Gurđijev:
"Da bi se shvatila suština ovog učenja potrebno je jasno
razumjeti da su ovi putevi [fakira, monaha, jogija] jedine
moguće metode razvoja čovjekovih skrivenih mogućnosti. S druge
strane, to nam kazuje koliko je jedan takav razvoj težak i
rijedak.
Razvoj tih mogućnosti ne podrazumijeva nikakav zakon. Zakon
koji važi za čovjeka je egzistencija u krugu mehaničkih uticaja,
to je jedno stanje ‘čovjeka-mašine’.
Put razvoja skrivenih potencijala je put protiv prirode,
protiv Boga. To objašnjava poteškoće i ekskluzivnost tih puteva.
Ovi putevi su pravi i uski. Ali istovremeno samo uz njihovu
pomoć se nešto može postići.
U generalnoj masi svakodnevnog života, posebno modernog
života, ovi putevi su jedan mali skoro neprimjetan fenomen koji
sa životne tačke gledišta ne mora uopšte ni da postoji. Ali taj
mali fenomen sadrži u sebi sve što čovjek posjeduje za razvoj
svojih skrivenih mogućnosti.
Ti putevi su suprostavljeni svakodnevnom životu, zasnovani su
na drugim principima i oni potpadaju pod druge zakone. U tome se
sastoji njihova moć i značaj.
U svakodnevnom životu, čak i u jednom životu ispunjenom
naučnim, filozofskim, religijskim ili društvenim interesima, ne
postoji ništa, i ne može da postoji išta, što može da pruži
mogućnosti koje su sadržane u ovim putevima.
Ti putevi čovjeka vode, ili bi trebali da ga vode, do
besmrtnosti.
Svakodnevni život, u najboljem slučaju, vodi čovjeka do smrti
i ne može ga voditi ničemu drugom. Pojam ovih puteva ne može se
razumjeti ukoliko čovjek smatra da postoji mogućnost njegove
evolucije bez pomoći ovih puteva.
"Po pravilu, čovjeku je teško da se pomiri s tom mišlju; ona
se njemu čini pretjeranom, nepravednom i apsurdnom.
On veoma slabo razumije značenje riječi ‘mogućnost’. On se
zavarava idejom da ukoliko on ima bilo kakve mogućnosti u sebi
samom, onda one već moraju biti razvijene i da u njegovoj
okolini moraju postojati uslovi za njihovo razvijanje.
Od totalnog odbijanja da prizna postojanje tih mogućnosti u
sebi, čovjek se generalno prebacuje na zahtijevanje jednog
imperativnog i neizbježnog razvoja tih mogućnosti.
Njemu je teško da prihvati pomisao da te mogućnosti mogu
ostati nerazvijene i kao takve nestati, i da njihov razvoj, u
drugu ruku, zahtijeva jedan veliki trud i izdržljivost.
U stvari, ukoliko uzmemo u obzir sve ljude koji nisu fakiri,
monasi ili jogiji i za koje možemo sa sigurnošću reći da oni
nikada neće ni postati fakiri, monasi ili jogiji, onda sa
nesumnjivom sigurnošću možemo reći da se njihove mogućnosti ne
mogu razviti i neće razviti.
Ovo se mora jasno razumjeti kako bi se razumjelo ono što
slijedi.
"U običnim uslovima kulturnog života, pozicija čak i jednog
inteligentnog čovjeka, koji traži znanje je beznadežna, zato što
u uslovima koji ga okružuju ne postoji ništa što podsjeća na
škole joge ili fakirske škole, dok su religije Zapada
degenerisane do jednog takvog stepena da u njima nema ničeg
živog već dugo vremena.
Razna okultna i mistična društva sa svojim naivnim
spiritističkim eksperimentisanjima, takođe ne mogu dati nikakve
rezultate.
"Tako da bi cjelokupna situacija stvarno bila beznadežna
ukoliko ne bi postojao Četvrti Put.
"Četvrti put ne zahtijeva povlačenje u pustinju, ne traži od
čovjeka da se on odrekne svega s čim je do sada živjeo.
Četvrti put počinje daleko iza puta jogija.
To podrazumijeva da čovjek mora biti pripremljen za Četvrti
Put i ta priprema se morala odvijati tokom običnog života i na
ozbiljan način, uključujući u sebe mnoge različite strane.
Nadalje, čovjek mora živjeti u uslovima koji su pogodni za
rad na Četvrtom Putu, ili u svakom slučaju, u uslovima koji ga
neće onemogućavati u tome.
Mora se razumjeti to da u unutrašnjem i vanjskom životu
čovjeka mogu postojati nepremostive barijere za dosezanje
Četvrtog Puta.
Nadalje, Četvrti Put nema definitivne oblike kao što je to
slučaj sa fakirom, monahom i jogijem.
I prije svega, njega se mora pronaći. To je prvi ispit.
On nije tako dobro poznat kao ona tri tradicionalna puta.
Postoji mnogo ljudi koji nikada nisu čuli za Četvrti Put, a
postoje i drugi koji negiraju negovo postojanje ili mogućnost.
"Istovremeno, započinjanje četvrtog puta je mnogo lakše nego
započinjanje puteva fakira, monaha ili jogija.
Na četvrtom putu je moguće raditi i pratiti ga, dok čovjek
istovremeno ostaje u uobičajenim životnim uslovima, radeći svoj
uobičajeni posao, održavajući svoje prethodno uspostavljene veze
s drugim ljudima i bez odricanja od bilo čega.
Nasuprot tome, uslovi u koje je čovjek stavljen na početku
tog rada, u kojima da tako kažemo, taj posao nalazi njega, su
istovremeno najbolji za njega, u svakom smislu, na početku tog
posla.
Ti uslovi su za njega prirodni zato što život tog čovjeka i
uslovi u kojima se on nalazi odgovaraju onome što on jeste. Svi
uslovi različiti od onih koji su stvoreni samim životom, bili bi
vještački za čovjeka i u takvim vještačkim uslovima on ne bi bio
sposoban da dotiće sve strane svog bića odjednom.
"Zahvaljujući tome, četvrti put simultano utiće na svaki
aspekt čovjekovog bića. To je posao koji se obavlja u više nego
tri sobe odjednom.
Fakir radi u prvoj sobi, monah u drugoj a jogi u trećoj. Kad
dosegnu četvrtu sobu, fakir, monah i jogi će ostaviti za sobom
mnoge stvari nezavršenim, i oni neće moći koristiti ono što su
naučili zato što nisu ovladali svim njihovim funkcijama.
Fakir je vladar svog tijela, ali ne i svog uma i emocija;
monah je vladar svojih emocija ali ne tijela i uma; jogi je
vladar svog uma ali nije vladar svog tijela i emocija.
"Zatim, četvrti put se razlikuje od drugih puteva u tome što
je glavni zahtijev koji se traži od čovjeka zahtijev za
razumijevanjem. Čovjek ne smije raditi ništa što ne razumije,
osim u slučaju nekog eksperimenta koji se obavlja pod nadzorom
njegovog učitelja.
Što više čovjek razumije ono sta radi, utoliko će biti bolji
rezultati njegovog uloženog truda. To je fundamentalni princip
Četvrtog Puta. [Sušta razlika od ‘hiperdimenzionalnih tehnika’
S. Swerdlowa, prim.prev.]
Na četvrtom putu vjera nije potrebna; nasuprot tome sve vrste
vjera su u suprotnosti sa četvrtim putom.
Na četvrtom putu čovjek mora zadovoljiti samog sebe istinom
koja mu je rečena. Sve dok on nije zadovoljan njome, on ne smije
ništa raditi.
"Ova metoda četvrtog puta sastoji se u radu na nečemu u
jednoj sobi i istovremenom radu na nečemu drugom, što je u vezi
s tim, u druge dvije sobe – to znači, dok radimo na fizičkom
tijelu moramo istovremeno raditi na našem umu i emocijama; kad
radimo na našem umu, moramo raditi na fizičkom tijelu i
emocijama; kad radimo na emocijama, moramo raditi na umu i
fizičkom tijelu.[...]
Uz sve to, na četvrtom putu je moguće da se individualizira
rad svake osobe posebno, što znači, svaka osoba može raditi samo
ono što je za nju potrebno a ne raditi ono od čega nema koristi.
"Kad čovjek na četvrtom putu stekne volju, on je onda može
početi i koristiti, zato što je on stekao kontrolu nad svojim
tjelesnim, emocionalnim i intelektualnim funkcijama. Pored toga,
on je uštedio prilično mnogo vremena radeći na tri strane svog
bića, paralelno i simultano.[...]
"Pojmovi, dobro i zlo, ponekad se vežu s pojmovima istinitog
I pogrešnog. Međutim, isto kao što dobro i zlo ne postoje za
običnog čovjeka, za njega takodje ne postoji istinito i
pogrešno.
"Permanentna istinitost i permanetna lažnost može postojati
jedino za permanentnog čovjeka. Ukoliko se čovjek stalno
mijenja, onda će se za njega ono što je istinito i lažno takođe
stalno mijenjati. A ukoliko se ljudi u svakom datom trenutku
nalaze u različitom stanju, njihovi koncepti istine mogu biti
isto toliko raznovrsni kao i njihovi koncepti dobra.
Čovjek nikad ne primjećuje kako on počinje da smatra
pravilnim ono što je juče smatrao pogrešnim i obratno. On ne
primjećuje te tranzicije isto kao što ne primjećuje ni
tranzicije onih svojih ‘Ja’, jednih u druge.
"U životu običnog čovjeka istina i laž nemaju moralnih
vrijednosti ikakve vrste, zato što se čovjek nikada ne može
pridržavati jedne jedine istine. Njegova istina se mijenja.
Ukoliko se ona neko određeno vrijeme ne mijenja, onda je to
zato što joj to ne dozvoljavaju ’odbojnici’.
A čovjek nikada ne može reći istinu. Ponekad ‘ono kaže’
istinu, ponekad ‘ono kaže’ laž. Iz toga proizilazi da njegova
istinitost i lažnost nemaju vrijednosti; nijedno od toga na
zavisi od njega, oboje zavise od čistog slučaja.
A to je isto tako tačno ukoliko se primjeni na čovjekove
riječi, njegove misli, njegova osjećanja, i njegove koncepte
pravilnog i nepravilnog.
"Da bi razumjeo međusobnu povezanost istine i laži u životu,
čovjek mora razumjeti laži u samom sebi, one konstantne i stalne
laži koje neprestano govori samom sebi.
"Te laži su stvorene od strane ‘odbojnika.'
Da bi se uništile laži u nekome, kao i one laži koje se
nesvjesno govore drugima, ti ‘odbojnici’ se moraju uništiti.
Međutim, čovjek ne može živjeti bez ‘odbojnika’.
'Odbojnici' automatski kontrolišu čovjekovo djelovanje,
riječi, misli i osjećanja. Ukoliko bi se ‘odbojnici’ uništili
onda bi sva kontrola nestala. Čovjek nije u stanju da egzistira
bez kontrole, čak iako je ta kontrola samo automatska.
Samo čovjek koji posjeduje volju, tj. svjesnu kontrolu, može
da živi bez ‘odbojnika’. Iz toga proistiće da kad čovjek počne
da uništava ‘odbojnike’ unutar sebe on mora istovremeno da
razvija jednu volju.
A pošto se volja ne može stvoriti po poruđbini u kratkom
vremenskom roku, može se dogoditi da on ostane sa uništenim
‘odbojnicima’ i sa voljom koja još uvijek nije dovoljno snažna.
Jedina šansa koju on ima tokom tog perioda je da bude
kontrolisan od strane druge volje, koja je već prethodno
dovoljno ojačana.
"To je razlog zašto prilikom rada u školi, koji uključuje
unistenje ‘odbojnika’, čovjek mora da bude spreman da se
povinuje volji drugog čovjeka sve dok se njegova vlastita volja
dovoljno ne razvije.
Obično se ta potčinjenost volji drugog čovjeka proučava prije
svega drugog.
Ja koristim riječ ‘proučava’ jer čovjek mora razumjeti zašto
je ta poslušnost potrebna i on mora učiti kako da sluša.
Ovo posljednje nije lako.
Čovjek koji počinje s radom na samo-proučavanju s ciljem da
stekne kontrolu nad samim sobom navikao je da vjeruje u svoje
vlastite odluke.
Čak i činjenica da je on uvidjeo potrebu da se promijeni
kazuje mu da su njegove odluke ispravne i ojačava njegovo
povjerenje u njih.
Međutim, kad on počne da radi na sebi, čovjek se mora odreći
svojih vlastitih odluka, on mora da ‘žrtvuje svoje vlastite
odluke,’ zato što u drugom slučaju volja drugog čovjeka koji
upravlja njegovim radom ne bi bila u staju da kontroliše njegove
postupke.
"U religijskim školama, ‘poslušnost’ se zahtijeva prije svega
drugog, tj. poptpuno i bespogovorno potčinjavanje, ali bez
ikakvog razumijevanja.
Škole četvrtog puta zahtijevaju razumijevanje prije svega
drugog.
Rezultati uloženog truda uvijek su proporcionalni sa
razumijevanjem.
"Odricanje od svojih vlastitih odluka, potčinjavanje volji
drugog, može da predstavlja nepremostivu barijeru za čovjeka
koji nije uspjeo prethodno da shvati da on u suštini niti
žrtvuje nešto, niti mijenja bilo šta u svom životu, da je cijeli
njegov život podvrgnut jednoj vanjskoj volji i da on nikada sam
nije ni donjeo neku svoju vlastitu odluku.
Međutim, čovjek nije toga svjestan.
On smatra da on ima pravo na slobodan izbor. Za njega je
veoma teško odreći se iluzije da on sam upravlja svojim životom
i organizuje ga.
Međutim, rad na samom sebi nije moguć sve dok se čovjek ne
oslobodi te iluzije.
"On mora shvatiti da on ne postoji; on mora shvatiti da on ne
može izgubiti ništa, zato što on nema ništa što bi mogao
izgubiti; on mora spoznati svoje ‘nistavilo’ u punom smislu te
riječi.
"Ta svjesnost o svom ništavilu sama je dovoljna da se
pobijedi strah od potčinjavanja volji drugog.
Koliko god čudno se to moglo činiti, taj strah je jedna od
najozbiljnijih prepreka na čovjekovom putu.
Čovjek se boji da će ga natjerati da čini stvari koje su
protivne njegovim principima, pogledima ili stavovima.
Nadalje, taj strah momentalno stvara u njemu iluziju da on
ima principe, stavove i uvjerenja koje u stvarnosti on nikada
nije ni imao, niti bi ih ikad mogao imati.
Čovjek koji nikad u svom životu nije razmišljao o moralu,
sada naglo počinje da se boji da će ga neko natjerati da učini
nešto nemoralno.
Čovjek koji nikada nije razmišljao o svom zdravlju i koji je
uradio sve sto je moguće kako bi ga narušio, odjednom počinje da
se boji da se ga neko natjerati da on ugrožava svoje zdravlje.
Čovjek koji je cijeli svoj život ‘u oči’ lagao svakoga i
svugdje, počinje odjednom da se boji da će ga neko natjerati da
laže, i tako dalje u nedogled.
Ja sam poznavao jednog pijanca koji se bojao više od svega,
da će ga neko tjerati da pije.
"Taj strah od potčinjenosti volji drugog čovjeka veoma često
se ispostavlja jačim od bilo čega drugog. Čovjek ne može
razumjeti da se ta potčinjenost na koju on svjesno pristaje
podrazumjeva jedini način da se stekne vlastita volja.."[...]
"Momenat u kojem čovjek koji se nalazi u potrazi za putom
sretne čovjeka koji poznaje put, naziva se prvi prag ili prvi
korak. Od tog praga počinje stepenište.
Izmedu ‘života’ i ‘puta’ nalazi se jedno ‘stepenište’.
Samo kad se čovjek uspije popeti uz to ‘stepenište’, on će
moći kročiti na ‘put’.
Čovjek se penje tim stepeništem uz pomoć čovjeka koji je
njegov vodič; on se ne može uspinjati prema gore sam.
Put počinje upravo tamo gdje stepenište završava, tj. nakon
posljednje stepenice ili praga na stepeništu, na jednom nivou
koji je mnogo viši od običnog životnog nivoa.
"Odatle proizilazi da je nemoguće odgovoriti na pitanje iz
čega počinje taj put?
Taj put počinje iz nečega sto se uopšte ne nalazi u životu,
tako da je nemoguće reći iz čega.
Ponekad se kaže: kad se uspinje stepeništem, čovjek nije
siguran ni u šta, on može da sumnja u sve, njegovu vlastitu moć,
u to da li je ono što on radi ispravno, u svog vodiča, svoje
znanje i svoju snagu.
Istovremeno, ono što on stiće je veoma nestabilno; čak iako
se uspjeo uspeti prilično visoko na stepeništu, on može pasti u
svakom momentu a onda morati da počne ispočetka.
Međutim, kada pređe posljednji prag i kroči na put, sve to se
mijenja.
Prije svega, sva sumnja koju je on mogao da ima u svog
učitelja nestaje, a u isto vrijeme taj učitelj postaje njemu
manje potreban nego prije.
U mnogim slučajevima on može čak postati nezavisan i znati
gdje će da ide.
Drugo, on ne može više tako lako izgubiti rezultate koje je
stekao svojim radom i on se ne može više zateći u običnom
životu.
Čak iako bi tada napustio put, on ne bi bio u stanju da se
vrati tamo odakle je počeo.
"To je skoro sve što bi se uopšteno moglo reći o ‘stepeništu’
i o ‘putu’, zato što postoje različiti putevi. ...
I, na primjer, na četvrtom putu postoje specijalni uslovi
koji se ne mogu naći na drugim putevima.
Tako, uslov za napredovanje na stepeništu četvrtog puta je da
se čovjek ne može popeti na višu stepenicu ukoliko on ne postavi
drugog čovjeka na svoju vlastitu stepenicu.
Taj drugi čovjek, takodje mora postaviti trećeg čovjeka na
svoje mjesto, da bi on mogao da se popne na višu stepenicu.
Tako, što se čovjek više penje prema gore, on više i zavisi
od onih koji ga prate.
Ukoliko oni zastanu, on takođe zastaje.
Do takvih situacija takođe može da dođe.
Jedan čovjek može npr. steći neke posebne moći ili
sposobnosti i onda on može kasnije da žrtvuje te svoje moći da
bi podigao druge ljude na njegov nivo.
Ukoliko se ljudi s kojim on radi popnu na taj njegov nivo, on
će onda dobiti nazad sve ono što je žrtvovao. Međutim, ukoliko
se oni ne popnu, onda on može sve to da izgubi.
***
"Postoje različite mogućnosti u vezi odnosa učitelja sa
ezoteričkim centrom, konkretno, on može znati manje ili više o
ezoteričkom centru, on može tačno znati gdje se nalazi taj
centar i kako se znanje ili pomoć može odatle dobiti; ili on
možda neće znati ništa o tome ili će samo poznavati čovjeka od
kojeg je primio svoje znanje.
U većini slučajeva ljudi počinju tačno od tačke koju poznaju
samo na jednoj stepenici koja je viša od njihove. A onda
proporcionalno s njihovim vlastitim razvojem oni počinju da vide
dalje i prepoznaju odakle dolazi ono što znaju.
"Rezultati rada čovjeka koji na sebe preuzima ulogu učitelja
ne zavise od toga da li on tačno zna porijeklo onoga što
podučava druge, nego uveliko zavise od toga da li ili ne,
njegove ideje dolaze stvarno iz ezoteričkog centra i da li on
sam razumije i može da razluči te ezoteričke pojmove, tj.
pojmove objektivnog znanja od subjektivnih, naučnih i
filozofskih ideja. [...]
Učitelj uvijek odgovara nivou učenika.
Što je učenik na višem nivou, na višem nivou će biti i
učitelj.
Međutim, učenik koji nije na visokom nivou ne može računati
na učitelja veoma visokog nivoa.
U stvarnosti, učenik nikada ne može znati na kojem se nivou
njegov učitelj nalazi. To je zakon. Niko ne može vidjeti više od
onoga što se nalazi na njegovom nivou.
Međutim, obično ljudi ne samo da ne znaju ovo, nasuprot tome,
što se oni niže nalaze, oni zahtijevaju da učitelj bude na višem
nivou.
Pravilno shvatanje ove tačke već podrazumijeva jedno prilično
dobro razumijevanje. Međutim, to se rijetko događa.
Obično, čovjek nije vrijedan ni pet para ali on mora imati za
učitelja nikoga drugog do samog Isusa Hrista. S nečim nižim on
se ne bi složio.
A u njegovu glavu nikada ne ulazi to da kad bi on čak i sreo
jednog takvog učitelja kao što je Isus Hrist, uzimajući ga
onakovog kako je on opisan u Jevanđeljima, on nikad ne bi ni bio
u stanju da ga prati zato što bi bilo potrebno da bude na nivou
jednog apostola da bi mogao biti Isusov učenik.
To je krajnji zakon. Što je učitelj većeg ranga, utoliko teže
za učenika.
A ukoliko razlika u nivoima izmedu učitelja i učenika pređe
određenu granicu, onda poteškoće na učenikovom putu postaju
nepremostive.
Upravo u vezi s tim zakonom javlja se jedan od fundamentalnih
principa Četvrtog puta.
Na četvrtom putu ne postoji jedan učitelj. Ko god je stariji,
on je učitelj.
A učitelj je neophodan za učenika, kao što je učenik
neophodan za učitelja.
Učenik ne može napredovati bez učitelja a učitelj ne može
napredovati bez jednog učenika ili više njih.
Ovo nije neki generalni princip nego nego jedno neophodno i
prilično konkretno pravilo na kome je bazirano čovjekovo
napredovanje prema gore. Kako je ranije rečeno, niko se ne može
popeti na višu stepenicu dok ne postavi drugog čovjeka na svoje
vlastito mjesto.
Ono što je čovjek primio on odmah mora vratiti; samo onda on
može primiti više. U drugom slučaju, od njega će biti oduzeto
čak i ono što mu je već dato." [...]
"Sve što je do sada bilo rečeno odnosilo se na stvarne grupe
koje su povezane sa stvarnim i konkretnim, što je opet povezano
s onim što se naziva ‘četvrti put’.
Međutim, postoje mnoge imitacije tog puta, grupe koje ga
oponašaju i radovi koji su samo jedna imitacija.
Oni čak ne spadaju ni u ‘crnu magiju’.
"Na ovim predavanjima često se postavljalo pitanje, šta je to
‘crna magija’ a ja sam odgovarao da ne postoji ni crvena, ni
zelena ni žuta magija. Postoji samo jedna mehanika i to je ono
što se tu ‘dešava’, a postoji i 'delanje.'
'Delanje' je magija i to ‘delanje’ može bi samo jedne vrste.
Ne mogu postojati dvije vrste ‘delanja’.
Međutim, postoje falsifikati, imitacija vanjskog izgleda
‘delanja’, koja ne može dati nikakve objektivne rezultate ali
koja može zavarati naivne ljude i izazvati u njima vjeru,
zanesenost, pa čak i fanatizam.
"To razlog zašto kod pravog rada, tj. pravog ‘delanja’,
izazivanje zaluđenosti nije dozvoljeno.
Ono što vi nazivate crnom magijom, bazirano je na zaluđivanju
čovjeka i iskorištavanju ljudskih slabosti.
Crna magija ni u kom slučaju ne podrazumijeva magiju ili zlo.
Ja sam prije rekao da niko ne čini ništa za ljubav zla, ili u
interesu zla. Svako čini sve u interesu dobra, kako ga on
razumije.
Isto tako, prilično je pogrešno tvrditi da crna magija mora u
svakom slučaju biti egoistične prirode i da uz pomoć crne magije
čovjek teži da ostvari neke ciljeve za sebe. To je pogrešno.
Crna magija može biti prilično altruistična, može težiti ka
dobru za čovječanstvo ili ka njegovom spasenju od stvarnog ili
imaginarnog zla.
Međutim, ono što se može nazvati crnom magijom ima jednu
definitivnu karakteristiku.
Ta karakteristika je jedna tendencija da se ljudi koriste za
određene svrhe, čak i sa najboljim namjerama, bez njihovog znaja
ili razumijevanja, stvaranjem u njima vjere i zaluđenosti ili
djelovanjem na njih strahom.
"Međutim, moramo biti svjesni toga da je ‘crni mag’, bio on
dobar ili zao, u svakom slučaju bio u nekoj školi. On je nesto
naučio, on je nešto čuo, on zna nešto. On je jednostavno jedan
‘polu-obrazovan čovjek’ koji ili je bio izbačen iz škole ili ju
je sam napustio misleći da već dovoljno toga zna, da ne mora
više biti potčinjen drugima, da može nezavisno raditi, pa čak i
upravljati radom drugih.
Sav 'rad' te vrste može stvarati samo subjektivne rezultate,
što znači, on može samo povećati čovjekovu zabludu, i
produbljivati njegov san, umjesto da ga smanjuje.
Bez obzira na to, i od ‘crnog maga’ se nešto može naučiti,
ali pogrešno. On može ponekad, slučajno, da kaže i nešto što je
istinito.
To je i razlog zašto kažem da postoji mnogo stvari koje su
gore od ‘crne magije’.
Takva su npr. razna ‘okultna’ i teozofska društva i grupe.
Ne samo da njihovi učitelji nikada nisu bili u nekoj školi
(misli se na ezoteričnu školu, prim. prev.) nego čak nikada nisu
ni sreli nekoga ko se čak zadesio u blizini škole.
Njihov rad se jednostavno sastoji od majmunisanja.
Međutim, imitacije ove vrste daju čovjeku puno
samo-zadovoljstva.
Jedan čovjek se tu osjeća kao ‘učitelj’, drugi sebe smatraju
‘učenicima’, i svako je na kraju zadovoljan.
Tu se jedno shvatanje svoje ništavnosti ne može postići a
ljudi tvrde da su ga postigli; tu se radi o jednoj iluziji i
samo-zavaravanju, ako ne jednoj običnoj prevari.
Nasuprot tome, umjesto spoznaje svoje vlastite ništavnosti
pripadnici ovih krugova stiću jednu spoznaju svoje vlastite
važnosti te tako ostvaruju rast svoje lažne ličnosti.
"U početku je veoma teško odrediti da li je rad (neke grupe)
ispravan ili pogrešan, da li su njihova uputstva ispravna ili
pogrešna.
U tom smislu, teoretski aspekt tog rada može se ispostaviti
kao koristan, zato što je čovjek u stanju da o tom njegovom
dijelu mnogo lakše sudi.
On zna ono šta on zna i zna šta ne zna.
On zna šta se može naučiti na jedan normalan način a šta ne.
A ukoliko on nauči nešto novo, nešto što se ne može naučiti
na neki normalan način iz knjiga ili slično, to će mu u
određenoj mjeri biti garancija da i druga, praktična strana,
može takođe biti ispravna.
Međutim, to je naravno daleko od neke potpune garancije pošto
su i ovdje greške moguće.
Sva okultna i duhovna društva i krugovi tvrde da posjeduju
novo znanje. A postoje i ljudi koji tome vjeruju.
"U pravilno organizovanim grupama vjera nije potrebna; ono
što je potrebno to je malo povjerenja, pa čak i to samo za neko
vrijeme, jer što prije čovjek počne da verificira sve što čuje,
utoliko bolje za njega.[...]
"Bitka protiv ‘lažnog Ja’, protiv glavne čovjekove
karakteristike ili glavne mane, je najvažniji dio posla i ona se
mora se obavljati djelima a ne riječima. [Koliko Swerdlow-ove
"hiperdimenzionalne" tehnike ovdje mogu pomoći?!? prim. prev.]
Za tu svrhu učitelj daje čovjeku određene zadatke koji
zahtijevaju za svoje izvođenje pobjedu nad ovom njegovom glavnom
crtom ili manom.
Kad čovjek izvodi te zadatke on se bori sa samim sobom, on
radi na sebi.
Ukoliko on izbjegava te zadatke, pokušava da ih ne izvrši, to
onda znači da on ne želi ili ne može da radi.
"Po pravilu, na početku se daju samo veoma lagani zadaci,
koje učitelj čak ni ne naziva zadacima, i on o njima ne govori
mnogo nego ih daje u obliku aluzija.
Ukoliko on vidi da ga učenik razumije i da su zadaci izvršeni
onda on postavlja učeniku sve više težih zadataka.
"Ti teški zadaci, iako su oni samo subjektivno teški,
nazivaju se ‘prepreke’.
Posebnost tih prepreka sastoji se u činjenici da nakon što
savlada jednu ozbiljnu prepreku, čovjek se više ne može vratiti
u normalan san, u normalan život.
Ako on pređe prvu prepreku, pa se onda uplaši od onih koji ga
prate i od onoga što slijedi, i ne nastavi dalje, on će da tako
kažemo ostati između dvije prepreke i neće biti u stanju da se
pomakne ni naprijed, ni nazad.
To je najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi.
Odatle, učitelj mora biti veoma pažljiv kod izbora zadataka i
prepreka, drugim riječima, on reskira i daje određene zadatke
koji zahtijevaju pobjeđivanje unutrašnjih prepreka samo onim
ljudima koji su se veš pokazali dovoljno jakim na manjim
preprekama.
"Često se dešava da kod zastoja pred nekom preprekom, često
najmanjom i najjednostavnijom, ljudi se okrenu protiv posla,
protiv učitelja i protiv drugih članova grupe, i optužuju ih
upravo za onu stvar koja im je otkrivena o njima, u njima
samima.
"Ponekad se oni kasnije pokaju, pa počnu da optužju sebe,
onda nakon toga optužuju druge, pa se opet kaju, i tako stalno.
Međutim, ne postoji ništa što otkriva čovjeka bolje od
njegovog odnosa prema poslu i učitelju, nakon što je on to
napustio.
Ponekad se takvi ispiti namjerno udese.
Čovjeka se dovede u takvu poziciju da on mora da napusti rad
i da on ima potpuno pravo da se tuži na učitelja ili na neku
drugu osobu.
Onda ga se posmatra da se vidi kako će se ponašati.
Pošten čovjek će se ponašati pristojno čak iako misli da se s
njim nepravedno ili pogrešno postupilo.
Međutim, mnogi ljudi u ovakvim situacijama pokazuju onu
stranu njihove prirode koju drugačije nikada ne bi pokazali.
A ponekad je to jedan način koji je neophodan da bi se
otkrila čovjekova priroda.
Sve dok ste vi dobri prema čovjeku, on je dobar prema vama.
Međutim, kakav će on biti ukoliko ga malo ogrebete?
"Ali, to nije glavna stvar; glavna stvar je njegov lični
odnos, njegovo lično vrednovanje ideja koje on prima ili je
primio, i njegovo zadržavanje ili gubljenje tih odrednica.
Čovjek može misliti dugo vremena i to prilično iskreno da
želi da pristupi poslu i da učini veliki napor na tome, a onda
može sve da baci, pa čak i da se odlučno okrene protiv tog
posla; da se opravdava, izmišlja kojekakve izmišljotine,
namjerno pridaje pogrešno značenje onome što je čuo, i tako
dalje."
"Šta im se dešava zbog toga?" pitao je neko iz publike.
"Ništa — šta im se može desiti?" rekao je G. "Oni su svoja
vlastita kazna. A postoji li neka gora kazna? [...]
"Morate shvatiti da učitelj preuzima na sebe jedan veoma
težak zadatak, čišćenje i popravak ljudske mašine.
Naravno, on će prihvatiti samo one mašine koje će on biti u
stanju zakrpiti.
Ukoliko je slomljeno ili pokvareno nešto što je bitno u toj
mašini, onda će on odbiti da je uzme.
Međutim, čak i takve mašine, koje se po svojoj prirodi mogu
očistiti, postaju beznadežne ukoliko počnu da govore laži.
Jedna laž upućena učitelju, čak i ona najbeznačajnija, bilo
kakvo sakrivanje, čak i sakrivanje nečega što je neko drugi
rekao da treba da bude tajna, ili nečega što je čovjek sam rekao
drugome, momentalno zaustavlja rad tog čovjeka, pogotovo ako je
on već prethodno uložio određeni trud.
"Ovdje je nešto što morate imati na umu. Svaki napor kojeg
čovjek uloži povećava ono što se od njega zahtijeva.
Sve dok čovjek nije uložio neki znatan napor, od njega se
neće mnogo zahtijevati, ali njegovi napori momentalno povećavaju
ono što će se od njega zahtijevati. Što on ulaže veće napore,
biće veći i zahtijevi od njega.
"Na ovom nivou ljudi često prave jednu grešku, koja se stalno
pravi. Oni misle da im trud kojeg su prethodno uložili, njihove
prethodne zasluge,
da tako kažemo, daju neku vrstu prava ili prednosti, da
smanjuju ono što će se od njih zahtijevati, i smatraju da im to
može služiti kao opravdanje ukoliko prestanu da rade ili kasnije
učine nešto pogrešno.
To je, naravno, potpuno pogrešno.
Ništa što je čovjek uradio juče, ne može ga opravdati danas.
Upravo suprotno, ako čovjek juče nije uradio ništa, od njega
se ni danas ništa neće zahtijevati; ukoliko je on juče uradio
bilo šta, to znači da on danas mora uraditi više.
To naravno ne znači da je bolje ništa ne činiti. Ko ništa ne
čini, ništa ne dobija.
~***~
"Kao što sam već prije naglasio, prvi uslov je iskrenost.
Međutim, postoje dvije vrste iskrenosti.
Postoji pametna iskrenost a postoji i glupa iskrenost, isto
kao što postoje pametna neiskrenost i glupa neiskrenost.
Oboje, glupa iskrenost i glupa neiskrenost podjednako su
mehaničke prirode.
Međutim, ako čovjek hoće da nauči da postane pametno iskren,
on prije svega mora biti iskren prema svom učitelju i prema
ljudima koji su iznad njega što se tiče samog posla. To bi bila
‘pametna iskrenost’.
Ali, bitno je naglasiti da se iskrenost ne smije pretvoriti u
‘nedostatak konsideracije’.
Nedostatak konsideracije u odnosu na učitelja ili one koje je
učitelj postavio na mjesto učitelja, kao što sam već rekao,
uništava svaku mogućnost za bilo kakav rad.
Ukoliko čovjek želi da nauči da bude pametno neiskren, on
mora biti neiskren u vezi posla i on mora naučiti da ćuti kad
treba da ćuti u vezi samog tog posla kad se nalazi s ljudima
koji su izvan toga, koji ne mogu to ni razumjeti niti cijeniti.
Međutim, iskrenost u grupi je jedna apsolutna potreba, zato
što ukoliko čovjek nastavi da laže u toj grupi na isti način kao
što on laže samog sebe i druge u svom životu, on onda neće
nikada naučiti da razlikuje istinu od laži.
"Druga prepreka često podrazumijeva pobjedu nad strahom.
Čovjek obično ima mnogo nepotrebnih strahova.
Laži i strahovi – to je atmosfera u kojoj živi svaki normalan
čovjek.
Isto kao što je pobjeda nad laganjem individualna, tako je
isto i pobjeda nad strahom.
Svaki čovjek se boji nekih stvari koje su samo za njega
specifične. Prvo se ti strahovi moraju pronaći a onda uništiti.
Ti strahovi su obično povezani s lažima među kojima čovjek
živi.
Morate shvatiti to da ovo nema nikakve veze sa nekim strahom
od pauka ili miševa ili od mračnih prostorija, ili sa
neuračunljivim neuroznim strahovima.
"Borba protiv laganja u nekome i borba protiv strahova,
predstavlja prvi pozitivni posao koji čovjek mora da radi.
"On mora generalno shvatiti da pozitivni napori, pa čak i
žrtvovanja na poslu ne opravdavaju nikakve njegove greške koje
mogu uslijediti.
Nasuprot tome, stvari koje mogu biti oproštene čovjeku koji
nije uložio nikakav trud i koji nije ništa žrtvovao, neće biti
oproštene onome koji je već bio vrlo požrtvovan.
"To se čini nepravednim, ali taj zakon se mora razumjeti. U
svakom slučaju postoji poseban račun koji se pravi za svakog
čovjeka.
Njegovi napori i žrtvovanja zapisuju se na jednoj strani
knjige a njegove greške i promašaji na drugoj.
Ono što je zapisano na pozitivnoj strani ne može nikada
iskupiti ono što je zapisano na negativnoj strani.
Ono što je zapisano na negativnoj strani može se izbrisati
jedino uz pomoć istine, što znači, jednim potpunim priznavanjem
samom sebi, drugima a iznad svega učitelju.
Ukoliko čovjek primjeti svoju grešku pa i dalje nastavi da se
opravdava, jedan mali prekršaj može uništiti cjelogodišnje
rezultate koje je ostvario kao i sav njegov trud kojeg je uložio
na poslu.
Odatle, često je bolje i prihvatiti krivicu čak i kad čovjek
nije kriv.
Međutim, to je opet veoma delikatna stvar i ne smije se
pretjerivati. U drugom slučaju, rezultat će opet biti laganje, i
laganje podstaknuto strahom." [...]
"Nemojte misliti da možemo odmah započeti sa stvaranjem
grupe. Grupa je velika stvar.
Grupa se započinje za jedan definitivno usaglašen posao, sa
definitivnim ciljem.
Ja bih u tom poslu trebao vjerovati vama a vi bi morali
vjerovati meni i jedan drugome. Onda bi to bila grupa.
Sve do tada podrazumijeva jedan generalni rad i to bi bila
samo jedna grupa u pripremi.
Mi bi se trebali pripremiti tako da bi vremenom mogli postati
jedna grupa.
A jedini način da se pripremimo da postanemo grupa je da
pokušamo imitirati grupu onakvu kakva bi ona trebala da bude,
imitirati je s unutrašnje strane, naravno, a ne vanjske.
"Šta je porebno za to?
Prije svega morate razumjeti to da su u jednoj grupi svi
odgovorni jedan za drugog.
Greška napravljena od strane jednog člana, smatra se
zajedničkom greškom sviju.
To je zakon. A taj zakon je dobro utemeljen, kako ćete
vidjeti kasnije, jer ono šta jedan stekne, stiću svi.
"Ovo pravilo zajedničke odgovornosti mora vam stalno biti na
pameti.
Ono takođe ima i drugu stranu.
Članovi jedne grupe su odgovorni ne samo za greške počinjene
od strane drugih, nego i za svoje vlastite greške.
Uspjeh jednog je uspjeh sviju.
Neuspjeh jednog je neuspjeh sviju.
Velika greška počinjena od strane jednog, kao npr. kršenje
nekog od fundamentalnih zakona, neumoljivo vodi ka gašenju
cijele grupe.
"Grupa mora raditi kao jedna mašina.
Dijelovi te mašine moraju poznavati jedan drugog i pomagati
jedan drugom.
U grupi ne mogu postojati lični interesi u suprotnosti sa
interesima drugih, ili u suprotnosti sa interesima posla, ne
može biti ličnih simpatija ili antipatija, koje ometaju rad.
Svi članovi grupe su prijatelji ili braća, međutim, ukoliko
neki od njih napusti grupu, pogotovo ukoliko je on izbačen od
strane učitelja, on prestaje da bude prijatelj ili brat i
momentalno postaje stranac, kao neko ko je odsječen.
To često postaje jedno veoma teško pravilo, međutim, ono je
neophodno.
Ljudi mogu biti dugogodišnji prijatelji i mogu ući u grupu
zajedno. Nakon toga, jedan od njih napušta grupu.
Drugi nema pravo da mu priča bilo šta u vezi s radom grupe.
Čovjek koji je napustio grupu osjeća se povrijeđenim, on to
ne razumije i tako izbija svađa.
Da bi se to izbjeglo, tamo gdje postoje veze kao u
slučajevima muža i žene, majke i kćerke itd., mi njih računamo
kao jedno, što znači da se muž i žena smatraju jednim članom
grupe.
Tako, ako jedno od njih ne može nastaviti s radom i napusti
ga, drugo se takođe smatra krivim i mora takođe napustiti grupu.
"Nadalje, morate zapamtiti to da vam ja mogu pomoći samo u
onoj mjeri u kojoj vi pomognete meni.
Nadalje, vaša pomoć, pogotovo na početku, neće se računati u
smislu postignutih rezultata koji će biti skoro jednaki nuli,
nego količinom i razmjerom uloženog truda." [...]
"Četvrti put se razlikuje od starih i novih puteva činjenicom
da on nikada nije jedan permanentan put.
On takođe nema jasno definisane oblike i ne postoje
institucije koje su s njim povezane.
On se pojavljuje i nestaje pod upravom nekih svojih vlastitih
zakona.
"Četvrti put nije nikada bez nekog posla koji ima definitivan
značaj, on nije nikada bez nekog poduhvata oko kojeg ili u vezi
s kojim on može sam po sebi da egzistira.
Kad se taj posao završi, što znači, kad se cilj koji je bio
postavljen prije njega ostvari, četvrti put nestaje s tog
određenog mjesta, nestaje u tom svom određenom obliku,
nastavljajući se možda na nekom drugom mjestu i u nekom drugom
obliku.
Škole četvrtog puta postoje za potrebe tog posla koji se radi
u vezi sa ostvarenjem planiranog poduhvata. One nikada ne
postoje same po sebi kao škole sa svrhom obrazovanja ili
obučavanja.
"Mehanička pomoć nije potrebna ni za jedan posao četvrtog
puta.
U svemu što se poduzima na četvrtom putu samo svjestan rad
može biti koristan.
Mehanički čovjek ne može svjesno raditi tako da prvi zadatak
za ljude koji počinju takav posao podrazumijeva stvaranje
svjesnih pomoćnika.
"Posao u školama četvrtog puta može imati mnoge oblike i
mnoga značenja.
Usred uobičajenih životnih uslova jedina šansa koju čovjek
ima da pronađe ‘put’ nalazi se u mogućnosti susretanja s takvom
jednom vrstom posla.
Međutim, šansa da se čovjek sretne s takvim poslom isto kao i
mogućnost da on izvuče neku korist iz te šanse zavisi od mnogih
okolnosti i uslova.
"Što brže čovjek shvati cilj tog posla koji se radi, brže će
on postati za njega koristan i više će on biti u stanju za sebe
da dobije od njega.
"Međutim, bez obzira na to šta je fundamentalni cilj tog
posla, škole će postojati sve dok se taj posao odvija.
Kad se posao završi, škole se zatvaraju.
Ljudi koji su počeli da rade napuštaju scenu.
Oni koji su naučili od njih ono što je bilo moguće naučiti i
postigli mogućnost da nezavisno nastave put, započinju u jednom
ili drugom obliku sa svojim ličnim radom.
|