Pokušajmo
zamisliti nešto, što ne posjeduje nikakvo znanje, bilo to
svjesno ili ne. Bez znanja mi bi bili niko i ništa; mi
jednostavno ne bi mogli egzistirati. Sama egzistencija po svojoj
definiciji podrazumijeva i određeni nivo znanja.
Znanje je ključ naše egzistencije. Tip
znanja i njegova količina, koju sadržimo u sebi,
određuje našu egzistenciju. Dok egzistenciju možemo
definisati kao “ono što jeste”, takođe je moguće
da postoje različiti nivoi te egzistencije, odnosno, različiti
nivoi “onoga što jeste”. Odatle bi se moglo reći da
postoje i različiti nivoi realnosti. Manje znanja bi onda
podrazumijevalo manje egzistencije a iluzorno znanje bi označavalo
jednu iluziju, ili jednu nestvarnu egzistenciju. Realnost se
označava znanjem, odnosno, vrstom i količinom znanja
koja postoji u toj realnosti. Ukoliko bi neko bio u stanju da
kontroliše tu količinu i kvalitet znanja u određenom
realitetu, kao oblasti postojanja, onda bi on kontrolisao taj
realitet kao i bića u njemu, čija je egzistencija
definisana znanjem.
Ovdje ispod
navodimo neke veoma interesantne komentare Gurđijeva na tu
temu:
Uspenski
pita Gurđijeva (iz knjige - U Potrazi za Čudesnim;
P.D. Uspenski):
"Zašto,
ako su prastara znanja sačuvana, uopšteno govoreći, i
ako postoji jedno znanje različito od onoga koje je
karakteristično za našu nauku i filozofiju, koje ono
čak možda daleko i prevazilazi, zašto je ono tako pažljivo
sakriveno tj. zašto se ono nije učinilo dostupnim svima
nama u smislu zajedničke imovine? Zašto oni koji posjeduju
ta znanja ne žele da ih puste u javni opticaj u ime jedne uspješnije
borbe protiv prevare, zla i ignorancije?"
Gurđijev
je odgovorio: "postoje dva odgovora na to. Na prvom mjestu,
to znanje nije sakriveno; a na drugom mjestu, ono ne može po
samoj svojoj prirodi postati zajednička imovina. Prvo
ćemo uzeti u obzir ovu drugu tvrdnju.
Vi
ovo ne razumijete, jer ne razumijete to da je znanje, kao i sve
ostalo u ovom svijetu, materijalne prirode a materija je ograničena.
Znači, ukoliko je znanje materijalno, to podrazumijeva da
postoji jedna određena količina znanja koja nam je
dostupna. Ako se ono preuzme u većim količinama na
određenom mjestu, recimo od strane jednog čovjeka ili
manje grupe ljudi, onda ono može da proizvede dobre rezultate;
ukoliko se ono uzme u jednoj manjoj količini (tj. od strane
svakog čovjeka u nekoj većoj grupi), onda od njega
nema nikakve koristi; ili ono onda čak može da donese
negativne rezultate, što je obrnuto od onoga što se očekivalo.
Stoga, ako se jedna određena količina znanja
raspodijeli između miliona ljudi, svaki od njih će
dobiti veoma malo, i ta mala količina znanja koju je dobio
neće promijeniti ništa ni u njegovom životu niti u
njegovom poimanju stvari. "Međutim, ako su, na suprot
tome, velike količine znanja koncentrisane u malom
broju ljudi, onda će to znanje dati veoma velike rezultate.
S te tačke gledišta mnogo više prednosti je u
tome ukoliko se znanje čuva između malog broja ljudi a
ne da se ono raspršava po masama.
Kad
bi znanje bilo dato svima, onda niko ne bi dobio ništa od
njega. Ukoliko se ono čuva među malim brojem ljudi,
onda će svaki od njih dobiti dovoljno njega, ne samo da ga
čuva, nego i da poveća ono što je dobio. "Na
prvi pogled ova teorija se čini nepravednom, jer se
situacija u kojoj se nalaze oni kojima se to znanje uskraćuje,
da bi ga drugi više dobili, čini veoma tužnom i nezasluženo
težom, nego što bi ona trebala biti.
Međutim, u suštini, to uopšte nije tako; i u
raspodjeli znanja nema ni najmanje nepravde. "Činjenica
je da ogromna većina ljudi ne želi da ima bilo kakvo
znanje; oni odbijaju svoj dio tog znanja, pa čak ne uzimaju
ni onu porciju koja im je dodijeljena za životne potrebe.”
Iz
ovog gornjeg navoda možemo razumjeti da na ovoj planeti postoje
najmanje dvije različite grupe ljudi, sa veoma različitom
unutrašnjom orjentacijom. Kao što Gurđijev reče:
"ogromna većina" odbacuje i ono malo istine što
im je dostupno. Ova oblast postojanja je kontrolisana od strane
onih koji kontrolišu znanje koje sačinjava realnost ovoga
svijeta. Neki ljudi žele ovu ovakvu ograničenu i iluzornu
realnost koja im se prezentira; drugi teže ka jednom potpunijem
razumijevanju istine. Ova druga grupa je trenutno, kako se
čini, u velikoj manjini. Oni koji se nalaze u potrazi za
objektivnom istinom ne mogu se oslanjati na izvlačenje
nekih zaključaka iz riječi i ponašanja većine
onih, koji su sasvim sretni sa svojim životom u iluziji. Prvi
korak na svom pohodu ka istini, čovjek mora napraviti sam.
Nakon što sami krenemo tim putem, onda možemo potražiti društvo
onih koji se takođe nalaze na istom putu. Mi ne možemo tražiti
svoj spas izvan nas samih, nego samo uz pomoć okretanja
samom sebi. Naravno, ono što se podrazumijeva, to je da imamo u
sebi jednu duboku želju da saznamo istinu. Ukoliko smatramo da
se ona nalazi izvan nas, onda počinjemo svoju potragu za
stvarnim i istinskim u vanjskom svijetu.
Ovo
je pogotovo očigledno u vremenima masovnog ludila kao što
su ratovi, revolucije i slično, kada se čini da ljudi
iznenada izgube i ono malo zdravog razuma kojeg su imali te se
preobraćaju u mašine, masovno se predajući
sveobuhvatnim rušilačkim aktivnostima, drugim riječima,
gubeći čak i instikt za samo-održanjem. Zahvaljujući
tome, ogromne količine znanja, da tako kažemo,
ostaju bez potražnje i mogu se podijeliti među onima koji
shvataju njegovu vrijednost. "U svemu ovome nema
ništa nepošteno, jer oni koji su prihvatili znanje nisu uzeli
ništa što je pripadalo nekome drugom, oni nisu nikoga
ni za šta oštetili; oni uzimaju samo ono što su drugi
odbacili kao beskorisno i što bi u svakom slučaju bilo
izgubljeno, da oni to nisu uzeli. "Skupljanje
znanja od strane jednih zavisi od odbacivanja znanja od strane
drugih. "Postoje periodi u životu čovječanstva,
koji se generalno podudaraju sa počecima i propašću
ljudskih kultura i civilizacija, kada mase bespovratno gube
racionalnost i počinju da uništavaju sve što je bilo
stvoreno tokom vijekova i milenijuma ljudske kulture. Takvi
periodi masovnog ludila, obično praćeni sa geološkim
kataklizmama, klimatskim promjenama, i sličnim fenomenima
planetarnog karaktera, otpuštaju ogromne količine materije
znanja. Sve ovo, stvara jednu potrebu da se počne raditi na
skupljanju tog znanja, koje bi u svakom drugom slučaju bilo
izgubljeno. Tako,
ovaj posao na skupljanju razbacane materije znanja često se
podudara sa početkom uništenja i propasti ljudskih kultura
i civilizacija.
Čini
se da je Gurđijev veoma dobro znao posljedice dejstva
globalnih poremećaja, - na večinu čovječanstva,
koja se čvrsto drži iluzije.
Kada se nađu suočeni sa jednim procjepom koji
se stalno širi između realnosti koja im se prezentira i
činjenica koje im se nalaze ispred očiju, u jednom
momentu kada nisu više u stanju da izmire to dvoje, oni koji su
se do tada grčevito držali laži, počinju da lude.
Sada imamo priliku da vidimo kako uz pomoć ovog “rata
protiv terorizma”, američka i izraelska vlada pokušavaju
da izlude ljude u svijetu, držeći ih u jednom stalnom
stanju napetosti i straha od “ludih arapskih terorista” i
opasnosti koju oni predstavljaju po sve nas.
Mossad, izraelska obavještajna služba, navjerovatnije
je odgovororna ne samo za rušenje STC-a, nego i za podmetanje
eksploziva u Madridu, kao i onaj teroristički akt u Rusiji,
kako bi se posijao strah među Evropljanima.
Izgleda da je Gurđijev svojevremeno dobro razumjeo
da takav jedan strah i opšte ludilo predstavlja priliku za one
koji traže istinu, da je napokon vide i upoznaju. Mi ne možemo
ignorisati činjenicu da su sve prilike da se ova naša sadašnja
civilizacija trenutno nalazi na ivici jedne provalije. Na jedan
prirodan način, to se može smatrati i “pozivom na buđenje”
onih koji imaju jednu duboku unutrašnju želju da saznaju
istinu.
"Ovaj
aspekt tog pitanja je prilično jasan. Gomile ne žele
niti traže znanje, a vođe te gomile, iz svog vlastitog
interesa, pokušavaju da pojačaju njihov strah i otpor
prema svemu što je novo ili nepoznato. Ropstvo u kome čovječanstvo
trenutno živi, bazirano je na ovom strahu. Mi čak
nismo u stanju ni zamisliti sav užas ovakvog ropstva. Mi ne možemo
da shvatimo koliko ljudi gube. Međutim, da bi se
razumjeli uzroci ovog ropstva dovoljno je vidjeti kako ljudi žive,
šta predstavlja cilj njihove egzistencije, objekat njihovih želja,
njihove strasti, težnje, ono što oni misle, o čemu oni
pričaju, koga služe i kome se klanjaju. Uzmimo
samo u obzir ono na šta oni kulturniji ljudi iz današnjeg društva
troše pare, čak ako izuzmemo ratove, šta im odvlači
najviše novca; gdje je najveća gužva. Ukoliko
na trenutak razmislimo o ovim pitanjima, postaje nam jasno da
čovječanstvo, ovakvo kakvo je ono sada, sa interesima
koje trenutno ima, ne može ni očekivati da ima nešto
drugačije od onoga što ono trenutno ima.
Koliko
ima u svemu ovome istine, možemo upravo da vidimo u trenutnom
stanju na ovoj planeti. Čini se da sama istina nikada nije
ni bila jedno područje u kojem su ljudi obitavali. Još od
praskozorja ove moderne civilizacije, istina se skriva i koristi
više za svrhu kontrole nego oslobođenja. U ovom momentu mi
živimo na pred samim krajem jedne vijekovne prevare grandioznih
razmjera. Sada, kada se ovaj naš svijet nalazi na rubu jednog
opšteg rata i kataklizmičkog uništenja, mase i dalje
nastavljaju sa izvođenjem jedne komplikovane mentalne
gimnastike, kako bi obezbjedile nastavak svojih iluzija, kako o
sebi samima, tako i o svijetu u kome žive. One će
vjerovati u bilo šta, pod uslovom da se ne radi upravo o ovoj
realnosti čija egzistencija trenutno visi o koncu. Na kraju
krajeva, ipak se ne može reći da pravda neće biti
zadovoljena, jer šta to može biti pravilnije, nego kad neko
dobije ono što je tražio? Kao rezultat ovog svog apetita za
iluzijom, vrlo je vjerovatno da će uspavane mase,
uljuljkane iluzijom, dobiti upravo ono šta su tražile – one
će postati žrtvom najveće prevare od strane onih
kojima su uprkos svake logike poklonile svoje povjerenje.
Zamislite
da se cijelom čovječanstvu dodjeljuje svake godine
pola kilograma znanja. Ukoliko se to znanje pravilno raspodijeli
među svima, svako će dobiti toliko malo da će
ostati budala kao što je i prije bio. Međutim, zahvaljujući
činjenici da je veoma malo onih koji žele da imaju to
znanje, oni koji ga žele i uzmu, dobiće dovoljno, čime
će steći mogućnost da postanu inteligentniji. Svi
ne mogu postati inteligentni, čak i kad bi htjeli. Čak
i kada bi to uspjeli, stvar se ne bi promijenila. Postoji jedan
opšti ekvilibrijum koji se ne može narušavati. "To je
jedan aspekt. Drugi se, kako smo već rekli, sastoji od
činjenice da niko ništa ne sakriva; tu
nema nikave misterije.
Jedni
mogu pokušavati da pomognu drugima u razumijevanju osnovnih
elemenata objektivne realnosti, ali sve do jedne određene
granice. Tragaoc je taj na kome leži odgovornost za poduzimanje
vlastitih koraka u razumjevanju onoga sto je odlučio da
potraži. Ukoliko odlučimo da se upustimo u potragu za
znanjem, onda moramo sami nešto RADITI, a ne očekivati da
će nam znanje biti servirano na tanjuru, dok je s naše
strane dovoljno to što pokazujemo jedno određeno
interesovanje.
Međutim,
sticanje ili prenos istinskog znanja zahtjeva ulaganje jednog
velikog rada i velikog napora od strane obojice, tj. kako od
onoga koji ga prihvata, tako i od onoga koji ga predaje.
Oni koji posjeduju to znanje činiće sve što
je u njihovoj moći da ga prenesu na što veći broj
ljudi, da pomognu ljudima da mu se približe, kao i da ih
pripreme na to da saznaju istinu.
"Onaj
koji želi znanje mora sam poduzeti napore u pronalaženju
izvora znanja i približavanju njemu, kako bi iskoristio pomoć
i smjernice koje su date svima ali koje ljudi, kao po nekom
pravilu, ne žele da vide ili prepoznaju. Znanje
ne može da stigne do čovjeka ukoliko on ne poduzme određene
napore sa svoje strane. Mada postoje teorije
prema kojima znanje može da stigne do čovjeka bez njegovog
ličnog truda, u smislu da ga čovjek može steći i
kada spava. Samo postojanja ovakvih teorija predstavlja još
jedno dodatno objašnjenje zašto znanje ne može samo stići
do ljudi.
Upravo
je to ono što moramo naglasiti. U ovom univerzumu nema
“besplatnog obroka” – ako mislite da ima, onda rizikujete
da sami postanete nečiji “obrok”.
Kakva je svrha vašeg postojanja ako ste voljni da se
odreknete i odbacite sposobnosti koje imate? Kakva je vaša
svrha u tom slučaju? Da li neko drugi treba da razumije ovu
realnost umjesto vas? Naš cilj je da budemo od koristi u ovoj
kreaciji, da stvaramo, da se uskladimo sa onim što je istinsko,
da odbacujemo laži i prevare na svakom svom koraku, uključujući
i one koje dolaze iz dubina našeg ličnog bića.
Ljudi
koji vjeruju u iluziju i u laži, istovremeno se izjašnjavaju
ovome životu, istinskom i objektivnom univerzumu, da ne žele
da žive u njemu. Dok u mnogim slučajevima mi ne dobijamo
od života ono što želimo, možemo biti sigurni da ćemo
na kraju dobiti nazad sve ono što smo mi njemu dali.
Tako će svi oni od nas koji su se svrstali na stranu
iluzije, na stranu onoga što nije istinsko, i sami postati
upravo to isto - "jedan san iz prošlosti." Oni koji
poklanjaju striktnu pažnju na objektivnu realnost sa svoje
lijeve i desne strane, postaće realnost
‘Budućnosti’.
|