Ne zna
se tačno ko je prvi koristio taj izraz u zapadnim zemljama,
mada se smatra da je to bio Albert
K. Bender, iz USA, tamo negdje pedesitih godina prošlog vijeka.
Albert je prije toga bio predsjednik jednog biroa koji se bavio
istraživanjem NLO’a - International Flying Saucer Bureau
(IFSB), kao i urednik jednog manjeg časopisa ("Space
Review") na tu
temu.
U oktobru
1953 godine, časopis je izdan poslednji put a na prvoj
stranici bila je i naznaka kako se radi o poslednjem izdanju. Tu
je bilo i par čudnih komentara, kao npr: “urednik časopisa
obavješten je iz pouzdanih izvora kako je istraživanje,
odnosno, rješenje fenomena NLO ušlo u svoju završnu fazu”.
"Isti izvor od kojeg smo dobili ove materijale sugerirao
nam je da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se ti podaci javno i
objave."
U nastavku: “Važno obavještenje: Misterija letećih
tanjira nije više nikakva misterija. Njihovo porijeklo nam je
poznato, međutim, sa viših instanci dobili smo naredbu da
informacije o tome ne objavljujemo.”
“Mi smo željeli da objavimo cijelu priču, međutim
zbog same prirode informacija, morali smo da odustanemo od
toga."
Na kraju je bilo: "Savjetujemo sve one koji se bave ovom
tematikom da budu veoma oprezni.”
Nakon toga, Bender je zatvorio biro za istraživanje NLO-a i
prestao sa daljim objavljivanjem magazina "Space
Review".
Oni koji imaju imalo iskustva u proučavanju kojekakvih
tajnih društava, već dobro znaju kako svi oni tvrde da
znaju određene tajne, koje isto tako iz određenih
tajanstvenih razloga ne smiju javno objelodaniti.
Čak ni
apel “budite veoma oprezni” nije bio ništa specijalno novo,
osim što je učinio kod onih koji se bave ovom tematikom da
se osjećaju još više važnima.
Na kraju
krajeva, ko bi to još proganjao one koji gube vrijeme istražujući
nešto slično?
Kratko nakon što je zatvorio tu svoju organizaciju i prestao sa
objavljivanjem časopisa, Bender je dao jedan intervju za lokalne novine
u kome je izjavio kako su ga posjetila tri “čovjeka u
tamnim odjelima” i naredila mu da prestane sa štampanjem
materijala na temu NLO-a. On je rekao kako su ga ti ljudi “na
smrt isprepadali” i da nakon toga nije nije mogao “ni da
jede nekoliko dana." Neki od njegovih kolega tada su pokušali
da iznude od njega nešto više informacija o tom događaju,
međutim, Bender je na sve to samo odmahivao glavom.
Mnogi od onih koji su se bavili istraživanjem UFO fenomena, u
to vrijeme, bili su dosta skeptični u vezi ove Benderove
priče. Tako su govorili kako su Benderova organizacija kao
i časopis bili na rubu kolapsa, te je on izmislio cijelu
priču kako bi izbjegao bankrot a da istovremeno ne izgubi i
obraz.
Međutim,
kako je vrijeme prolazilo ova priča je dobijala sve više i
više kredibiliteta. Neki od Benderovih prijatelja smatrali su
da su ona tri čovjeka, u stvari, bili agenti CIA-e ili neke
druge vladine organizacije.
Kasnije se već počelo vjerovati kako se ipak radi o
natprirodnim entitetima, vanzemaljskog porijekla, jer se isti
slučaj počeo dešavati i drugima koji su se bavili
ovom problematikom.
Nešto više o onim svojim misterioznim posjetiocima Bender je
rekao tek 1963.g. kada je objavio knjigu pod naslovom
"Flying Saucers and the Three Men in Black" (Leteći
Tanjiri i Tri Čovjeka u Crnom). Knjiga je bila dosta
konfuzno pisana sa vrlo malo činjeničnog materijala u
vezi samih NLO-a, međutim, materijal kojeg je iznjeo, dao
je mnogo više kredibiliteta ovom fenomenu. Bender je tu čak
opisao i još jednu sličnu misteriju, tj. govorio je o tome
kako nasuprot “ljudi u crnom,” postoje i tzv. “žene u
bijelom”, tj. veoma lijepe žene koje nose bijele kostime
čvrsto pripijene uz tijelo, a imaju i svijetle, odnosno,
blještave oči.
Navodno,
razlog što ova stvorenja uvijek i nose naočale, upravo je
bio taj da sakriju te “svijetleće oči”.
Većina ljudi u crnom bila je opisana tako da su imali
sivomaslinastu boju kože i crnu ravnu kosu, te da su izgledali
slično kao “cigani,” odnosno, bili su
“orijentalnog” izgleda.
Većinom
se radilo o grupi od tri čovjeka koja su se obično
vozila u novim, dobro uglancanim autima, uglavnom marke
Kadilak. Svjedoci koji su imali priliku da se približe tim
autima, tvrdili su kako su oni imali i miris specifičan za
nove aute.
Ljudi u
crnom su se sami često predstavljali kao agenti CIA ili
neke druge vladine organizacije. Imaju i običaj da samo
mahnu nekom “službenom iskaznicom”, međutim, nikome
nisu davali priliku da provjeri detalje sa tih kartica. Ponekad
nose kojekave bedževe sa nepoznatim amblemima, a isto tako na
autima im se ponekad mogu vidjeti i određeni simboli.
Sama svrha njihovih posjeta je ušutkivanje ljudi koji su
vidjeli NLO-e ili bili u bilo kakvoj interakciji sa
vanzemaljcima. Oni uglavnom to rade izazivajući stanje
opšte konfuzije kod svjedoka ili im, jednostavno, utjeraju
strah u kosti.
Ljudi
često poslije takvih iskustava počnu patiti od neke
vrste paranoje, te dobiju tendenciju da svrstavaju sve nepoznate
osobe iz svoje neposredne okoline u kategoriju “ljudi u
crnom”, pa čak i ako ovi ne nose crna odijela i nemaju
“svijetleće” oči.
Jedna od glavnih karakteristika ljudi u crnom je da su
nepoznatog porijekla i da se neobično ponašaju. To njihovo
ponašanje nije karakteristično za ljude a kod ljudi
ostavljaju i neku vrstu utiska neposredne prijetnje, odnosno,
osjećaja
da se nalaze u životnoj
opasnosti.
Kao i u svim ostalim slučajevima, kada su vanzemaljci u
pitanju, i ovdje imamo problema sa materijalnim dokazima. Čini
se da su “Men in Black” (MIB), upravo i dizajnirani za svrhu
zaplašivanja svjedoka i zapljene svih materijalnih dokaza
o postojanju vanzemaljaca i NLO-a, koji bi se
akcidentalno našli u posjedu ljudskih bića.
Tako,
prilikom proučavanja ovog fenomena jedino na šta se možemo
osloniti to su izjave onih koji su ipak odlučili da pričaju
o tome.
Jedan od klasičnih slučajeva dogodio se nadzorniku
autoputeva Rex-u Heflin-u, iz Kalifornije. On je tvrdio kako je
3-ćeg augusta 1965, dok je stajao parkiran pored autoputa
Santa Ana, nekoliko puta snimio svojim polaroid aparatom jedan
nepoznati leteći objekat, dok je ovaj lebdio iznad zemlje.
Nedugo
zatim, posjetile su ga neke osobe koje su mu se predstavile kao
službenici Komande Sjevernoameričkih Vazduhopolvnih Snaga
- North American Air Defense Command (NORAD), te ga ubjedili da
im preda fotografije radi daljnjeg ispitivanja.
NORAD je
kasnije demantovao da je slao bilo kave službenike kod Rex-a. U
svakom slučaju, Rex je tom prilikom dao 3 od 4 fotografije
koje je imao. Na jednoj, koja je ostala u njegovom posjedu,
lijepo se vidjeo leteći tanjir, međutim, s obzirom da
se radilo o snimku napravljenom polaroid aparatom, nije se mogla
dokazati njegova autentičnost, jer nije bilo negativa.
Dvije godine kasnije, Rex Heflin je prijavio još jedan slučaj
misteriozne posjete. Ovaj put radilo se o osobi koja mu se
predstavila kao C.
H. Edmonds, kapetan američkih vazduhoplovnih snaga i
tvrdila kako je ona bila uključena u istragu Heflinovih
fotografija, pa je sada samo došla da ga pita da li ih on želi
natrag. Heflin kaže
da je za to vrijeme napolju, ispred prozora njegove kuće,
stajala parkirana limuzina sa još jednom osobom koja je sjedila
unutra. Ta osoba, u autu, kao da je zračila nekom ljubičastom
svetlošću. Dok je razgovarao sa kapetanom Edmondsom, radio
koji je do tada svirao u sobi počeo je da ima stalne
smetnje. Heflin je pretpostavljao da su ga ovi snimali, te je
dolazilo do interferencije elektromagnetnih talasa i to je bio
razlog zašto je radio krčio cijelo vrijeme, dok je ova
posjeta trajala.
U svakom slučaju, Heflin je rekao kako njemu te fotografije
više nisu potrebne te ga je tako misteriozni posjetilac
napustio “sa znakovima olakšanja na licu”.
Kasnije,
kada je Heflin prijavio ovaj incident, istraga je pokazala kako
osoba pod tim imenom nikada nije radila za Vazduhoplovne Snage.
Ivan Sanderson, u knjizi "Uninvited Visitors", opisuje
slučaj gdje je jedna porodica, takođe nakon viđenja
NLO-a, bila posjećena od strane muškarca visine nešto više
od dva metra, sa relativno malom glavom, razvijenim grudnim košem,
tankim ekstremitetima i bjelom bojom kože. Osoba im se
predstavila kao agent jedne osiguravajuće kompanije i rekla
da traži nekoga veoma sličnog ocu ove familije i kako se
radi o nasljeđu prilično velike sume novca. Posjetilac
je samo mahnuo ispred njihovih očiju nekom karticom a
zatim, nakon što ju je stavio u džep, skinuo je sako ispod
koje se na košulji vidjeo neki bedž, kojeg je ovaj odmah
pokrio rukom i sklonio.
Stranac im je postavio nekoliko pitanja koja nisu uopšte bila
u vezi sa Nlo-ima a što je u svemu bilo najčudnije, to su
bile dvije zelene žice koje su, kako je najstarija kćerka
primjetila, izlazile iz njegovih čarapa i na dva mjesta
završavale u mišićima noge. Nakon ovog “intervjua”
posjetilac je ušao u jednu veliku crnu limuzinu u kojoj su bila
još dva čovjeka i limuzina je uskoro nestala u mraku na
putu koji je vodio prema šumi. Na automobilu su cijelo to
vrijeme svjetla ostala ugašena, iako je bila noć.
U svakom slučaju, osim što “ljudi u
crnom” znaju zlostavljati i zastrašivati svjedoke, mnogi od
njih su se takođe žalili na mnogo nekih drugih neugodnih
fizičkih simptoma koji su ostajali kao posljedica ovih
čudnih posjeta. Tu se ubrajaju, recimo, jake glavobolje,
gubitak memorije, osjećanje nekog čudnog neprijatnog
mirisa.
Još jedna od sposobnosti MIB-a je ta, da imaju sposobnost da se
pretvore u koga god hoće, tj. da izgledaju kako god hoće.
Tako recimo, John Keel, poznati istaživač NLO fenomena,
koji je napisao i dosta knjiga na tu temu, tvrdi da su se ovi u
nekoliko navrata pretvarali u njega samog prilikom posjeta nekih
svjedoka, te tako kada se on kasnije pojavljivao na njihovim
vratima, ovi su bili šokirani tj. nisu mogli da dođu sebi
i nisu mu vjerovali da je to on, “jer je već jednom
bio”!?
Kasnije su neki od onih koji su bili redovno otimani od strane
vanzemaljaca počeli da pronose glasine kako je i pravi John
Keel otet, i kako su ga vanzemaljci zamjenili sa jednom
replikom, androidom, koji nije više onaj pravi John, mada
izgleda isto kao on.
Ljudi su kroz istoriju pokušavali da objasne određene
fenomene jezikom, odnosno pojmovima baziranim na vjerovanjima
koja su za neko određeno vrijeme bila karakteristična.
Ako uzmemo u obzir srednjovjekovne priče o susretu ljudi sa
kojekakvim demonima, možemo vidjeti kako su često đavoli
takođe bili “ljudi” koji su bili obučeni u crno.
Imali su sposobnost da promjene oblik, da izgledaju kao neko ko
je veoma blizak žrtvi, a isto tako da uzmu izgled kojekakvih anđela
i svetaca. Mnogi od onih koji su tvrdili da su sreli đavola,
žalili su se i na cijeli niz nekih drugih popratnih simptoma,
koji su slični onima koje danas imaju ljudi koji su imali
posla s “ljudima u crnom”.
Na Haitiju, domoroci vjeruju u postojanje jedne grupe veoma zlih
“čarobnjaka”, koje oni nazivaju "zobops".
Tako Haićani kažu da ako ikada vidiš novu limuzinu
kako se bez vozaća kreće putem, ona je sigurno pod
kontrolom "zobops-a", i najbolje da se držiš što
dalje od nje.
Čuveni šaman južnoafričkog plemena Zulu, Credo
Mutwa, u jednom intervjuu koji je snimljen i odnedavno
distribuiran na video traci pod naslovom “Reptilian Agenda”,
tvrdi kako su “Men in Black” poznati i u Africi još od
davnina, s tim što su se tamo tek odnedavno
“modernizovali,” što se oblačenja tiče. Tako on
kaže da su MIB prije nosili mantije sa kapuljačama, a oko
tih njihovih mantija bilo je svezano nešto slično konopcu,
upravo kako su katolički sveštenici imali običaj da
se oblače. Tako on navodi i slučaj jednog svog rođaka,
koji je za vrijeme dok je čuvao neki objekat imao priliku
da se konfrontira i nesretnim slučajem ubije grey-a, kojeg
je zatekao u pokušaju da se uvuče unutra. On je tom
prilikom oduzeo od mrtvog grey-a neki “zavežljaj” koji je
ovaj nosio sa sobom i kasnije ga odnjeo kući. Ubrzo zatim,
bio je posjećen od strane “ljudi u crnom” koju su ga na
smrt isprepadali i oduzeli mu sav dokazni materijal.
Da li su, u stvari, oni patuljci, vile, vilenjaci, vampiri,
zmajevi itd. iz prastarih narodnih priča ono što danas
nazivamo vanzemaljcima?!? Da je moguće da u tim narodnim
pričama ima i dosta istine koja je simbolično izražena?
Da li su one nastale kao rezultat interakcije ovih entiteta s
ljudskim bićima, kroz našu istoriju?
U davnašnjim
vremena većina ljudi su vjerovali u đavole i kojekakve
“sile mraka”, dok danas malo ko vjeruje u stvorenja koja
dolaze ovamo iz svemira ili iz neke druge oblasti postojanja.
Poznato nam je da su ljudi u srednjem vijeku sasvim ozbiljno
uzimali đavole, pa su tako mnoga ljudska bića završila
na lomačama pod optužbom da su bili opsjednuti đavolom
ili u nekom “dosluhu” s njim.
Danas, bilo
ko da se odluči
da prijavi jedan ovakav slučaj susreta sa «ljudima u crnom»
može se susresti samo sa nevjericom, a velike su šanse da
će biti i ismijan ili proglašen ludim. Ovakve priče
se i od strane medija smatraju suviše bizarnim, tako da će
oni rijetko objaviti tako nešto. Do sada su takve stvari bile
najčešće objavljivane samo u magazinima na temu UFO,
tako da je ipak mnogo ljudi čulo nešto na tu temu, mada većini
njih nisu poznati svi detalji ove problematike.
Danas mnogi asociraju taj pojam sa popularnim filmom "Men
in Black," mada taj film nema nikakve veze sa samom suštinom
ove teme. Činjenica jeste da su agenti određenh tajnih
agencija američke vlade pokušavali u mnogo navrata da
kopiraju neke aktivnosti vanzemaljaca, kako bi izazvali
konfuziju kod ljudi, međutim ta praksa je imala veoma
ograničene rezultate.
Jedan od incidenata koji je dobio nešto publiciteta bio je slučaj
“kidnapovanja” Betty i Barney-a Hill-a.
Ovaj bračni par vraćao se kući u
Portsmouth, New Hampshire, autom iz Kanade u noći 19
septembra 1961.g. Kada su se našli na jednom izolovanom dijelu
puta, vidjeli su iznad sebe nešto što je ličilo na leteći
tanjir. Nakon toga usljedila su dva “prazna” sata u njihovom
životu, u toku kojih im nije bilo poznato šta se dešavalo s
njima. Nisu se mogli sjetiti ničega od momenta kada su
vidjeli UFO pa do onog momenta, dva sata kasnije, kada su se našli
u autu na istom putu, samo nekoliko kilometara dalje od onog
mjesta gdje su primjetili leteći tanjir. Mjesecima nakon
tog događaja oba bračna partnera patila su od raznih
psihičkih tegoba, te su se na kraju obratili jednom
psihijatru, koji ih je hipnotisao. Pod hipnozom, Hill-ovi su
opisali cijeli slučaj abdukcije, tj. kako su bili
kidnapovani od strane vanzemaljaca i prebačeni na
neindentifikovani leteći objekat.
Betty i Barney nisu ni imali namjeru da o svemu tome javno pričaju,
međutim, pisac John Fuller se zainteresovao za njihov slučaj
te je on, nakon jednog dubljeg proučavanja ovog događaja,
objavio i knjigu "The Interrupted Journey"
(“Prekinuto Putovanje”).
Iako je autor na nekoliko mjesta u knjizi
sugerisao kako bi se moglo raditi i o halucinacijama, odnosno,
snu, kod većine čitalaca ostao je utisak kako se ovdje
radilo o jednom istinitom događaju.
Entiteti koji su navodno kontrolisali taj
svemirski brod teško da se mogu svrstati u “ljude u crnom,”
mada su Barney i Betty opisali jednog od kidnapera kao
"Irca sa crvenom glavom", za jednog drugog su tvrdili
da je nosio crni mantil, te da je imao crnu maramu omotanu oko
vrata. Ostali entiteti na brodu su večinom odgovarali opisu
greys-a.
Pod
hipnozom, Hill-ovi su nacrtali i skeč “vođe” otmičara.
Radilo se o insektoidnom obliku lica sa dugim i tankim ustima,
kao i velikim kosim očima.
Za razliku od mnogih knjiga na temu interakcije vanzemaljaca sa
ljudskim bićima, “The Interrupted Journey” je bila
veoma ubjedljiva. Čovjek
stiče utisak da su, kako pisac, tako i Barney i Betty Hill,
sasvim inteligentni, pošteni i iskreni ljudi koji jednostavno
vjeruju kako je sve ono što je ovdje opisano istinito.
Tako je u našoj novijoj istoriji ovo bila prva od knjiga u
kojoj je iznesen koncept u smislu da NLO mogu da se prizemlje,
da vanzemaljci mogu da kidnapuju obične ljude, da ih izlože
nizu ponižavajućih i brutalnih laboratorijskih istraga a
onda da im izbrišu sjećanje na sve to, što na kraju
ostavlja kod žrtava cijeli niz psihičkih posljedica.
Da li smo pod kontrolom bića koja imaju sposobnost da
zamagle ljudski um, pa možda i da ga programiraju? Na jedno
ovakvo pitanje svaki pojedinac bi trebao posebno da odgovori ali
tek nakon jednog dubljeg istraživanja ove tematike.
Kada ljudi
prijave ovakve slučajeve, oni se već tada mahom nalaze
u jednom narušenom psihičkom stanju. Oni koji ih saslušaju
često posumnjaju da je priča koju su čuli atribut
narušenog psihičkog stanja osobe od koje su je čuli,
međutim, ne pada im napamet da je psihičko stanje te
osobe narušeno upravo kao posljedica njene interakcije sa
vanzemaljcima.
Klasičan slučaj intervencije ljudi u crnom izgleda
otprilike ovako: kratko nakon što čovjek, kao slučajni
svjedok ili istraživać, vidi ili ima neku vrstu
interakcije sa NLO ili vanzemaljcima, - dobije posjetu. To se
najčešće događa odmah, neposredno nakon
incidenta, dok se o tome još ništa javno nije čulo.
Ukratko rečeno, ne postoji šansa da su posjetioci već
prethodno mogli da čuju o tom incidentu uz pomoć
normalnih sredstava informisanja a uvijek posjeduju sve podatke,
uključujući imena i adrese svih onih koji su imali
bilo kakvog učešća u tom incidentu.
Žrtva je
skoro uvijek sama kod kuće za vrijeme posjete. Posjetioci,
obično trojica, stižu u velikom crnom autu. U Americi, to
je najčešće Kadilak, ali rijetko kada najnoviji
model. Iako stari tip auta po datumu proizvodnje, auto izgleda
kao da je tek proizveden, pa ima čak i onaj “miris”
novog auta. Ako neko uspije da zapiše broj tablica jednog od
takvih auta, kasnije se redovno ispostavi kako se radi o broju
koji ne postoji.
Posjetioci su skoro uvijek muškarci, samo u rijetkim slučajevima
među njima se nalazi i jedna žena. Po izgledu se najčešće
uklapaju u stereotip agenata CIA ili neke druge tajne obavještajne
službe. Nose tamna odijela, tamne šešire, tamne kravate,
tamne cipele i čarape, dok uvijek imaju na sebi bijele košulje.
Svjedoci uvijek tvrde da njihova odijela izgledaju kao nova tj.
kao da su tek kupljena. Njihova lica su većinom opisivana
kao “orijentalnog” izgleda sa kosim očima.
U jednom
slučaju, čovjek u crnom je navodno imao na usnama i
svijetli karmin! MIB su generalno opisani kao bezizražajni,
nesposobni da pokažu bilo kakvu emociju, pokreti su im ukočeni,
odnosno, trapavi. Odaju utisak hladnoće, formalnosti ili
prijetnje. Ne pokazuju nikada neku toplinu ili srdačnost,
čak kada se i ne ponašaju neprijateljski.
Svjedoci često upućuju na to kako njehovi
posjetioci nisu imali karakteristike ljudskih bića, osim
samo po izgledu, tj. kako se u suštini, ne radi o ljudima.
Neki od njih pokažu kojekakve identifikacione kartice, međutim,
većina ljudi ni ne zna kako izgledaju orginalne
legitimacije CIA ili neke druge tajne službe, tako da te
kartice i nisu od nekog većeg značaja, osim što kod
čovjeka treba da ostave utisak kako se radi o posjeti
agenata neke zvanične organizacije.
Posjetioci ispituju, upozoravaju a često i prijete. Sam
incident im je već prethodno poznat do nasitnijih detalja.
Govore perfektno, odnosno, kako svjedoci često sami kažu
– “previše perfektno”, bez ikakvih gramatičkih grešaka
i sa savršenom intonacijom.
Ove čudne posjete najčešće završavaju
prijetnjom svjedoku ili žrtvi incidenta da ukoliko ovaj bude
javno govorio o tome, njemu ili nekome iz njegove uže porodice
desiće se “nešto strašno”. Često se slične
posjete i prijetnje upućuju i onima koji istražuju ovu
tematiku a nisu prethodno lično imali priliku da se sretnu
sa vanzemaljcima.
Međutim, ima dosta i slučajeva koji nisu toliko klasični,
odnosno, stereoptipni. Jedan od njih dogodio se doktoru Herbertu
Hopkins-u, iz države Maine, USA,
u septembru 1976 g. kada je uz pomoć regresivne
hipnoze pokušavao da riješi jedan slučaj abdukcije od
strane vanzemaljaca.
Jedne večeri, nakon što su njegova žena i djeca izašli
napolje, nazvala ga je telefonom jedna osoba koja mu se
predstavila kao potpredsjednik Organizacije za Istraživanje UFO
Fenomena iz New Jersey-a, te ga pitala da li ga može posjetiti
u vezi diskusije nekih detalja, na temu slučaja kojeg je on
upravo istraživao.
Dr Hopkins se složio s tim, što je na na kraju krajeva u to
vrijeme bilo i prirodno. Nakon što je spustio slušalicu,
doktor Hopkins je otišao do vrata da upali vanjsko svjetlo kako
bi njegov posjetilac lakše našao put od parkirališta do kuće,
međutim, ovaj je već tada bio na vratima.
"Nisam vidjeo niti čuo bilo kakav automobil,
rekao je kasnije Dr Hopkins, a da ga je ovaj čak i imao,
nema teorije da bi njime uspio tako brzo da stigne od telefona
do moje kuće”.
Čovjek koji mu se pojavio na vratima bio je sam, obučen
u crno odijelo sa crnim šeširom, crnom kravatom i cipelama a
nosio je i bijelu košulju. Kasnije je Dr Hopkins izjavio kako
je njegov prvi utisak bio da je ovaj izgledao kao neki –
“pogrebnik”. Odijelo mu je bilo novo, perfektno ispeglano
bez ijednog nabora. Kada je ovaj skinuo šešir, Dr Hopkins je
primjetio kako je njegov posjetilac skroz ćelav, čak
su mu nedostajale obrve i trepavice na očnim kapcima. Koža
mu je bila bijela kao “kod mrtvaca”
dok su mu usne bile jarko crvene. Za vrijeme njihove
koverzacije, posjetilac je slučajno obrisao svoje usne
sivom rukavicom koju je nosio na ruci. Doktor je nakon toga tada
ostao zapanjen jer je tek tada primjetio da je ovaj razmazao
karmin na usnama, koje su sada ostale skroz blijede dok su na
njegovim rukavicama ostale mrlje od karmina!
Govoreći o svom čudnom posjetiocu, Dr
Hopkins je naveo i podatak da mu je ovaj u jednom momentu dao na
znanje kako mu je poznato da on (doktor) ima dva novčića
u svom džepu, što se ispostavilo kao tačno, te ga je onda
zamolio da izvadi jednog od njih iz džepa te se koncentriše na
njega dok ga drži u ruci. Kako je doktor gledao u novčić,
tako je novčić polako išćezavao dok na kraju
nije kompletno nestao. "Ni ti ni bilo ko drugi na ovom
svijetu nikada ga više neće vidjeti,” rekao mu je
posjetilac.
Nakon nekog
vremena diskusije na temu NLO’a, posjetioc je počeo
govoriti sve sporije i sporije; - “ostajem bez energije, moram
odmah da idem – doviđenja,” - rekao je na kraju,
oteturao do vrata pa se jedva nekako spustio niz stepenice. Dr
Hopkins je onda vidjeo neku plavičastu svjetlost ispred
svoje kuće i u prvom momentu pomislio je kako se radi o
farovima automobila koji je pripadao njegovom gostu, međutim,
stranac je nestao a da se nije čuo zvuk motora auta,
odnosno, doktor na kraju krajeva nije uspjeo ni da vidi ikakav
auto.
Kada su se
doktorova žena i djeca vratili kući, zatekli su ga kako
sav rasijan sjedi za stolom na kome je ležao pištolj, dok su
cijelo vrijeme svjetla u kući treperila, palila se i
gasila.
Kada su
kasnije izašli napolje ispred kuće, na mjestu gdje je
posjetiočev auto trebao da bude parkiran pronašli su par
čudnih otisaka ali to nisu bili tragovi guma automobila,
niti su se nalazili na mjestu gdje bi točkovi auta normalno
bili. Sutradan su ti misteriozni tragovi već bili nestali.
Neko
vrijeme nakon ove posjete u doktorovoj kući su se događali
kojekavi bizarni incidenti.
Doktora
Hopkinsa je ova posjeta toliko potresla da je postupio upravo
onako kako mu je stranac i naložio, tj. izbrisao je sve trake
sa materijalom kojeg je snimio za vrijeme svog istraživanja slučaja
abdukcije i prestao je sa svakom daljom istragom.
Čini se da “MIB” imaju sposobnost materijalizacije u našoj
ravni postojanja i da se tu radi o vještačkim stvorenjima
koja su poslana od strane “kontrolnog sistema,” iz druge
ravni postojanja (4-tog denziteta), kako bi se zataškali određeni
slučajevi koji bi mogli navoditi na pomisao ili dokazati
postojanje tog kontrolnog sistema, kao i samu suštinu
manipulacije ljudskim bićima.
U svakom
slučaju, čini se da u poslednje vrijeme, broj ovakvih
slučajeva je mnogo manji nego prije.
Da li se kontrolni sistem trenutno više oslanja na elektronsku
kontrolu uma ljudi ili su sada zadovoljnji sadašnjim stanjem
svijesti ljudske populacije na zemlji u ovoj tački
vremena-prostora, te im takve intervencije nisu više potrebne?
~~~~~~~~~***~~~~~~~~
Na kraju
ću još da dodam i jedan izvod iz materijala na ovu temu
dobijenog od strane grupe “Quantum Future School,” uz pomoć
čanelinga.
(Kontakt:
Kasiopejci – “bića OPD tipa iz 6-tog denziteta”)
Seansa održana:
19-11-94
…
Q (Question - Pitanje): (L) Ko su one individue koje nazivaju
"Men in Black"?
A (Answer – Odgovor): Lizard projekcije (Projekcije
reptoida, prim.prev.)
Q: (T) Da li to znači da oni samo projiciraju lik nekog
bića?
A: Da.
Q: (T) MIB (Ljudi u Crnom) onda nisu realni, govoreći
fizičkim pojmovima?
A: Djelomično tačno.
Vi tu tehnologiju ne možete da razumijete, međutim,
ako hoćete mi ćemo vam je pokušati objasniti.
Q: (L) Naravno da hoćemo.
Molim vas da nam to objasnite.
A: Dobro. Pripremite
se. Prvo moramo
pojasniti “putovanje” kroz vrijeme zbog toga što su ta dva
koncepta jedan s drugim u veoma bliskoj vezi. Prvi korak je da
se vještačkim putem inducira jedno elekromagnetno polje.
Time se otvaraju vrata između dimenzija jednog realiteta.
Nakon toga misli učesnika se kanaliziraju kako bi se
pristupilo tom kanalu koji veže dva realiteta. Elektroni moraju
biti pravilno aranžirani u smislu određenih talasnih
frekvencija. Onda
ta trijaža mora da se pošalje kroz “zavjesu” između
tih realiteta kako bi se balansirala percepcija na svim nivoima
denziteta.
Q: (L) Od čega se sastoji ta “trijaža”?
A: Trijaža je: 1. Materija, 2. Energija, 3. Percepcija
realiteta. To je to
narode.
Q: (L) Ko je oteo Betty Andreasson.
A: Grays.
Q: (L) Da li je informacija koju je Betty Andreasson dobila
od tih entiteta tzv. “paravan informacija”, pogrešna
informacija ili informacija za svrhu dezinformisanja?
A: Sve skupa, a ima nešto i istine.
Q: (L) U slučaju Ann-e Haywood, gdje se kako mi se
čini radi o slučaju demonske opsjednutosti, o kakvim
se tu entitetima radi, koji su napali tu ženu i njenu familiju?
A: "B" vrsta energetskih anomalija 3-ćeg denziteta,
isto kao "poltergajst."
Q: (L) A onaj slučaj opisan u knjizi "The Haunted", u vezi
porodice Smurl, sa svim onim fenomenima koji su im se u kući
dešavali. Šta je uzrok fenomena u tom slučaju?
A: Isti.
Q: (L) Znači, nijedan od ovih slučajeva nije u vezi
sa “vanzemaljcima”?
A: Tačno.
Q: (L) Odakle tolike sličnosti izmešu ova dva slučaja
i onog slučaja kojeg je Karla Turner opisala i drugih
otmica od strane vanzemaljaca?
A: Sličnosti su stvar interpretacije. Do raznih fenomena
kojima je kuća Karle Turner bila izložena dolazilo je
usljed njene interakcije Grays-ima i drugima.
Q: (L) Da li se to često događa kod interakcije s
Grays-ima?
A: Intenzivna aktivnost tog tipa ostavlja otvorene
“kanale” ili “prozore” koji onda omogućavaju raznim
stvarima da prođu kroz njih.
Q: (L) Dobro, ko su one stare grdobe koje ulaze u seksualne
odnose s ljudima?
A: Poltergajst entiteti.
Q: (L) Šta je to “poltergajst” entitet?
A: Zar to samo po sebi nije jasno
Q: (L) Da li se poltergajst entitet stvara uz pomoć
energije iz podsvjesti individue koja doživljava taj fenomen?
A: Interakcija kao i sve drugo između percipiranog i
onoga koji percipira.
Q: (L) A šta je, u tom slučaju, percipirano?
Da li je to neka energetska konstrukcija, odnosno,
energetski sklop, - ili neko stvarno biće?
A: Oboje. Zapamti,
Laura, i ti si takođe jedna energetska konstrukcija.
…
Kraj
(knjigu Mothman Prophecies, J. Keel, na engleskom jeziku,
možete
daunlodirati - ovdje)
|