Epigenetika – percepcija i geni

 

Percepcija kontroliše ponašanje i aktivnost gena http://www.greggbraden.com/details_02.php3 Bruce H. Lipton, Ph.D., celularni biolog i pisac, bio je univerzitetski profesor i predavao je na Medicinskom Fakultetu u državi Winsconsin (1973-1982), gdje se takođe bavio istraživanjem mišićne distrofije. Kao viši naučni saradnik na Odjeljenju za patologiju, Medicinskog fakulteta u Stanfordu  (1987-1992), objavio je naučni rad na temu kloniranih ljudskih ćelija u kome otkriva kako percepcija kontroliše ponašanje i aktivnost gena. Bruce-ovo trenutno istraživanje na temu biohemijskih puteva koji povezuju um i tijelo, pruža nam jedan uvid u molekularnu bazu svijesti. Mi nismo žrtve naših gena; naš um utiče na naše ćelije INSPIRACIJA: Veliki Dar za Svako Dijete Čovječanstva Piše: Meryl Ann Butler "Bradenovo i Liptonovo istraživanje u njihovim specifičnim naučnim disciplinama urodilo je dvjema mapama koje vode do jedne te iste riznice u kojoj se krije kovčeg sa duhovnim blagom.  Najdublje misterije religije i duhovnosti su do sada većinom izmicale zapadnim tragaocima. Međutim, u iznenađujućoj završnici, nauka je ta koja je pritekla  u pomoć.”  - Iz Prvog dijela: http://www.awarenessmag.com/sepoct06/so06_a_romp_through_the_quantum.htm kratak rezime Podsvjesno ponašanje je programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane svjesnog dijela čovjekovog uma. Neurolozi su otkrili da se  95%-99% naših aktivnosti nalazi pod kontrolom podsvijesti. To je razlog zašto mi rijetko primjećujemo naše vladanje ili gestove. Nama je nametnuto jedno vjerovanje da korištenjem slobodne volje možemo poništavati negativne programe kojima je programirana naša podsvijest. Na žalost, da bi se to učinilo, čovjek bi morao konstantno bdjeti nad svojim ponašanjem." Tokom prvih šest godina našeg života, prenatalni i natalni mozak pretežno radi na delta i theta EEG frekvencijama,. Taj niski nivo moždane aktivnosti poznat je kao hipnogogično stanje. Dok se nalazi u tom hipnotičkom transu, dijete ne mora posebno da se obučava kako da se ponaša na određeni način. Ono dobija svoje bihejvioralno programiranje jednostavno uz pomoć posmatranja roditelja, braće ili sestara, svojih vršnjaka i učitelja. Nadalje, podsvjesni um djeteta takođe “daunlodira” u sebe vjerovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom djetetu da je ono bolesno, glupo, rđavo, da ništa ne zaslužuje…to se takođe zapisuje kao činjenica u podsvjesnom umu mališana. Veliku većinu naših podsvjesnih programa stićemo za vrijeme našeg ranog razvojnog doba [prvih šest godina]. Ta stečena uvjerenja sačinjavaju onaj “centralni glas” koji kontroliše sudbinu zajednice ćelija našeg tijela. Kooperacija i zajedništvo su stvarni bazični principi evolucije, kao i osnovni principi ćelijske (ili celularne) biologije. To programiranje za vrijeme našeg djetinjstva, vraća nam se kao neka pošast kad odrastemo i lišava nas svih onih naših “natprirodnih” moći! ... Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvjesni um može reprogramirati? Prvo, mi možemo postati svjesniji samih sebe [svjesni onoga KAKO smo svjesni], i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvijesti. Postajući potpuno svjesni, mi ostajemo vladari nad našom sudbinom, a ne žrtve naših programa. (…)   --------- slijedi izvod iz članka, prenesen sa: spiritualcrossing.org Od Ludiranja do Kvantnog Polja, sa Gregg Braden-om i Dr. Bruce Lipton   Autor: Meryl Ann Butler  Objavljeno u magazinu - Awareness Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o ovom našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. Šta ako su ta naša vjerovanja pogrešna? Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve, od DNA života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom jednostavnom “kodu realnosti” koji se može mijenjati i popravljati prema našem izboru? Gregg Braden, Bruce Lipton i Todd Ovokaitys pozivaju nas na jedan razgovor upravo o tome! MAB: Bruce, stvarno je iznenađujuće to kako su se vaši i Gregg-ovi istraživački radovi  međusobno spojili! Hvala vam što ste voljni da podijelite s nama neke vaše misli. Dr. Bruce H. Lipton: Hvala, drago mi je što sam ovdje! MAB: Glavnu osnovu vaše knjige "The Biology of Belief" predstavlja to da mi kao ljudska bića nismo, kako se prije vjerovalo, žrtve naših gena, nego da i naša prirodna okolina ima jedan direktan uticaj na našu DNA. Možete li to malo pojasniti? BL: Naravno. Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga, mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo  genetičke mašine i da im njihovi geni kontrolišu živote. Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o ćelijama.   Ova nova biologija nam otkriva da mi “kontrolišemo” naš genom a ne da on kontroliše nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline, direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati tzv. spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti. MAB: Onda se tu stvarno radi o “utjecaju uma na materiju"? BL: Da, ova nova perspektiva ljudske biologije, ne gleda više na tijelo kao na jedan običan mehanički uređaj, nego ona uključuje i ulogu uma i duha.  Ovo je jedan fundamentalan proboj u liječenju, zato što on podrazumijeva to da mi možemo promjenom naše percepcije ili vjerovanja slati potpuno drugačije poruke našim ćelijama i tako izazvati jedno reprogramiranje njihovog oblika izražavanja.  Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko Društvo za Istraživanje Raka je jedna organizacija koja obraća pažnju na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih 5% slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95% slučajeva koji nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak, na osnovu statističkih istraživanja, da se 60% slučajeva raka može izbjeći uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu, “Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima." MAB: Tako, ona oduvijek tražena “fontana mladosti” mogla bi da bude upravo u nama samima? BL: Unutar svakog od naših tijela upravo u ovom momentu postoje milijarde stem-ćelija, embrioničkih ćelija čija je namijena iscjeljenje ili zamjena oštećenih tkiva i organa. Međutim, aktivnost i sudbina ovih regenerativnih ćelija je epigenetički kontrolisana. To znači da se one nalaze pod jednim snažnim uticajem naših misli i percepcije naše okoline. Odatle, naša uvjerenja o starenju mogu ometati ili potpomagati funkcionisanje stem-ćelija, što će voditi ka našoj fiziološkoj regeneraciji ili degeneraciji. MAB: Kakvu ulogu u svemu tome igra evolucija? BL: Ispostavilo se da Darwin nije bio u pravu. Sadašnja nauka poništava Darvinove teorije koje naglašavaju ulogu konkurencije i borbe, međutim, trebaće godine dok ove informacije stignu i u školske knjige. Saradnja i zajedništvo su osnovni i stvarni principi evolucije, kao što su oni i osnovni principi ćelijske biologije. Ljudsko tijelo je izraz kooperativnog truda jedne zajednice od pedeset triliona pojedinačnih ćelija. Zajednica je po svojoj definiciji jedna organizacija individua koje se odlučno zalažu za obezbjeđenje neke zajedničke vizije. Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U 1809.g. Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode a to će nadalje voditi ka uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu interakciju. Ako želite da razumijete sudbinu nekog organizma, onda prvo morate razumjeti njegovu vezu sa prirodnom okolinom. On je spoznao to da nas odvajanje od naše prirodne sredine odsijeca od našeg izvora. Bio je u pravu. A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti ova njegova teorija a pogotovo zato što smo progutali koncept neo-darvinijanskih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate šta, napredna nauka danas pokazuje da je on nakon svega bio u pravu.  MAB: Dobro, kako se to odražava na celularnom nivou? BL: Informacija iz životne sredine se prenosi do ćelije preko ćelijske membrane. Mi smo mislili da je jedro ćelije njen mozak. Međutim, 1985. godine otkrio sam da je ćelijska ovojnica u stvari mozak ćelije. Jedro je, kako se ispostavilo, njen reproduktivni centar. Ćelijska membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje signale genima da oni mogu upravljati ćelijskim procesima, što omogućava njen opstanak.  U ljudskom tijelu, mozak šalje poruke ćelijskoj membrani kako bi kontrolisao njeno ponašanje i genetiču aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.  Na primjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se psihoneuroimunologija. Bukvano, taj pojam znači: um (psiha-) kontroliše mozak (neuro-) koji onda kontroliše imunološki sistem (imunologija). To je način na koji dolazi i do placebo efekta! Kada um ocijeni da je prirodna sredina bezbjedna i da ona podržava život, onda se ćelije koncentrišu na rast. Ćelije moraju da rastu kako bi održavale zdravo funkcionisanje tijela. Međutim, kod stanja stresa ćelije zauzimaju odbrambeni stav kako bi se zaštitile. Kad se to desi, onda se energetske zalihe tijela koje se noralno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju ka onim sistemima koji obezbjeđuju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili sprječavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom. Dok naši sistemi mogu akomodirati periode akutnog (kratkotrajnog) stresa, produžena ili stanja hroničnog stresa dovode do iznurenja organizma jer potrebe tijela za energijom nisu u skladu s količinom energije potrebne za njegovo održavanje a to je i ono što vodi do narušavanja rada organizma i pojave bolesti. Na primjer, strah koji se širi u USA nakon 11/9 ima veoma destruktivno dejsvo na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone stresa da zatvore ili isključe našu biologiju i otpočnu sa odbrambenim reakcijama. Od napada na Svjetski trgovinski centar, zdravlje u našoj državi se drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske kompanije skočio za više od 100%! Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, takođe je odgovoran i za neke druge ozbiljne posljedice. U stanju straha, hormoni stresa mijenjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uslovima, tok krvi je većinom orjentisan na prednji mozak, mjesto svjesne kontrole. Međutim, kod stresa, krvni sudovi prednjeg mozga se sužavaju tjerajući krv u njegov zadnji dio, koji predstavlja centar podsvjesne refleksne kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više reaktivi a manje inteligentni. (…)   MAB: Na vašem predavanju govorili ste o tome kako primamo informacije koje uzrokuju stres kod nas. Da li nam možete reći nešto više o tome? BL: Naravno. Glavni izvor signala stresa je ‘centralni glas’ sistema, tj. um. Um je nešto kao vozač vozila. Ukoliko koristimo dobre vozačke vještine u upravljanju našim ponašanjem i kontrolisanju naših emocija, onda možemo računati na jedan dug, sretan i produktivan život. Nasuprot tome, neproduktivno ponašanje i nefunkcionalna kontrola nad emocijama, kao jedan loš vozač, uzrokuju stres kod celularnog vozila utječući nepovoljno na njegov rad i izazivajući kvarove na njemu.  Informacije koje uzrokuju stres dolaze do ćelije od strane dva odvojena uma koji čine ‘centralni glas’ tijela.   (Samo) svjesni um si ti koji razmišljaš; to je stvaralački um koji ispoljava slobodnu volju. On je ravan jednom kompjuterskom procesoru od 40-bita po tome što može rukovati sa podacima koji dolaze od strane 40 nerava u jednoj sekundi. Nasuprot njemu, podsvjesni um je jedan super-kompjuter opremljen bazom podataka pre-programiranog ponašanja. To je moćan procesor od 40 miliona bita, koji je u stanju da interpretira i reaguje na preko 40 miliona nervnih impulsa u svakoj sekundi. Neke programe povlačimo iz naše genetike: to su naši instikti. Međutim, veliku većinu naših podsvjesnih programa stičemo kroz učenje u periodu našeg razvoja. Taj podsvjesni um nije sjedište one svijesti koja rezonuje i stvara, to je jedan striktni podražaj-odgovor  "play-back" mehanizam. Kad primi neki signal iz životne okoline, podsvjesni um refleksno aktivira neki od prethodno uskladištenih bihejvioralnih odgovora – razmišljanje izostaje! Taj skriveni dio mehanizma auto-pilota podrazumijeva da je podsvjesno ponašanje programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane onog svjesnog dijela sebe. Neurolozi su otkrili da se 95%-99% našeg ponašanja nalazi pod kontrolom podsvjesnog uma. Istovremeno, mi rijetko kad primjećujemo to ponašanje a još manje znamo kad je ono ‘stavljeno u pogon’.  Dok vaš svjesni um misli da ste vi dobar vozač, nesvjesni um je taj koji većinu vremena drži ruke na upravljaču. A taj nesvjesni um vas može odvesti na stranputicu, sve do uništenja. Nas se navodi da vjerujemo kako koristeći moć volje možemo nadvladati negativne programe našeg podsvjesnog uma. Na žalost, da bi se to uradilo čovjek bi morao neprestano budno paziti na svoje vlastito ponašanje. [Morate postati svjesni o tome KAKO ste svjesni] U podsvjesnom umu ne postoji nikakav entitet koji posmatra trake na kojima je snimljeno vaše ponašanje. Podsvjesni um je nešto kao kasetofon koji “snima i svira”.  Istovremeno, ne postoji razlikovanje ili procjenjivanje u smislu da li je neki podsvjesni program dobar ili loš, tu se radi samo o jednoj traci. U momentu kad vaša budna svijest popusti, podsvjesni um će automatski preuzeti upravu i aktivirati svoje prethodno snimljene programe koji su bazirani na određenim iskustvima.  MAB: Kako smo dobili te podsvjesne programe, na prvom mjestu? BL: Tokom prvih šest godina našeg života, prenatalni i natalni mozak pretežno radi na delta i theta EEG frekvencijama. Taj niski nivo moždane aktivnosti poznat je kao hipnogogično stanje. Dok se nalazi u tom hipnotičkom transu, dijete ne mora posebno da se obučava kako da se ponaša na određeni način. Ono dobija svoje bihejvioralno programiranje jednostavno uz pomoć posmatranja roditelja, braće ili sestara, svojih vršnjaka i učitelja.   Nadalje, podsvjesni um djeteta takođe “daunlodira” u sebe vjerovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom djetetu da je ono bolesno, glupo, rđavo, da ništa ne zaslužuje…to se takođe zapisuje kao činjenica u podsvjesnom umu mališana. Ta stečena vjerovanja sačinjavaju onaj ‘centralni glas’ koji kontroliše sudbinu ćelijske zajednice našeg tijela. MAB: To je stvarno tako! Meni se čini da je nas podsvjesni um nešto slično onom komadu zelenog kriptonita sa Supermenove rodne planete, što je jedina stvar koja može neutralisati njegove natprirodne moći. Taj kriptonit je analogan našim kamenim temeljima iz djetinjstva. Kao što ste ranije naveli, podsvijest nije zla po samoj svojoj prirodi – isto kao ni kriptonit. Ali su to one avenije kroz koje nam se ono programiranje za vrijeme našeg djetinjstva, vraća kao neka pošast kad odrastemo i lišava nas svih onih naših “natprirodnih” moći. Mnogi ljudi se osjećaju kao da su zarobljeni, nemoćni i iskorišteni, uprkos činjenici da su njihove svjesne namjere usmjerene ka uspjehu. Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvjesni um može reprogramirati? BL: Da bi se promijenila magnetofonska traka ponašanja, čovjek mora da pritisne dugme za snimanje a onda na nju ponovo da snimi program koji će u sebi sadržati sve željene promjene. Postoji nekoliko načina da se to izvede sa podsvjesnim umom. Prvo, mi možemo postati svjesniji samih sebe [svjesni onoga KAKO smo svjesni], i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvijesti. Postajući potpuno svjesni, mi ostajemo vladari nad našom sudbinom, a ne žrtve naših programa. Taj put je sličan onoj budističkoj svjesnosti. Drugo, klinička hipnoterapija se direktno bavi ovim pitanjima uz pomoć hipnogogičnih stanja. Nadalje, mi možemo koristiti raznovrsne nove energetske psihološke modalitete koji omogućavaju rapidno i duboko reprogramiranje naših podsvjesnih uvjerenja koja nas ograničavaju. Postoje vidovi Super-učenja koji otvaraju i integrišu obe hemisfere mozga u isto vrijeme što nam omogućava da korigujemo naše podsvjesne programe. Koristeći se tim metodama koje su mehanički slične ubacivanju snimljenog programa u kasetofon podsvjesnog uma, mi se možemo riješiti ograničavajuće percepcije, vjerovanja i samo-uništavajućih programa. (…) Vjerujem da je svaka metoda koja proširuje samosvjesnost i dozvoljava nam da posmatramo naš podsvjesni um, kao i da ulazimo u interakciju s njim, može otvoriti vrata za promjene. Uz pomoć jedne proširene svjesnosti, mi možemo aktivno transformisati naše živote i ispuniti ih ljubavlju, zdravljem i prosperitetom. Korištenje ovih novih modaliteta … obezbjeđuje nam način da komuniciramo s ćelijama našeg tijela a to je i veza sa transformativnom biologijom, kao i psihologijom. MAB: To je divno, Bruce, hvala što ste podijelili ove informacije s nama! BL: Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo!

---

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta