Praktična gnostika

autor teksta: A.B.

 

Prihvatimo pojam gnostičara kao čovjeka koji je svoju svijest bar djelomično uspio dovesti na nivo koji odgovara kriterijumima gnostike. Gnostička svijest se razlikuje od naše uobičajene svijesti koja je formirana na civilizacijskim osnovama kroz jezik, pismo, moralne, kulturne, socijalne, religiozne i druge norme.   Zato bi bilo korisno uvesti i pojam civilizacijske svijesti. Naša civilizacijska svijest funkcioniše na jasno definisanim pojmovima i čvrstim zaključcima. Gnostička svijest je operativna na bazi relativnih pojmova i zaključaka.   Da bi neko mišljenje ili neki stav unutar civilizacijske svijesti bio prihvaćen od onoga kome je upućen, on mora imati osim sadržaja stava ili mišljenja i vrlo jasne dokaze koji potvrđuju ispravnost tog mišljenja ili stava. Civilizacijska svijest je kroz isključivost u razmišljanju i kroz jasno definisane osnove i iz njih izvedene pojmove, onemogućila stvaranje bilo kakve predstave o drugim načinima razmišljanja. Iz tog razloga, opisivanje gnostičke svijesti sa pozicija gnostičke logike je nemoguće jer civilizacijska svijest pojedinca, bez obzira na kojem se intelektualnom, moralnom, religioznom itd. nivou nalazila, ne može prihvatiti pojmove gnostičke svijesti, jer ih ne razumije. Zato se ti pojmovi najčešće izražavaju kroz alegorijska poređenja, zatim primjerima unutar civilizacijske svijesti, proizvođenjem konkretnih asocijacija unutar civilizacijske svijesti itd.   Najednostavnija predstava gnostičke svijesti se može dobiti kroz opisivanje životnih sadržaja gnostičara pod uslovom da njegov razgovor bude sa obostranim povjerenjem, iskren i otvoren. Gnostičar gnostičko iskustvo i znanje smatra intimnom stranom svoga bića i ne ispoljava ga. Time on skriva veliki dio svog identiteta.  Kada na osnovu čulne percepcije i logičkim zaključivanjem ili samo logičkim zaključivanjem donesemo odgovarajući zaključak ili bolje rečeno sud, mi kažemo da smo odredili istinitost. To je jedna činjenica u koju više ne sumnjamo. Za gnostičara je ta istinitost relativan pojam. Kako on tu istinitost doživljava unutar svog bića teško je razumjeti ali kad god on zaključivanju priđe kroz elemente civilizacijske svijesti on je uvijek suzdržan i neodređen. Sve mogućnosti koje bi normalno trebale navesti gnostičara na određeni zaključak, on drži potpuno otvorenim. On takav odnos objašnjava kao stvaranje mogućnosti za vančulnu percepciju. On zna da civilizacijski slijed razmišljanja zatvara ljudsku svijest i onemogućava vančulno osjećanje. Ovome moramo dodati i to da on logički zaključak na osnovu čulne percepcije ili samo određeni logički zaključak kroz intelektualnu aktivnost smatra nedovršenim i privremenim a samim tim i nepouzdanim. Teoretski, gnostika to povezuje sa uticajim pojedinačnih ‘Ja’. Kao što se vidi, gnostičar može doživjeti isti sadržaj kojeg opisuje teoretska gnostika na drugačiji način. Kao rezultat načina prihvatanja istinitosti, gnostičar ne dolazi u poziciju rasprave, polemike ili diskusije jer nema svoje stavove koje će prezentirati. Mora se napomenuti da se pojam diskusije ili rasprave odnosi na sadržaje koji za gnostičara imaju određenu vrijednost. U slučaju da se nađe u situaciji da prisustvuje raspravama koje za njega nemaju vrijednost, on tom prilikom svoju misaonu energiju sa područja gnostičke svijesti troši na daleko važnije aktivnosti.   Istinitost je objektivno gledajući i sa gledišta civilizacijske svijesti relativan pojam jer čovjek istu percepiranu stvarnost može prihvatiti na različite načine, prihvatajući je kao različito “Ja”. Istinitost jednog događaja kod istog bića će biti drugačija kada on tu analizu vrši nenaspavan, ili kada ima zubobolju, ili kada je zadovoljan nekim urađenim poslom itd.   Identitet gnostičara je zatvoren prema vanjskoj stvarnosti. Samo poneki koji su se eksponirali iz njima poznatih razloga bili su predmet posmatranja socijalne sredine. U svom procesu učenja gnostičar zna da je ljudsko biće, da je za održavanje tjelesnih funkcija potrebna energija; zna da se do te energije dolazi kroz civilizacijske norme i on u okviru gnostičkog rasuđivanja pronalazi načine da to ostvari. Teorijska gnostika objašnjava to odbacivanjem određenih zakona i prihvatanjem drugih. Pošto gnostički način rasuđivanja teži ka pojednostavljivanju životnih procesa jasno je da gnostičar sredstva za život ostvaruje uz minimalni utrošak psihofizičke energije.   Proces razvoja gnostičara se reflektuje na stanje u socijalnom smislu. Promjene koje se dešavaju ispočetka imaju negativne sadržaje koji postepeno prelaze u jedno harmonično stanje. Obzirom da gnostička svijest u razvoju uzurpira civilizacijsku svijest, operativni ostatak civilizacijske svijesti nije dovoljan da ublaži uticaje ‘A’, koje nameće socijalna sredina. Tada gnostičar prihvata te uticaje nastojeći da oni ne ostave bilo kakav emocionalni trag u njemu. Rezultat takvog angažovanja dovodi gnostičara u poziciju, metaforično rečeno, glumca koji proces ponašanja u odnosu na te uticaje doživljava kao pozorišnu predstavu. Takvo ponašanje čini gnostičara neupadljivim ili bolje rečeno nevidljivim u smislu ezoteričkog znanja i iskustva. Takvo ponašanje može biti protkano kroz neki proces realizacije neke ideje vezane za materijalnu stvarnost, koja se kao šansa pojavila pred gnostičarom.   Civilizacijske norme su nemilosrdne i ne dozvoljavaju odstupanje od njih, tako da gnostičar nema mnogo izbora u ponašanju. Zna se da onaj koji ne poštuje ta pravila može da završi u zatvoru, ludnici ili na groblju. Dalje, civilizacijske norme su kroz svoju komplikovanost konstruisane tako da maksimalno iscrpljuju čovjeka fizički, emocionalno i intelektualno. Gnostičar izbjegava te procese koristeći pukotine između tih normi. Posebno je značajno balansiranje između moralnih normi. Pošto su zakonske norme dio verifikovanih moralnih normi, gnostičar zavisno od svog intelektualnog nivoa djeluje i radi uz sam spoljašnji rub tih zakonskih normi. Cijelo to vrijeme, on svoje “poštenje” ili jednostavnije, svoju “normalnost”, pokriva “kontrolisanom ludošću”. Ponašanje kojim gnostičar prikriva identitet i svoje gnostičko znanje i iskustvo, Kastaneda je nazivao – kontrolisana ludost. To ponašanje nije u upotrebi planski, sa već unaprijed pripremljenim programom. Ono dolazi spontano kao posljedica navika koje su stečene kroz uticaj viših centara. Ono nema namjeru da izrugava našu životnu sredinu i njene norme, već jednostavno služi kao oslonac egzistencije gnostičara kao socijalnog bića.   Sa gledišta civilizacijske svijesti može se pomisliti da je to sve opterečujuće za psihu jednog gnostičara. Ako uzmemo u obzir da gnostičar ne preživljava ovozemaljsku stvarnost kroz civilizacijske norme, jasno je da on uopšte nema ovozemaljskih, civilizacijski proizvedenih problema. Može se reći da on sve društvene procese posmatra kao predmete, kao što neki običan čovjek posmatra šumu kroz koju prolazi. Vijećanje skupštinskog parlamenta on doživljava kao što običan čovjek posmatra pijetlove na ogradi kako kukuriću. Čovjek ponekad kao bljesak stvori u sebi takvo ili slično osjećanje ali je ono ipak samo kratkotrajno. Iz toga nije tesko zaključiti zašto je ezoteričko učenje stalno predmet vrlo vjesto upakovanih napada i dezinformacija.   Ovakav gnostički način posmatranja civilizacijske stvarnosti ima korjene u posebnoj vrsti logičkog zaključivanja. To je odvajanje bitnog od nebitnog. Takav mentalni proces dovodi do zaključka da je najveći dio civilizacijske svijesti uzurpiran od misaonih aktivnosti koje prezentiraju prošlost. Logičan gnostički zaključak je da operativna svijest može da funkcioniše jedino ako je misaona aktivnost skoncentrisana na sadašnjost. Drugim riječima, to znači da je ljudsko biće u svakom trenutku svjesno šta se s njim i oko njega dešava. Na takav način su čula ‘otvorena’, a istovremeno, introspekcija je maksimalna. Takvo percepiranje omogućava analizu unutrašnjih misaonih procesa koji se u tom trenutku dešavaju. Tim procesom se raspoznaju oni uticaji koji štetno djeluju na mentalnu konstrukciju. Tu se pojavljuje spoznaja da sjećanje na određene doživljene neprijatnosti iz neposredne prošlosti stvaraju u čovjeku uznemirujuće psihološko stanje.   Tome moramo dodati jedno pravilo kojeg svako ko ulazi u ovladavanje gnostičke svijesti mora biti svjestan a to je neprekidna briga o svom zdravlju. Učenik u takvom procesu razmišljanja drugačije doživljava dejstvo alkohola, potrebu za pušenjem, neredovno spavanje, prekomjerno uzimanje hrane, upotrebu poštapalica u govoru itd. Ako se tome doda posmatranje sopstvenog bića i drugim metodama, onda se slika o samom sebi približava objektivnosti. Učenik koji se bori da ovlada takvim načinom razmišljanja ima direktnu podršku istinskog ‘Ja’, sa jedne strane, i nevjerovatan otpor lažne ličnosti, s druge strane.  Ako je učenik uporan u praćenju svog psihološkog stanja na naprijed navedeni način, onda odvikavanje od loših navika dolazi SAMO OD SEBE bez apstiniranja. Sa pozicije civilizacijske svijesti je izgrađen stav da je za odvikavanje od loših navika potrebna jaka volja. Paradoks između opisa načina odvikavanja od loših navika iz ugla gnostičke nauke i ugla civilizacijske svijesti zahtijeva da se pojam volje malo bolje objasni. Značenje te riječi može da bude: volja je sposobnost da se neko slobodno odluči na izvjesno djelovanje. Drugim riječima, to znači: Svako namjerno djelo nekoga je proizvod njegove volje.   Tim pojmom se naša civilizacija aktivno počela baviti pojavom mesmerizma početkom prošlog vijeka. Na žalost, taj pojam nije bio nikada jasno definisan od strane zastupnika tog pravca. Pojavili su se opisi jake i slabe volje. Na osnovu opisa slabe volje, moglo se zaključiti da nju čine: kolebljivost, nesigurnost, neodlučnost, strah, stidljivost, loše navike, samosažaljenje, itd. naravno, sve suprotne osobine bi se trebale pripisati opisu jake volje.   Ako se uzme u obzir da gnostičar svoje djelovanje obavlja iz viših centara i da to djelovanje ne sadrži emocionalne podražaje koji sačinjavaju elemente jake ili slabe volje, onda se može zaključiti da pojam jake i slabe volje ne postoji u gnostičkoj svijesti. Pošto se emocionalna pozadina djelovanja gnostičara ne može prevesti i objasniti pojmovima civilizacijske svijesti, onda gnostičar početniku ta pozadinska emocionalna stanja prikazuje tim civilizacijskim pojmovima jake i slabe volje. Zbog toga, pojam volje za gnostičara nema značaja. Međutim, sa aspekta civilizacijske svijesti, taj se odnos gnostičara prema svjesnom djelovanju tumači kao jaka volja. Iz ugla gnostičke logike, to je čovjek koji namjeru i izvršenjem te namjere kroz to djelovanje ne preživljava sa negativnim ili pozitivnim emocionalnim podražajima.   Tumačenjem i upotrebom vježbi za jačanje volje, mesmeristi su usporili proces opšteg razvoja ljudske svijesti jer su te vježbe maksimalno podsticale razvoj samovažnosti. Time je zadržano stanje civilizacijske svijesti koje u pozadini svakog svjesnog djelovanja ima i negativne emocionalne nadražaje. Za gnostičara je proces odvikavanja od loših navika vezan za misaonu koncentraciju a to znači svjesnost pri upražnjavanju tih loših navika i svjesnost njihovog štetnog dejstva, a taj proces pripada višim centrima. Zato je hipnoza kroz humanu upotrebu efikasno sredstvo za odvikavanje od loših navika.   Razvojem bića na štetu lažne ličnosti, kod učenika se pojavljuju određene sposobnosti koje čovjek u normalnim životnim civilizacijskim okolnostima ne može posjedovati. Učenik nastoji da uspostavi ravnotežu u svim životnim sadržajima u kojima se on nalazi. Kao posljedica toga je pojednostavljivanje važnijih životnih psihofizičkih aktivnosti. To omogućava da se čulna percepcija razlaze na komponente i svaka komponenta je aktivna u misaonom procesu.  Drugim riječima to podrazumijeva mogućnost svjesnog praćenja više događaja istovremeno. Vizuelna percepcija se povećava na prostor veći od 180ْ na horizontalnoj ravni. Brzina razmišljanja i osjećanja se nevjerovatno povećava. U djeliću sekunde takav čovjek provede analizu određene situacije i na nju reaguje na logički najadekvatniji način. Time on izbjegava skoro sve moguće neprijatne situacije. Ukoliko se one dese, onda se one podvrgavaju sasvim drugačijoj analizi od uobičajene.   Kroz dalji proces rada na sebi, učenik stiće sposobnost da sebe posmatra kao stranca. To ima zadatak da neutrališe neprijatne udare grupe “Ja”, koji su operativni u preostalom dijelu civilizacijske svijesti. Opšta sposobnost svakog gnostičara je objektivno rasuđivanje. Njegovo se rasuđivanje zasniva na saznanju da je njegova svijest u procesu razvoja i da se trenutno nalazi na jednoj međustepenici tog razvoja. On zna da je iz tog razloga svaki zaključak subjektivan a time i nepouzdan. Dalje, on zna da bez zaključivanja civilizacijska svijest ne može da egzistira. Tada on pravi kompromis u kome privremeno prihvata samo one elemente koji mu daju mogućnost zaključivanja u određenom periodu a ponekad i u određenom trenutku. On je sposoban da se u djeliću sekunde oslobodi neke svoje misli a isto tako i stava, ako oni prave smetnju u njegovom daljem razvoju. Drugim riječima, on svjesno po vlastitom izboru privremeno prihvata pravila koja mu omogućavaju egzistenciju i djelovanje i prema unutrašnjem životu i prema vanjskoj stvarnosti. On takvim naćinom gradi odnos prema duhovno-materijalnoj stvarnosti. Moglo bi se alegorički reći da je njegov karakter sastavljen od tih slobodno izabranih privremenih pravila. Taj način formiranja bića u gnostici se naziva – sagraditi sebi kolibu. To je mjesto u kome gnostičar obezbjeđuje sebi unutrašnji mir i harmoniju. Emocionalni potresi koje bi običan čovjek doživio kao neprijatnost za njega ne postoje.   Vančulna opažanja sa pozicija gnostičke svijesti imaju sasvim drugačije značenje. To je tema koju gnostičar drži kao duboko intimno iskustvo. Može se samo informativno kazati da je vančulna percepcija operativna kroz misaone i emocionalne procese, da se obavlja: -         u homogenosti jednog posebnog stanja svijesti, -         kroz asocijacije u odnosu na materijalnu stvarnost (raspoznavanjem A, B, C, D, i E uticaja i -         direktnom spoznajom.   Za tumačenje određenih stanja unutar takvih stanja, potrebno je obrazovanje. Ukratko rečeno, to je tema koja sa pozicija civilizacijske svijesti nema značaja.   Onaj koji odluči da krene putem ovladavanja gnostičke svijesti mora biti upozoren na moguće opasnosti i ozbiljnost te vrste obrazovanja. Uslovi za obrazovanje u tom pravcu su veoma teški. Čovjek mora da mijenja način razmišljanja a to je u odnosu na njegovu lažnu ličnost jedna od najtežih promjena svog bića. Promjena razmišljanja je veoma bolna a kao posljedica toga dolaze i promjene u navikama, ponašanju i kriterijima za važnost i prioritet. Sama promjena razmišljanja nije vezana za teoretski odnos prema teozofiji i njenim principima, već za promjene odnosa čovjeka prema svom vlastitom biću. Drugačije receno, to znači postepeno odumiranje lažne ličnosti rađanjem novog bića. Lažna ličnost se opire takvom procesu svim mogućim sredstvima tako da se taj proces mora odvijati umjereno i oprezno. Pošto je svijest početnika pod kontrolom lažne ličnosti, jasno je da su sve te patnje prisutne u njegovoj svijesti. Zato se napad na ličnost odvija kroz određene vježbe.   Ako je početnik dobio informaciju da se kroz isčekivanu koncentraciju može postići neki vančulni doživljaj, onda on može dobiti lažni impuls od lažne ličnosti u obliku autosugestije. Zbog toga početnik može biti izložen zabludama. Ako učenik radi sa učiteljem, učitelj mu može napraviti korekciju tog pogrešnog rezultata. Iz tog ugla rad sa učiteljem ima prednost. Pogrešan rezultat se može dobiti i kao posljedica jake želje za vančulnim doživljajima. To može proizvesti suprotan efekat od onog koji bi trebao da se dogodi.   U tom procesu na početku rada, dešavaju se psihičke i fizičke promjene. Te promjene mogu biti neusklađene i dovesti do određenih psihofizičkih efekata koje početnik može protumačiti kao vančulne doživljaje. Na primjer, dešava se da kao posljedica psihičkog opuštanja kroz vježbe krvni sudovi se rašire, a sistem rada srca reaguje sporije što ima za posljedicu pad krvnog pritiska i nedovoljno snabdijevanje moždanih centara kiseonikom. U takvim i sličnim okolnostima mogu se pojaviti određeni svjetlosni ili zvučni efekti koji nisu posljedica vančulne percepcije, pa ih početnik može protumačiti kao vančulnu percepciju. Takve i slične zamke su stalno prisutne u obrazovanju. Ta neusklađenost psihofizičkih funkcija može stvoriti utisak pogoršavanja zdravstvenog stanja. Taj utisak može nastati i kao posljedica prelaska brige o zdravstvenom stanju sa lažne ličnosti na biće. Sve do momenta napuštanja cjelovitosti lažne ličnosti, lažna ličnost je posjedovala informacije o zdravstvenom stanju tijela. Kada se lažna ličnost napadne, ona nije više u stanju da posjeduje informacije o zdravstvenom stanju tijela na način kojim je to do tada mogla. Može se dogoditi da početnik osjeća preko lažne ličnosti jedan oblik svog zdravstvenog stanja a da je u stvarnosti to stanje drugačije. Kada lažna ličnost nije više u mogućnosti da takvo stanje održava, dolazi do promjene koju početnik normalno i doživljava.   Početniku se mora stalno napominjati da je podizanje moralnih kvaliteta od naročitog značaja u gnostičkom razvoju. Neko može postaviti pitanje: Ako gnostičar u principu odbacuje moralne norme, zašto ih on koristi u učenju? Gnostičar ne odbacuje civilizacijske pa i moralne norme, već ih posmatra i eksploatiše na poseban način. Sam prelazak učenika sa civilizacijske svijesti na gnostički način razmišljanja je veoma spor i zahtijeva određeno vrijeme tako da je to period u kojem učenik treba pozitivne moralne stavove (posmatrane kroz civilizacijski filter) ugraditi u gnostičku strukturu svog bića. U tom periodu se u tom smislu pojavljuje jedna praznina koja se popunjava naročitim obraćanjem pažnje na pozitivne moralne norme. To je u osnovi princip tokom cijelog procesa gnostičkog učenja. Ponekad u komplikovanim životnim situacijama gnostičar ima jedino mogućnost da reaguje usmjeravajući svoje postupke kroz moralni filter civilizacijske svijesti. Početak učenja je propraćen neprijatnim iskustvima (pehovima). To je proces “sagorjevanja” svojih navika, postupaka, razmišljanja i osjećanja. Među tim pehovima ima i onih čiji uzročnik nije lažna ličnost tako da se time potvrđuje dejstvo Generalnog zakona. Najveći dio tih nesporazuma i neprijatnosti je posljedica načina razmišljanja i “kačenja” za nebitne životne elemente. Te neprijatnosti se stalno osjećaju kroz lažnu ličnost, kroz osjećaj subjekta da je sve okrenuto naopako i sve upereno protiv njega i njegove sudbine. Dužina trajanja tog procesa zavisi od inteziteta, dužine trajanja svake vježbe posebno i inteziteta i količine predrasuda koje cine lažnu ličnost. Za one koji se ozbiljno i temeljito drže određenih pravila razmišljanja kroz kontrolu misli, taj proces “sagorjevanja” bi trebao trajati otprilike 2 mjeseca. Taj proces omogućava objektivno sagledavanje samog sebe. Sve do tog perioda čovjek sebe zamišlja po svim civilizacijskim, a posebno moralnim normama kao idealnu osobu. U procesu “sagorjevanja” on se susreće sa svim prljavštinama koje čine njegovu ličnost. Tada on prvi put gleda sebe u ogledalu ciju strukturu cine pravila vježbi koje on sprovodi. Najčešće se sa dvije ili tri vježbe napada jedna negativna osobina ličnosti. Kada taj dio ličnosti kapitulira (svjesno se preda) taj “slobodan” prostor se postepeno širi napadima na susjedne dijelove lažne ličnosti. Taj proces učenik doživljava na specifičan način.   Savremena psihologija posmatra psihološka stanja: strah, mržnju, ljubomoru, depresiju, samosažaljenje, prkos, borbenost, osvetoljubivost itd. kao zasebne cjeline. Svako od tih stanja je predmet zasebnog proučavanja. Zatim, ta psihologija smatra ta stanja kao poremećaje. Osnovni pristup eliminisanju tih dominirajućih stanja je u traženju uzroka njihovom nastajanju. Ezoterična učenja su ta stanja ‘obukli’ u pojedinačno ‘Ja’. Ako ta stanja uzmemo kao osobine neke ličnosti, onda alegorijski to sagledavanje tih osobina sa pozicije civilizacijske svijesti možemo predstaviti kao ravan iz koje vire te osobine, kao zasebne cjeline. Kastaneda je tu ravan percepcije spustio toliko nisko da su se ta stanja pokazala kao izrasline jedne jedinstvene mase. Tu jedinstvenost je Kastaneda nazvao samovažnost. Osnovni princip Kastanedinog učenja je ukidanje samovažnosti što u prevod na jezik četvrtog puta znači eliminisanje pojedinačnih ‘Ja’ kroz svjesnu kontrolu tih pojedinačnih ‘Ja’ preko svog bića. Sagledavajući ta stanja sa te Kastanedine ravni percepcije moguće je doći do zaključka da je moguća manipulacija ljudske svijesti tj. uticaj na pojedinačna stanja kroz jedan centar – samovažnost. Posmatranjem sa pozicija civilizacijske ravni to nije moguće vidjeti jer se temeljna struktura tih stanja (samovažnost) nalazi ispod ravni percepcije. Za one koji mogu postaviti pitanje kakve veze ima samovažnost sa religioznim i nacionalnim identitetom, ili patriotizmom može se dati sljedeći odgovor. Iako ti elementi svijesti nemaju dodirnih tačaka sa pojmom samovažnosti, do reakcije koja ukazuje na tu vezu dolazi ako započnete razgovor na temu religije, nacije ili države kojoj ta jedinka pripada. Ako neko pokuša takvoj osobi negirati neke elemente religije, nacije ili države u takvom čovjeku se pojavljuju stanja kao što je samosažaljenje, ponos, mržnja, agresivnost itd. koji su u stvari elementi samovažnosti. Samovažnost je energetski rezervoar (baterija) koja se planski i organizovano kroz manipulaciju preko tih isturenih dijelova ili psihičkih stanja prazni crpeći psihofizičku energiju pojedinca koji tu samovažnost posjeduje.   Gnostičar je kroz svoje iskustvo taj alegorijski opis samovažnosti prestruktuirao. On samovažnost vidi kao izrasline koje izviru iz jedne sferne površine. Skup tih izraslina čini samovažnost a površina na kojoj se nalaze te izrasline predstavlja lažnu ličnost. Istinsko ‘Ja’ se nalazi zarobljeno unutar te sfere. Izrasline na jednoj polusferi predstavljaju pozitivne elemente tih stanja a na drugoj negativne. Radom na sebi učenik uništava te isturene dijelove približavajući se sfernoj površini. U početku ‘skidanje’ tih vrhova je brzo i vidljivo ali zato i bolno. Što se ide bliže toj sfernoj površini, to se elementi samovažnosti eksponiraju u perfidnijoj formi. Osim toga, ta površina nije glatka nego čini grbavu strukturu gdje svako ispupčenje predstavlja neki nevidljivi perfidni elemenat samovažnosti kojeg čovjek i sa iskustvom u gnostičkom učenju teško može uočiti i analizirati.   Razvoj gnostičara se u tom alegorijskom prikazu vidi kao stvaranje otvora na toj sfernoj površini. Čim se one glavne ekstremne osobine samovažnosti eliminišu, početnik prelazi na otvaranje sferne površine bušeći rupu u njoj. Pošto lažna ličnost ima civilizacijsku strukturu ona se ne može uništiti jer bi tada čovjek ličio na ludaka. Smisao je da se u toj sfernoj površini napravi što više otvora kako bi se komunikacija sa istinskim ‘Ja’ mogla nesmetano odvijati. Početnik postaje učenik kad uspije načiniti prvi otvor. Tada on ugleda svijet drugačijim očima. On se onda čudi kako drugi ljudi ne vide ove ili one stvari koje se dešavaju oko njih. Osjeća neodoljivu potrebu da drugim ljudima pomogne da i oni vide izvitoperenu stvarnost sa svim njenim protivriječnostima; da i oni dožive privremena stanja unutrašnjeg mira, da i oni ne komplikuju stvarnost oko sebe, itd.   Postepeno sa razvojem učenika ta rešetkasta struktura prelazi u sitastu, zatim u oblik pare i na kraju u jednu jedva vidljivu finu tvorevinu. Ta sitasta struktura praktično znači da učenik ima na sebi garderobu, da su čarape na nogama u paru, da sjedi na stolici ako je ona civilizacijski određen predmet za sjedenje; da sa porodicom gleda televiziju, da razgovara s ljudima, da se šali itd.   Da Kastaneda nije spustio ravan percepcije koja je omogućila razgledavanje samovažnosti u njenoj cijelosti, učenici bi prema starom načinu ponašanja bili asocijalni, ekscentrični, drugim riječima, - čudni. Kastaneda je dao mogućnost da gnostičar nevidljivo egzistira u svojoj sredini. Ovaj oblik ponašanja gnostičara (ucenika) Kastaneda je nazvao kontrolisana ludost.   Postoje slučajevi kada se pojedinac obrazuje bez učitelja. U gnostičkom smislu takvom čovjeku nema ko da ukaže na specificnosti efekata odredenih vježbi. U tom smislu oni koriste gnostičku literaturu koja kroz sadržaj prezentira gnostičku logiku razmišljanja. (Primjer ovog vebsajta). Ta literatura je kroz gnostičke pojmove teško razumljiva. To ima za posljedicu gubitak energije ali je prednost što je na kraju pravilno značenje određenog pojma isključivo vlastito iskustvo, što je neuporedivo vjernije od iskustva koje je servirano od strane učitelja. Dalje, prednost samostalnog učenja je stečena neutralna subjektivnost unutar novoformiranog gnostičkog načina razmišljanja, za razliku od učenika kojem je učitelj davao znanje kroz svoju gnostičku subjektivnost. Zaključak je da je učenje sa učiteljem lakše i brže kroz subjektivnost učitelja, a samostalno obrazovanje je komplikovanije, sveobuhvatnije i relativno objektivnije.  Samostalni učenik mnogo luta, mnogo griješi, ali su te greške za njega ogromno iskustvo koje mu daje veću sigurnost i bolji oslonac u daljoj izgradnji. Pošto se emocionalni doživljaji ne mogu opisivati riječima već se njihov pojam formira na osnovu ličnog iskustva tako se i samo objašnjavanje takvih i sličnih procesa kroz literaturu daje uz mnogo opisa i primjera. I opet je pitanje kakvu će asocijaciju učenik primiti. Zato je vraćanje na već pročitano od izuzetne važnosti. Često se događa da u tom procesu razumijevanje dođe u vidu misaonog bljeska direktnom spoznajom.   Učenik koji se sam obrazuje ne može biti siguran da je kao rezultat neke vježbe određeno stanje ili situacija ono što je u literaturi kao takvo naznačeno. Učitelj u stalnom kontaktu sa učenikom provjerava, prati i upozorava učenika na određene efekte u procesu rada. Tu spada i aktivnost oko uspostavljanja novog načina funkcionisanja bića kroz oslobođene prostore lažne ličnosti. To je proces rađanja novog bića. Nov način posmatranja stvarnosti zahtjeva i nov način odnosa kako prema sebi tako i prema sredini u kojoj se učenik nalazi. To na izvjestan način dolazi samo od sebe kroz istinsko ‘Ja’. Kroz vježbe se stvarnost doživljava na način koji omogućava njegovu daljnju izgradnju. Gnostičko obrazovanje je proces koji neprekidno stvara učeniku jedan prostor za daljne napredovanje. Zato se kaže da je gnostičar, bez obzira na kojem se stepenu nalazio uvijek učenik. Strukturu lažne ličnosti čine civilizacijske potrebe i norme. Sve te civilizacijske uticaje koji su najvećim dijelom A uticaji učenik nastoji doživjeti kao strane ili bolje rečeno kao svjedok a ne lično kroz lažnu ličnost. Kasnije, kada se formira težište kod učenika, proces praćenja civilizacijskih uticaja se odvija preko viših centara a to daje drugačiju ravan percepcije.   U odnosu na materijalnu stvarnost gnostičar odvajajući bitno od nebitnog, do krajnjih granica pojednostavljuje svoj odnos prema materijalnom svijetu. On ne gubi energiju u formativnoj komunikaciji. Rješavanje problema koji su neposredno oko njega drži ga što je moguće bliže sadašnjosti. To kretanje gnostičara u neposrednom prostoru oko njega ka cilju, liči na skakutanje sa kamena na kamen u nekoj plitkoj vodi. Znači, on postupa prema situacijama onakvim kakve su mu one nametnute, kroz mogućnost izbora. Jednostavno rečeno, on ne pokušava ništa što nije u mogućnosti realizacije a istovremeno svaku i najmanju šansu pokušava maksimalnim angažovanjem realizovati.   Svaki gnostičar je svjestan da svoje iskustvo treba prenositi sredini u kojoj se nalazi. On to radi kroz svoje ponašanje čuvajući svoj gnostički identitet. Sa krajnjim poštovanjem prema svakom biću on nastoji da živi u opštoj harmoniji. Proces njegovog razvoja prolazi kroz neprekidan neponovljiv slijed nepredvidljivih događaja i svaki takav događaj je za njega izazov i ispit u smislu ispravnog reagovanja.   Gnostičar sveobuhvatnost u posmatranju stvarnosti oko sebe ostvaruje izbjegavanjem zaključaka u procesu razmišljanja a naročito pri čulnoj percepciji. Tada on može primiti neuporedivo više čulnih utisaka. To suzdržavanje od zaključaka je takođe zasnovano na saznanju da su naša čula toliko ogranićena da se na osnovu njih ne može donjeti bilo kakav zaključak. Ako se tome doda proces razmišljanja koji se vezuje za lanac uzroka i posljedica na osnovu netačno utvrđenih pojmova kroz obrazovanje i vaspitanje, onda se može upotpuniti slika pogrešnog djelovanja naše svijesti. Svaki takav nedorečen ili nedovoljno argumentovan zaključak se u školi četvrtog puta naziva – laganje (samog sebe ili drugih). Svaki zaključak je pojedinacna tačka u procesu razmišljanja. Niz takvih pojedinačnih tački blokira proces kontinuiranog razmišljanja. Ta isprekidanost misli opterećuje čulnu percepciju. Čovjek uočava neuporedivo manje detalja. Zato, suzdržavanje od zaključivanja otvara više centre za vančulnu percepciju. Zaključivanje u formi prosuđivanja je veoma opasno za gnostičara jer se ti zaključci vežu za prošlost. Najčešće oni u pozadini imaju negativna osjećanja. Gledajući iz tog ugla, izbjegavanje zaključivanja približava gnostičara sadašnjosti koja je jedini bitan operativni elemenat u radu i životu gnostičara. Tim načinom gnostičar čuva ogromne količine energije.   Za gnostičara civilizacijski uticaji (A uticaji) imaju određenu važnost. On iz iskustva zna da A uticaji na određen način nose u sebi i druge vrste uticaja. Najčešće se viši uticaji eksponiraju kroz više A uticaja. Tehnika prepoznavanja tih uticaja se naziva - čitanje tajnog pisma. Nađeni novčić na ulici za nekog može biti slučajnost a za drugog imati drugačije značenje kroz sagledavanje okolnosti pod kojima je novčić nađen. Kod učenika koji nemaju učitelja, način prepoznavanja tih uticaja je značajna komponenta njegovog razvoja. Kada gnostičar ovlada prepoznavanjem A, B, C i D uticaja, on je svjedok čestih susreta ljudi sa šansom da se riješe mnogih problema koji ih opterećuju u životu. Na žalost, on je samo svjedok (posmatrać) u tome.   Kraj     Napomena: Ukoliko se i vi bavite ezoteričnim radom i želite da podijelite svoja saznanja i iskustva s drugima, rado ćemo ih objaviti pod ovom temom.

---

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta