(prijevod s njemačkog
8. poglavlja knjige "Ostavština Don Huana od jednog
"nezavisnog" autora)
Evo nas kod jedne vrlo škakljive
teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju
je Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu.
Tek u zadnjoj knjizi Čarobni pokreti - Magical Passes (*
zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti,
gdje se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo
nagovještaje o postojanju jedne strane sile, koja nas
manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez pobližeg
objašnjenja ili njenog imenovanja.
Don Juan kaže svom zaprepaštenom
učeniku tek:
"Ono
što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj
razum. Čarobnjaci su uvjereni da je naš razum strana
tvorevina, koja je svakom od nas usađena.
Uzmi
to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam
ga je usadio i kada se to dogodilo." (1)
U predavanjima proteklih godina Castaneda
je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom procesu i za
njega zaslužnim bićima - unatoč Don Huanovom
jasnom upozorenju: "Ako s tim izađeš na javnost,
onda će te stvarno spaliti."(2) Pri tom nije sasvim
jasno da li je mislio na lomaču za svog učenika ili na
simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovih
knjiga. U svakom slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom
dijelu njegovog nasljeđa radi o nečemu, što ne
samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.
Utoliko je važno upozoriti da izjave
koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim od
ostalih u ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim
ili izazvati osjećaj paranoje, straha i otpora. Po čarobnjacima
je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum - jezgra
naše receptivne svakodnevne svijesti - će se žestoko
protiviti prikazu sebe kao strane instalacije grabežljivih
bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je
osudi samog sebe, a to je nešto što nitko rado ili
lakog srca ne čini.
Stoga je u ovom slučaju preporučljivo
odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castaneda i
njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje
jasno o čemu se u nasljeđu Don Huana u stvari radi i
kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je
tako moguće izbjeći inače programirane
nesporazume. No, prijeđimo na stvar:
Prvi koji su primijetili da nešto
nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i
žene iz davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti
energiju kako teče Univerzumom. Pri njihovim su opažanjima
uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena
na jednom određenom položaju, već da je i
svjetlosna čahura novorođenča potpuno presvučena
jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput
prozirne plastične presvlake i čini čahuru
izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski
sjaj se sve više i više gubi, pa kod odraslih obično
nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrst svjetlosne bare, koja
jedva da seže do visine stopala.
Stari šamani su intuitivno znali da
je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli
da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako
definitivno kao što položaj skupne točke određuje
prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se
svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo
u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se
šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog
proturječja.
Najprije su pomislili da je sama fiksacija
skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno
nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju
cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava
nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim
svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja
svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada,
uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila
promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše
svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički
paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću
se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani
nazvali Voladores, što otprilike znaci "leteća bića"
ili "letači". (3)
Čarobnjaci Don Huanove linije su
otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića,
koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga
obično nevidljiva ljudskom oku.
Prema Castanedi, Voladoresi su u naš
svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u
potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako
je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan
vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su
bicima našli upravo ono što su tražili. I tako
postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci
kažu, kućne (ili domaće) životinje
Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.
Energetska šteta, koja se pritom pričinjava
našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno
iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene
visine - poput krave koja brsteći održava visinu trave
na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno
ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje
svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili
čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših
domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo
kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan,
isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima,
s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo
sami gradimo.(4)
Te štale i kavezi, naglašava
Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira
da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada.
Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li
gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije
nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva
svejedno živimo i umiremo u ropstvu.
Naočigled esencijalne neslobode i
izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu
diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja
pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol
Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što
Voladoresi nama čine - kao učeni robovi svojih
gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo,
krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije
načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze,
podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo
ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i
prirodan nagon za slobodom.(5)
Naše cjelokupno ponašanje je prožeto
time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje,
nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu - uključujući
ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom
kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i
bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u
socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još
uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su
manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose
lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće
u činjenici da ima netko još niže na
hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati,
sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.
Sve to čarobnjaci Don Huanove linije
nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa,
već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao
redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao
marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u
izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju,
dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.
Bara svijesti kraj nogu, koju su nam
Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više
nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj
glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije
pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj
svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje
sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže
Castaneda, osim "tabanske svijesti", barice koja
predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je
naš stvarni kavez.(6)
Time je objašnjeno i prividno
proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog
Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u
procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u
igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne
raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog,
interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci
jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.
Time dolazi i do čudne promjene u našoj
energiji, koju su također otkrili šamani starog
Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži
šest velikih energetskih centara, koje možemo
percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:
" Svaki od energetskih centara u
tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku
vrstu energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji
ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom
od kazaljke na satu."(7)
Stari šamani su sa zaprepaštenjem
vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara
šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom
socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način
kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru
još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih
se ona klati naprijed-nazad - prema Don Huanu jedan jako
neprirodan i odbojan način kretanja.
Kod detaljnijeg istraživanja
ispostavilo se da takav način kretanja energije biva
uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata,
stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom
žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i
tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i
došaptava što joj je činiti i misliti.
Čarobnjaci kažu, kao što
smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija
- i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš
svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće,
već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa,
koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih
postupaka učini poslušnima.
"Zdrav ljudski razum", Common
sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva
jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve
mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a
kamoli ih odbaciti.
Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih
vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao
biblijskih propovjedi "prepustiti se poput janjeta"
ili "okrenuti i drugi obraz" kada nas tuku? Mi ljudi
nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja,
međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško
shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji
u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni
nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj
stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje
vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju
glupima i tjeraju u još veću ovisnost.(8)
Da se kod predodžbi stvarno radi samo
o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno
i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili.
Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u
okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim
pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego
što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju
čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost
dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu,
da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog
sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji
opažamo.
Tako je i modalitet našeg vremena,
Poor-baby sindrom ("jadna beba") i naš servilni
malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze
između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve,
jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših
gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se
kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju
sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni - a ta
uvjerenost je implantat Voladoresa - da nas izvan nama poznatih
granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama
puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.
I tako se mi i dalje poslušno
reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički
se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i
"malih satisfakcija" našeg svakodnevnog života.
Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava
nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne
zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće
ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.
Kroz naš interpretacijski sistem smo
se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice,
i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u
virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i
kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od
kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način
izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim
foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se
kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi,
dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju
jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju
planirajući manje ili više realističnu budućnost,
pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga
ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa
stvarnošću ili vremenom i žive još samo u
virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti
ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i
televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u
bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša
mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.
Sva ta raspršenja svakodnevnog života
služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak
vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni
našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u
takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg
kontinuiranog unutarnjeg dijaloga - klateće kretanje one
strane instalacije - nas sprječava da iskoristimo taj višak
vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.
Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško
shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s
onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže
nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u
njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj
stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi
se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.
Očito je tipična osobina našeg
socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg
odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje
i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za
razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško
nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno
biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i
neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša.
Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga
nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju
lica svoga.
Inače možemo primijetiti, da većina
ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast
Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su
mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako
izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje
slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i
tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim,
uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti
ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno
konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak
barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana
zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti,
očajničkog držanja za vrijednosti i norme
socijalnog poretka, te vlastite važnosti - ukratko svi
simptomi senilnosti.
Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da
je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima
starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako
dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije
samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika - jer ne
prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku,
samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i
prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)
Zato se rado i nalaze na mjestima na
kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju:
crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta,
dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to
koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali
sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste,
koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U
skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su
kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne
zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u
"probavljivom" raspoloženju, ne nedostaje ni
Voladoresa.
Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa,
nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog
Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi
tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je
bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e
Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na
kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih
sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja
je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu
sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad
glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.
Kad je Marco Antonio pri razvijanju
fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na
lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu
neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju
fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili
u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa,
koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih
molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i
čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao
znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog
znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na
javnost.(10)
Što naravno ne znaci da mi inače
pojma nemamo o postojanju tih bića - nama samo nedostaju
sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg
svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su
djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti
Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića
parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se
boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod
njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi
svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće
se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim
kutovima.
Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu
boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor
filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima
i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših
podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama
Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče
koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili
uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade
bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser),
kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili
Men in Black pravi su hitovi, što se može
objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja
počiva na realnoj osnovi.
Priče o vampirima i SF-filmovi
sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja
bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim
jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku - bas kao u
seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje
pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom
Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los
Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka
nevjerojatnog dometa.
Moramo uzeti u obzir mogućnost da
ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i
nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka,
već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg
porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i
nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća
upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i
ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim
kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi
sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali
u "štale za ljude", kako Lorenz naziva gradske
stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga,
bilo kao vrsta ili kao pojedinci?
Ako međutim uzmemo u obzir postojanje
Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi
sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali
parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo
mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje
kućne životinje. Erich von Däniken bi se
vjerojatno zapitao "Jesu li bogovi bili Voladoresi?"
Unatoč njihovoj nadmoći
Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su
nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg
socijalnog reda, te ono što u najširem smislu
podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima
ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko
ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu
da sebe držimo "jadnim malima", mučenicima i
gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili
demoni.
Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na
svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao
što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav
i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu
instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi
Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak
prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u
barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista
jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.
Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da
nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života
očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je
jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim
Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta
jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja
nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.
Samo ako se oslobodimo robovskog duha i
žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu
ponovno naći slobodu - slobodu od Voladoresa, od ogledala
samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke.
Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, i događaje
oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov,
već kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti,
napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg
svakodnevnog ja: na putu ratnika.
Objavljeno u časopisu
"Škorpion", 1999. godine.
[intervju
sa Karlosom Kastanedom možete naći ovdje]
Literatura:
- CC:
Magical Passes
- CC:
predavanje 13.8.1995, Tensegrity Intensive Workshop, LA,
zabilješke
- vidi
F. Donner-Grau: predavanje 25.3.1995, Tensegrity Workshop na
Mauiju, izvještaj Sandy McIntosh
- vidi
T. Abelar: predavanje 20.5.1995, Tensegrity Workshop Mexico
City, zabilješke Guillerma Diaza
- vidi
C. Tiggs: predavanje 22.6.1996., Tensegrity Workshop
Westwood,LA, izvještaj V.W. Vader
- vidi
CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop,
LA, zabilješke
- CC:
Magical Passes
- vidi
CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop,
LA, zabilješke
- vidi
T. Abelar: predavanje 26.3.1995, Tensegrity Workshop na
Mauiju, izvještaj Sandy McIntosh
- vidi
CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop,
LA, zabilješke
- vidi
Konrad Lorenz: Der Abbau des Menschlichen, München 1986
|