika - ljudi su se počeli svađati koja grupa
upravnika može najbolje riješiti probleme. Svađali su se oko
ličnosti, ideoligija, stranačkih programa, svega osim -
istinskih problema.
U jednom gradu je kamatni dug premašio
iznos poreza koji je bio prikupljen tokom poslednje godine
dana. U cijeloj zemlji se suma neplaćenog kamatnog novca
povećavala, a dodatna kamata se zaračunavala i na neplaćene
kamate.
Malo po malo, Fabijan i njegovi
prijatelji postajali su vlasnici velikog dijela stvarnog
bogatstva zemlje. On je time dobio i veću mogućnost nadzora
nad ljudima. Međutim, taj nadzor je još uvijek bio nepotpun.
Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne
bude stavljena pod kontrolu.
Većina onih ljudi koji su se protivili
sistemu bili su ušutkivani financijskim pritiscima ili su
trpjeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i
njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i
radio stanica a on je pažljivo odabirao i ljude koji će
njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju
za poboljšanjem svijeta ali nisu mogli postati svjesni da su
iskorištavani. Njihova rješenja su se uvijek bavila
posljedicama problema a nikad uzrokom. |
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Postojalo je nekoliko različitih
novina - jedne za desno krilo, druge za lijevo. Jedne za
radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se
vjeruje sve dok se nisu doticale istinskog problema.
Fabijanov plan se skoro
približio svom potpunom ispunjenju. Cijela zemlja mu je bila
dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio
nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli vjerovati samo
ono što je on od njih tražio.
Kad čovjek ima mnogo više novca
nego što ga može potrošiti na svoje prohtjeve, šta mu onda
uopšte preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s
mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć
nad drugim ljudskim bićima. Dok su u vladi i medijima bili
korišteni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan
tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.
Većina zlatara su postali
takvima. Poznavali su osjećaj velikog bogatstva, ali ih ono
više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a
ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama
predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru.
Oni su vjerovali da su
superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da
vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One
trebaju biti okupljene i organizovane. Vlast je naše pravo
po rođenju."
U cijeloj zemljiFabijan i
njegovi prijatelji posjedovali su mnogo kreditnih agencija.
Istina, bile su privatne i odvojeno posjedovane. Teoretski,
one su predstavljale konkurenciju jedne drugima ali u
stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su
ubijedili par namjesnika, osnovali su jednu instituciju koju
su nazvali 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak
koristili ni svoj novac za to - stvorili su zajam od dijela
novca iz depozita drugih ljudi. |
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
Ova institucija je izvana
odavala dojam regulisanja finansijskih poslova od strane
vlade, ali za divno čudo, ni jednom namjesniku ili državnom
službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član
upravnog odbora. |
|
|
|
|
|
Vlada više nije posuđivala
direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Rezervi'.
Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će posuđeni
novac biti vraćen, predstavljao je procjenjeni iznos poreza
koji će se prikupiti od naroda sljedeće godine. Sve to je
bilo u skladu s Fabijanovom namjerom da otkloni svaku sumnju
da je on taj koji kontroliše finansije zemlje, stvarajući
utisak da se tu radi o vladinoj djelatnosti. Međutim, on je
iza kulisa i dalje sve kontrolisao.
Fabijan je imao toliku kontrolu
nad vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako
kako joj je on nalagao. Tako se on naprasno hvalio:
"Dajte mi nadzor nad novcem nacije i neće me zanimati ko
donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namjesnika se
birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom
nacije.
Vlast je uzimala novac, ali
kamata je uvijek bila zaračunavana na svaku posudbu. Sve
više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo
dugo a vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a
kamo li glavnicu.
Pored svega toga, ipak je bilo
onih ljudi koji su se još uvijek pitali: " Novac je jedan
sistem koji je stvoren od starne čovjeka. Zasigurno ga se
može napraviti takvim da mu služi, umjesto da njime vlada?"
Međutim, takvih je ljudi bilo malo a njihovi glasovi su se
utapali u jednoj divljoj utrci za nepostojećim interesom ili
kamatom.
Administracije i stranačke
etikete su se stalno mijenjale ali glavna politika se stalno
nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu
moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom
ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je
oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao
plaćati. Uslovi za Fabijanov posljedni potez su sazreli.
10% novčanih zaliha bilo je još
uvijek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo biti
ukinuto na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi
koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su
htjeli, tako da su još uvijek imali nešto kontrole nad
svojim životima |
|
|
|
 |
|
|
|
|
Međutim, nije bilo uvijek sigurno nositi
sa sobom novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvaćani
izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji
sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!?
Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu
karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena
fotografija i identifikacijski broj. |
|
|
|
Kad bi ta karta bila predočena, vlasnik
trgovine bi nazvao centralni kompjuter da provjeri iznos
kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati
što je htjela do određenog iznosa.
Isprva, ljudima je bilo dopušteno
kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen
mjesečno, tako da kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je
pogodovalo radnicima koji su radili za platu ali ne i
poduzimačima. Oni su morali instalirati mašineriju,
proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke itd. Ukoliko bi
pretjerali za koji mjesec, bila bi im uračunata kamata od
1.5% za svaki mjesec duga. Ta svota je iznosila 18%
godišnje.
Poduzimači nisu imali druge nego dodati
18% na prodajnu cijenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit
(18%) nije bio iznajmljen nikome. U cijeloj zemlji,
poduzimačima je dan nemoguć zadatak da plaćaju $118 za
svakih $100 koje su posudili – tih dodatnih $18 nikad nije
ni bilo napravljeno.
Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet
povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo
oličenjem uspjeha i poštovanja. Njegova predviđanja u
financijama i ekonomiji sada su prihvatana skoro kao vjerska
ubjeđenja.
Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge
sitne zanatlije i privatni poduzetnici bili su uništeni. Za
različite djelatnosti bilo je nužno imati specijalne
dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje
postalo veoma otežano.
Fabijan je posjedovao i upravljao svim
velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala a koje
su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi
rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali
privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih
kompanija koje su bile pod vladinom zaštitom.
Fabijan je želio da uz pomoć sistema
plastičnih kartica eliminiše novčanice i kovanice. Plan mu
je bio da kad se novac skroz povuče iz opticaja, samo one
organizacije i firme koje koriste kompjuterski finansijski
sistem moći će nastaviti s poslovanjem.
Znao je kako će neki izgubiti svoje
iskaznice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok
im se ne ustanovi identitet. Želio je da se donese zakon po
kojem bi svako morao da ima istetoviran identifikacijski
broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na
jednom posebnom svjetlu i bio bi povezan s kompjuterom.
Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim
kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.
________________________________________________________
Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|