|
|
www.galaksija.com Da Vinči Kod i Fulkanjelijev
Pravi Identitet Orginalna
verzija teksta: http://www.cassiopaea.org/cass/fulcanelli_da_vinci_code.htm
Prevod:
B.P. |
|||
|
Odmah na početku moram da upozorim čitaoca da će veći dio ovog materijala biti razumljiv samo onim čitaocima koji su proučavali i već stekli određeno znanje na području Svetog Grala, Alhemije, (posebno misterije koja je okruživala Fulcanelli-ja), i istorije ezoterike, uključujući Gnosticizam. Ovaj članak zadire duboko u jednu veliku misteriju. Za one koji su novi u svemu ovome i koji žele da steknu nešto više osnovnog znanja na ovu temu, preporučujem sljedeće tekstove: The Grail Quest, posebno dijelove u kojima se diskutuje alhemija: Alchemy and Saint Germain, The Fulcanelli Phenomenon, Rennes-le-Chateau and the Accursed Treasure, The Priory of Sion, i The Ark of the Covenant and the Temple of Solomon. Dalju literaturu uključuju sljedeći tekstovi: Truth Or Lies, Jupiter, Nostradamus, Edgar Cayce, and the Return of the Mongols, i Commentary on Boris Mouravieff's Gnosis.
Gornja slika potiće sa fotografije koju sam napravila u katedrali u mjestu Auch (Francuska, prim. prev.) Ta katedrala je posvećena Crnoj Djevici. Ove dvije riječi koje sugerišu inicijaciju, istovremeno kriju jednu duhovnu realnost koja je danas u ovom svijetu još uvijek prilično živa. Ova “Crna Djevica” podrazumijeva jedno ‘skriveno prisustvo’ koje je u stanju da dovede tragaoca do njegovog ponovnog rođenja. Zapis posvećenja katedrale u Auchu je ugraviran u crni mramor iznad centralnih vrata, i on kaže: “Mariji, Djevici koja će roditi Boga.” Ovdje je značajno to što on kaže “ koja će…” a ne “koja je…” Određeni detalji nam sugerišu da je Crna Djevica u ovoj katedrali predstavljena na dva načina. U kapeli broj 13, ona je predstavljena kao Sibila od Samosa (slika lijevo), njen kostim i lice su smeđe boje, ona je trudna, a u svojim rukama drži koljevku. Drugu sliku, koja takođe nju predstavlja, nalazimo na horskim klupama, u baldahinu, odmah nakon ploče na kojoj su predstavljeni Adam i Eva. Ovdje se zove Milosrđe. Tu se nalaze i dva djeteta koja šire ruke prema njoj. Jedan penzionisani sveštenik koji je proveo veći dio svog života proučavajući ovu veoma vrijednu ezoteričku umjetnost u auchskoj katedrali, napisao je sljedeće: Iznad svega, prozori Arnaud-a de Moles-a su ono što zaslužuje našu pažnju. Napravljeni između 1507 i 1513 godine, oni se smatraju jednim od najvećih remek dijela renesanse. Poznati kritičar umjetnosti Emile Male je pisao: “Uzimajući u obzir sve što nam je poznato, nijedno djelo iz tog perioda ne može se uporediti sa prozorima u Auchu.” Ova izvanredna kolekcija se sastoji od jedne serije od 18 prozora. Oni su veoma bogato dekorisani i na njima je predstavljen međusoban susret jedne velike grupe likova svakojakog porijekla. Većina njih potiče iz Biblije, ali neki od njih, kao što je Sibila, potiću iz paganskih religija. Tematika ovih priča koje su izražene na tim prozorima izabrana je sa najvećom pažnjom. Da bi se proniklo u samu suštinu te tematike, moramo da pronađemo tzv. zlatni konac koji nevidljivo povezuje sve ove heterogene likove, koji na prvi pogled liče kao stranci jedni drugima. Obilazak ovih prozora treba da se odvija s lijeva na desno, krečući od poprečnog broda katedrale, tj. počinjući od kapele br. 11... Tu postoji nešto što njih sviju zajedno veže. Šta je to? Ključ ove misterije nalazi se u rukama Sibile. Predmet kojeg ona nosi u rukama otkriva nam ključ za ovu enigmu. Ovaj simbolični biblijski predmet, na neki način se tiče svakog od likova predstavljenih u prozoru. On je taj koji ih je skupio sve zajedno oko jedne ideje. Ovaj umjetnik je isprovocirao taj susret kako bi pojasnio poruku, odnosno, ilustrovao jednu priču... Ti prozori ne predstavlaju samo tamo neku galeriju poznatih ličnosti. Neki od najpoznatijih likova nisu tamo uključeni, dok su drugi, manje poznati smješteni na posebno odabrana mjesta. Ono što je tu najznačajnije nije sama ličnost nego priča koju ona evocira. Kao i sibile (proročice, prim. prev.), svaka od njih je određena da označi određenu priču, tako su se one i zadesile tu, u samom srcu, u samoj retorti... Oni potiču odsvakuda, iz različitih klasa i svakojagog su porijekla. Oni kao da dolaze dobrovoljno slično proslavljenim umjetnicima, učestvujući na jednoj velikoj gala predstavi, ne u svoju ličnu korist, nego u korist jednog zadatka socijalnog ili humanitarnog karaktera. Ove slavne osobe iz Molesovih prozora doprinose, svaka na svoj način kako bi se predstavio jedan najveći epski događaj, kako se stvarno odvijala jedna ISTORIJA. Sada se može postaviti pitanje: Kakva je bila stvarna uloga Arnauda de Molesa, tog majstorskog staklara, u izvođenju ovog opusa koji na sebi nosi njegov potpis? Arnaud de Moles se pokazao kao jedan pravi majstor u izvođenju ove predstave koja mu je povjerena. On je bio jedan pametan zanatlija, oformljen od strane škole Compagnons – škole za koju su tada bile karakteristične tehnike kako Srednjeg Vijeka, tako i Gotičkog perioda. Njegovi saradnici su bili slični njemu, pošteni, pristupačni i posvećeni svako svome zadatku. Ovih 18 prozora Arnauda de Molesa su stoga jedan izvanredan primjerak umjetničkog rada. Ono što je u svemu tome stvarno posebno – u cijelom tom sklopu uključujući i horske klupe – to je poruka koja se tu otkriva. Arnaud de Moles je bio umjetnik ali ne i začetnik same te ideje. Sama misao je potekla od strane nepoznatih patrona... Ono što prvo upada u oči jednog pažljivog posmatrača, to je bogatstvo i raznovrsnost detalja. Izvor ove inspiracije ne predstavlja samo Biblija i životi svetaca, nego priroda, mitologija, paganske religije, Sveti Gral i viteštvo. […] Ova znamenita kolekcija nije samo obična umjetnost! Kao i oni prozori, ona sadrži u sebi jednu misao, jednu poruku. Kad pažljivo posmatramo detalje, na onim klupama, nešto odmah upada u naše oči: Demoni i zmije, zločudne životinje i monstrumi svih vrsta. Ova njihova invazija doprinosi davanju jednog tragičnog aspekta cijeloj ovoj cjelini, koji se takođe dobro uklapa sa pozadinskim kretanjima u istoriji koja nam se tu pripovijeda. Ovaj tragični aspekt je komplementaran i on se mora povezati sa prozorima Arnauda de Molesa. Ovi prozori i klupe obrazuju jednu cjelinu. Ta dva remek djela napravljena su u isto vrijeme. Jedna te ista priča je tu ispričana. Njena tema je predočena staklarima i vajarima. Ta tema evocira jednu realnost: jednu opštu realnost u kojoj se čovjek nalazi. Neko bi odmah pomislio na Danteov pakao. Međutim, ova očigledna tragedija ne podrazumijeva pakao – tu se radi o istoriji čovječanstva na zemlji. Milosrđe – praznih ruku – hoda neposredno ispred monstruma i demona, dok je održava samo nada; ona ide sama ali veoma hrabro kako bi se susrela sa zlom, zločudnom zmijom. Na kraju tog ciklusa ona postaje pobjednička Sila. Njena misija je ostvarena jer sada vidimo one otrovne zmije zgnječene ispod njenih nogu ili sputane u njenim rukama. S obzirom da je ova istorija retrospektivno preživljavana, naši umjetnici su unaprijed znali da će nas jedna ovakva dramatična avantura na kraju morati vratiti u Život. Kakva širina! Kakva perspektiva! To je prvo što nam se javlja u mislima kad vidimo ove drvoreze hora katedrale u Auchu. Neki znalci se nisu nimalo libili da uporede ovo izvanredno umjetniko djelo sa Mikelanđelovim freskama. [Raymond Montané] Kada nam je postalo jasno da moramo napuštati Sjedinjene Američke Države, postojala je jedna “ideja vodilja” da će naša sljedeća destinacija biti Francuska. To i nije bilo neko veliko čudo, s obzirom da je moj muž, Ark, proveo mnogo vremena radeći u Francuskoj i da je tamo imao kolege koji su bili voljni da nam pomognu prilikom naše selidbe. I pored svega toga, bilo mi je teško da napustim svoj dom, gdje sam provela cijeli svoj život, većim dijelom unutar kruga od 50 milja, od mjesta gdje sam bila rođena. Ono čemu smo težili, bio je jedan život u seoskim uslovima, gdje bismo mogli da radimo, da nastavimo sa svojim istraživanjima, i gdje se možemo osjećati bezbjednijim od strane intenzivnih napada iz raznih izvora, koji su prijetili ne samo našem duhovnom miru nego i našim životima.[1] Nakon par sedmica detaljnog proučavanja geografske karte Francuske, odlučila sam da je područje oko grada Aucha mjesto gdje bih željela da živim. Tako smo obavijestili i naše prijatelje da tu negdje potraže kuću za nas. Kad smo stigli u Francusku, primjetila sam katedralu odmah do agencije za nekretnine u kojoj smo potpisali ugovor o zakupu kuće. Bilo mi je drago što imamo jednu takvu interesantnu staru crkvu u svojoj blizini, ali nisam se potrudila da uđem u nju i razgledam je iznutra. Naposljetku, bila sam u Notre Dame u Parizu! Zar se nije Fulcanelli u svojoj knjizi Le Mystčre de Cathedrales bavio građevinama u mjestima kao što su Paris, Amiens, i Bourges? Šta nam je to novo katedrala u Auchu mogla ponuditi? Međutim, nakon jedne čudne primjedbe jednog od naših gostiju, odvojila sam malo vremena pogledam “poznate statue” o kojima nikad nisam ništa čula. Kad sam prvi put ugledala prozore Arnauda de Molesa i hor izrađen od strane nepoznatog umjetnika, bila sam ošamućena veoma velikom ezoteričkom važnošću ove katedrale u Auchu i nisam mogla razumjeti zašto je Fulcanelli propustio da je pomene u svojim djelima. Što sam više o tome mislila to sam postajala sigurnija da ju je on izostavio namjerno iz jednog jedinog razloga a to je da je bilo vrlo očigledno da je ovo katedrala sa ključevima, a Fulcanelli nije bio lud. Fulcanelli nije htjeo tako lako da oda ključeve za najveće tajne naše realnosti, tako da one mogu da budu otkrivene za godinu dvije od strane nekog diletanta. Nadalje, prema Fulcanelliju, bez božanske pomoći – koju smo mi sigurno dobili preko transmisija sa Kasiopejcima, - ne može biti nade da se ova misterija riješi. To je jedno od pravila svakog ezoteričnog posla koje je često previđeno od strane onih koji sebe nazivaju ezoteričarima. Proučavajući tu materiju, saznali smo da se među pravilima koja moraju upravljati procesom razumijevanja nalaze sljedeća, od kojih jedno prirodnom progresijom vodi do drugog: 1) Duša mora doseći više moći ne samo uz pomoć koncepcije nego takođe i retencije (zadržavanja ili razumijevanja, prim. prev.), a odatle proistiće da ukoliko želimo da steknemo još više znanja, organi i tajni izvori fizičkog znanja moraju biti čudesno osnaženi i očvršćeni. “Naša duša mora steći nove moći i sposobnosti za učenje i shvatanje...” 2) Da bi se uvažili principi hermetizma usvojeni od strane Tradicije, moramo razumjeti da su ezoterička učenja predavana u sibilinskoj formi. Sv. Isak Sirijski naglašava da: Sveti Spisi govore mnoge stvari koristeći riječi u različitom smislu od njihovog orginalnog značenja. Ponekad se karakteristike tijela primjenjuju na dušu, i obratno, karakteristike duše se pripisuju tijelu. Ti spisi ne prave nikakvo jasno razgraničenje. Međutim, prosvjetljeni ljudi će znati. 3) “Slično privlači slično.” Kada je kandidat razvio sposobnosti i integritet prihvatljiv od strane učitelja (adepta, prim. prev.), on će se pojaviti njemu i otkriti mu one dijelove tajnih procesa koji ne mogu biti otkriveni bez jedne takve pomoći. Oni koji ne mogu dostići određenu tačku uz pomoć njihove vlastite inteligencije nisu kvalifikovani da im se ukaže povjerenje i odaju tajne koje mogu podvrgnuti njihovoj volji elementalne sile Prirode. Dok sam se divila katedrali u Auchu, po prvi put sam potpuno shvatila da su transmisije Kasiopejaca bile upravo to – “pojava učitelja”. Polako mi je postajalo jasno da je put koji sam instiktivno slijedila prilično ispravno opisao Eugene Canseliet u svom predgovoru drugog izdanja Fulcanellijeve knjige The Dwellings of the Philosophers: Prema značenju latinske riječi adeptus, alhemičar onda prima Božji Poklon, ili bolje rečeno, Poklon (Prezent, prim. prev.), kabalistička igra dvostrukih riječi, odnosno, riječi dvostrukog značenja, koja naglašava da on sada uživa u beskrajnom trajanju Sadašnjosti.[...] U Kraljevstvu Sumpora postoji jedno Ogledalo u kome se cijeli svijet može vidjeti. Ko god pogleda u to Ogledalo može da vidi i nauči tri dijela Mudrosti cijelog Svijeta. Nakon trideset godina proučavanja i dvije godine savjesnog eksperimentisanja, koje je opisano u mojoj autobiografiji, Amazing Grace, počela je komunikacija sa Kasiopejcima. “Mi smo vi iz Budućnosti,” rekli su. “Mi vršimo ovaj prenos ‘kroz’ jedan otvor koji se nalazi na lokatoru kojeg vi označavate kao sazviježđe Kasiopeja, uz pomoć jakih radio pulseva koji su usklađeni od strane Kasiopeje i koji potiću sa jednog pulsara, sa jedne neutronske zvijezde koja se nalazi 300 svjetlosnih godina iza njega, kad se gleda sa vaše lokacije. To omogućava jedan jasan kanaliziran prenos iz 6-tog denziteta u 3-ći denzitet… [u] "Nultom" vremenu [koristeći elektromagnetnu energiju i gravitaciju koje su međusobno povezane, ili kako bi vi rekli "ujedinjene" (aluzija na Ajnštajnovu teoriju “ujedinjenih” polja, prim. prev.). Prostor i vrijeme su selektivni i fleksibilni… Vidite, kad neko koristi nulto vrijeme, onda je takođe i prostor jednak nuli. Nakon što smo živjeli u mjestu Gers 11 mjeseci, pronašli smo jednu bolju i sigurniju kuću koja je ispunjavala sve uslove za naš rad. Kratko nakon što smo se tu uselili, saznali smo da je jedan od naših susjeda i Patrick Rivičre, istoričar i autor mnogih knjiga na temu alhemije i Svetog Grala. Patrick je takođe nekim slučajem bio učenik Eugena Canselieta, koji je bio Fulcanellijev učenik. Tako smo se nakon nekoliko dana i sastali, što je ujedno bio i početak naše saradnje. Bila sam veoma nestrpljiva da pitam Patricka u vezi toga koji bi to maogao da bude pravi identitet Fulcanellija. Čitala sam mnogo teorija u vezi toga ko bi to mogao da bude. Zbog jedne primjedbe koju je Eugene Canseliet skoro nenamjerno napravio prilikom opisa njegove posjete “enklavi alhemičara” u Španiji, bila sam uvjerena da je Fulcanelli jedna osoba a ne neki neki “komitet”, i da je on stvarno uspio da ostvari “Veliki Posao”. Patrick je odgovorio da on zna Fulcanellijev identitet i da je napisao jednu malu knjigu na tu temu, na francuskom jeziku koja još uvijek nije prevedena na engleski, Fulcanelli u “Qui suis-je?” seriji. [Naša štamparska agencija, Red Pill Press, uskoro će objaviti ova Patrickova djela na engleskom jeziku.] Proveli smo mnogo vremena analizirajući postupak uz pomoć kojeg je on došao do svog otkrića i dokumentaciju koju je godinama prikupljao. Na kraju sam bila uvjerena da je Patrick u pravu: istinski identitet Fulcanellija je Jules Violle, poznati francuski fizičar iz 19-tog vijeka. Violle je diplomirao na koledžu École Normale Supérieure u Parizu, predavao je na Lyon-skom Univerzitetu (1883), a onda na École-u i od 1891.g., na Conservatoire des Arts et Métiers, u Parizu. On je bio prvi koji je odredio solarnu konstantu na Mont Blancu u 1875. godini. “Violle” je ujedno i jedinica za intenzitet svjetlosti koja je jednaka jednom kvadratnom centru platine, kad ona sija na temperaturi svog topljenja od 1769 °C (3216 °F). To je ujedno bila i prva jedinica za intenzitet svjetlosti koja nije bila ovisna o karakteristikama neke određene sijalice. Kad sam počela da prekopavam po pozadini Julesa Violle, otkrila sam jednu veoma značajnu činjenicu: da je on bio veoma usko povezan sa Camille Flammarion-om, francuskim astronomom i popularnim piscom. Flammarion je bio osnivač Francuskog Astronomskog Društva i dugo godina je radio u Pariškoj Opservatoriji i u Birou za Longitude. Flammarion je napravio privatnu opservatoriju u mjestu Juvisy (nedaleko od Pariza) u 1883.g. a njegova istraživanja su bila posebno posvećena binarnim i multiparnim zvijezdama kao i Mjesecu i Marsu. Ovdje lako možemo vidjeti da su Violle i Flammarion imali dosta toga zajedničkog, posebno njihovo interesovanje zvijezdama. To daje onoj Fulcanellijevoj posveti “Braći Heliopolisa” jedno potuno novo značenje! Prilikom proučavanja Flammarionovog života nalazimo nešto veoma interesantno: on je sarađivao sa Allanom Kardec-om, i bio pod njegovim velikim uticajem. Allan je bio francuski pedagog, student medicine, lingvist i istražitelj “spiritualnih komunikacija”. U proljeće 1858.g. Kardec je osnovao jedno spiritističko društvo pod imenom Societe Parisienne des Etudes Spirites. Negdje od kraja 1850-tih i ranih 1860-tih godina u cijeloj Francuskoj su počele da nastaju i da se šire male spiritističke grupe, pogotovo u mjestima kao što su Paris, Lyon i Bordeaux. Camille Flammarion je jednom prilikom primjetio: “ja se ni malo ne stidim da kažem da onaj koji tvrdi da spiritistički fenomeni nemaju veze s naukom, ne zna o čemu priča. Stvarno, u prirodi ne postoji ništa vanprirodno. Postoji samo nepoznato: ali ono što je bilo nepoznato juče, postaje istina sutrašnjice”. Victor Hugo (Viktor Igo, prim. prev.), još jedan od zagovornika naučnog spiritualizma je rekao: “Zatvaranje očiju pred spiritističkim fenomenima je isto što i zatvaranje očiju pred istinom”. Društvo Parisienne je bilo slično Društvu za Psihička Istraživanja u Londonu. Kardec je ulagao veliki trud u promovisanje jednog nepristrasnog i racionalnog pručavanja spiritualnih stvari. Spiritistički Kardecovi pogledi imali su naučnu prirodu a ne mističnu; on je promovisao jedno objektivno istraživanje uz pomoć intuitivnih uvida isto kao što to rade i Kasiopejci. Uzimajući u obzir one komentare na temu milenarijalizma u Fulcanellijevim djelima, interesantno je napomenuti da u Kardecovoj poslednjoj knjizi, La Gazette selon le Spiritisme, koja se pojavila 1868. godine, takođe nalazimo jednu reflekciju milenijarističkih pogleda. To djelo se završava jednom serijom komentara u smislu da je “došlo vrijeme koje je Bog odabrao” tvrdeći kako je započeo proces inkarnacije na zemlji jedne nove generacije visoko-evoluiranih duša. To je upravo ono što je i Fulcanelli tvrdio u onom misterioznom poglavlju Hendaye, u knjizi Misterije Katedrala kao i u završnim poglavljima knjige Dwellings of the Philosophers (Utočišta Filozofa, prim. prev.). Takođe podsjećamo da je Fulcanelli naglašavao da će uloga nauke u tzv. “Završnim Vremenima” biti od ključne važnosti. Pronalaženje ove čvrste veze između Flammariona i Julesa Violle, kao i one veze između Flammariona i Kardeca, daje nam jednu potpuno novu perspektivu gledanja na djelo Violle kao Fulcanellija. Da li je moguće da se i Fulcanelli služio “spiritističkim komunikativnim tehnikama” kao što sam i ja? Uzimajući u obzir ovo pitanje, možda bi bilo korisno da pogledamo ove izvode iz jednog članka kojeg je napisao Camille Flammarion: Spiritizam, uopšteno rečeno, ima lošu reputaciju a on to i zaslužuje. Većina onih koji ga upražnjavaju nisu metodični; često im nedostaje mentalna staloženost, tako da često postaju naivne žrtve iluzije. Oni preferiraju vjerovanja i religiju koja im služi kao utjeha, nasuprot jednog nepristrasnog i kritičkog istraživanja bez kojeg ne možemo biti ni u šta sigurni. To su veoma loši uslovi za jedno istraživanje; tu nedostaju samozaštitni mehanizmi. Za vrijeme Allana Kardeca (u skladu s govorom kojeg sam održao na njegovom grobu, 2 aprila 1869.g.) vjerovao sam da će biti od neke pomoći ako kažem, upravo na njegovom grobu, da “spiritizam nije religija nego je nauka,” i da tome dodam da se “mi sada nalazimo u praskozorju jedne neotkrivene nauke.” Za vrijeme ovih 50 godina koje su uslijedile nakon što su prozborene ove riječi, stalni napredak u našem istraživanju ih sve više naglašava i sve više ih potvrđuje. Jedino uz pomoć naučnih metoda moguće je napraviti neki napredak u potrazi za istinom. Religioznim vjerovanjima nema mjesta u jednoj nepristrasnoj analizi. Mi moramo neprestano biti na oprezu da ne padnemo u iluziju. Ukoliko namjerne, nepoštene i neoprostive prevare stavimo na stranu, autosugestija je ta koja nas takođe može zavarati. Vijernici uvijek dozvoljavaju da budu lako nasamereni. Ja sam imala priliku vidjeti kako se stolovi pokreću uz pomoć ruku tzv. “medijuma” iako u nekim slučajevima oni toga nisu bili ni svjesni. Ljudi često prihvataju kao zdravo za gotovo, sve ono što im kažu tzv. “duhovi”, bez ikakve želje i potrebe da se verificira ono što je rečeno. (…) Sve ovo se obično radi s dobrim namjerama i sa povjerenjem. Takođe, postoji i mnogo nepoštenih eksploatatora lakovijernih, koji održavaju ‘seanse’, obečavajući prikazivanja i posthumne manifestacije duhova naivcima koji ih slušaju. Što je najsmješnije, onda se oni koji su ovako nasamareni još žale zbog ovih prevara! Ova naša ljudska rasa koja sebe smatra inteligentnom je stvarno čudna. Tako čovjek stvarno mora imati mnogo hrabrosti kako bi ostao istrajan u svom radu, okružen svakojakim prevarantima; čovjeka tada može samo da održi ubjeđenje da postoje istine koje se moraju otkriti. […] Spiritualističke teorije se moraju uzimati u obzir isto kao i sve druge teorije jer one uopšte nisu ništa manje “naučne”. (…) Flammarion pravi razliku između
“spiritualizma” i “spiritizma”. On pod “spiritualizmom” podrazumijeva opštu
doktrinu interakcije između ljudi i duhova onih koji su umrli. Pojmom
“spiritizam” on označava medijumsko istraživanje. Gornji članak je uzet iz knjige Camille Flammariona: Death and Its Mystery - After Death. Manifestations and Apparitions of the Dead; The Soul After Death; (1923, T. Fisher Unwin, Ltd. London: Adelphi Terrace.) Kad smo nastavili da diskutujemo u vezi dokumentacije koju je skupio Patrick Riviere, uključujući i neke dokumente koje je on objavio samo u onoj knjizi na temu Fulcanellijevog identiteta, naš razgovor je prirodno skrenuo na temu treće Fulcanellijeve knjige koja je bila povučena iz štampe: Finis Gloria Mundi. Ova knjiga je bila predmet mnogih špekulacija. (…) Sam naslov ove treće Fulcanellijeve knjige, Finis Gloria Mundi (Kraj Slave Svijeta), sigurno reflektira milenijalističku perspektivu. Kada smo prošli kroz neke bilješke i skice koje je posjedovao Eugene Canseliet, kad je umro, došli smo do zaključka da je moja vlastita knjiga, Ancient Science, po svom sadržaju i strukturi veoma slična orginalnoj knjizi Finis Gloria Mundi, što je opet samo još jedna čudna koincidencija. Ono što je sigurno, naslovi poglavlja te knjige pokrivaju iste teme koje sam ja obradila u knjizi Ancient Science, s tim što vjerujem da sam ja otišla malo dalje uzimajući u obzir sve podatke koji su se pojavili u godinama koje su uslijedile. Rivičre misli da je Fulcanelli povukao ovu knjigu zato što nije imao dokaze za određene naučne elemente i da on, kao naučnik, nije želio da promoviše ideje za koje u to vrijeme nije bilo nikavih dokaza. Ja lično mislim da je Fulcanelli povukao tu knjigu jer je znao da bi to ipak bilo prerano da se ona onda objavi. Oni koji su primili Božji Dar, ‘Prezent’, sigurno su u stanju da “vide ono što je nevidljivo” uključujući i buduće vjerovatnoće. Još jedna interesantna stvar se pojavila u ovoj našoj diskusiji o Fulcanelliju. U jednom momentu, pomenuli smo Canselietovu posjetu Sevilji, gdje je on sreo Fulcanellija kao jednu malu djevojčicu. Pitanje koje se tu pojavilo bilo je: kakvo je bilo značenje ovog događaja i da li mu je namjera bila da nam prenese određenu poruku? I ako jeste, onda kome? To je u svakom slučaju bila jedna od stvari koja je donjela meni cijelu jednu paletu informacija o samoj prirodi Velikog Posla. 1995.godine Kasiopejci su opisali neke od efekata “krvarenja 4-tog denziteta” na ljude 3-ćeg iz denziteta, na sljedeći način: 4-ti denzitet oslobađa čovjeka od iluzije “vremena” kao što ĆETE to da percipirate. Zamislite kako se vozite putem i odjednom vidite kako je sve obavijeno jednom aurom… kako ste u stanju vidjeti iza uglova, kako ulazite u male kolibe koje se onda pretvaraju u velike palače, kad ih gledate iznutra… Ulazite u neku zgradu u gradu Albuquerque a izlazite kroz njena zadnja vrata direktno u Las Vegas, odete na spavanje kao žensko a probudite se kao muško... Letite u avionu pola sata a onda sletite na isto mjesto 5 sedmica kasnije... Zamislite da ste krenuli autom u Novi Meksiko a onda “preskočite” preko njega te se nađete u San Diegu, ili…krenete u piljaru po povrće u Santa Feu a umjesto toga obrenete se u Moskvi. Kad smo proanalizirali sve aspekte ovog slučaja, ispostavilo se da se mi se jedan takav incident dogodio kada su mi bile 2 godine, upravo za vrijeme kad sam ja, kako sam već opisala taj slučaj u mojoj autobiografiji, nestala a onda se ponovo pojavila na jedan veoma čudan način koji mi je i dan danas ostao neobjašnjiv.[2] U svakom slučaju, naslov treće Fulcanellijeve knjige je uzet od imena jedne umjetničke slike koja se nalazi u španskom gradu Seville. Tada smo počeli da planiramo put u Španiju, kako bi posjetili to mjesto gdje se Canseliet sreo sa Fulcanellijem i da pogledamo tu sliku. Uparavo tada mi je pala na pamet interesantna činjenica da ukoliko uzmemo u obzir pravila jezičkih promjena, riječ “Seville” bila je veoma slična riječi Sibila. To nas vraća nazad do katedrale u Auchu i onih njenih sibila. Sibila (proročica, prim. prev.) je po prvi put pomenuta oko 500.g. pne od strane Heraklita: “Ta sibila sa frenetičnim ustima koja zbore stvari s kojima se nije šaliti, a koje istovremeno obuhvataju hiljade godina, uz pomoć njenog glasa i pomoći božje.” Kasnije je postojalo mnogo Sibila; hrišćani su krajem srednjeg vijeka priznavali ukupno dvanaest njih. Najpoznatije sibile su bile eritrejska i kumska. Postoji određena nedoumica da li su one uvijek bile mlade i djevice, ili su mogle biti i stare babe. Legende nam govore da je Kumejska sibila bila poznata po tome da je živjela skoro hiljadu godina i da je na kraju od nje ostao samo njen glas koji je bio čuvan u jednom praznom ćupu. Postala je poznata po tome što ju je koristio Virgil u svom “Fourth Eclogue” kako bi predvidjela rođenje spasiteljevo (40.g pne) i kao Enejov vodič u svijet podzemlja u Šestoj Knjizi Enejade. Canseliet je pisao u prvom predgovoru knjige Misterije Katedrala: Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to uvjerio autor prije više od 10 godina, da je ključ glavne zagonetke dat prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustruju sadašnji rad. A taj se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva majstoru sve od onog prvog rada. U svom uvodu u Drugo Izdanje, on nam kaže da je Basil Valentine bio Fulcanellijev inicijator – i tu naglašava razliku između pojmova “prvi inicijator” i “pravi inicijator”. On onda komentariše jedno pismo koje je Fulcanelli ostavio nakon svoje “smrti,” i koje je, kako kaže, primio Fulcanellijev učitelj od neke nepoznate osobe i koje je predstavljalo, prema Canselietu, “pisani dokaz trijumfa njegovog pravog inicijatora” što predočava jednu “moćnu i pravu sliku sublimnog nivoa na kome se odvija taj Veliki Posao.” To pismo sadrži određen broj bitnih referenci koje meni ukazuju na to da to nije bilo pismo Fulcanellijevom učitelju, nego Fulcanelliju samom, i ono možda ukazuje na njegove pokušaje da uspostavi komunikaciju sa Basilom Valentinom. Ovo su bilješke koje mi sugerišu tako nešto: Ovaj put ti stvarno imaš Božji Dar; to je jedan veliki blagoslov i, po prvi puta, ja sada razumijem koliko je rijetka jedna takva usluga.[…] Kada mi je supruga saopštila ovu dobru vijest… ja sam samo šturo bio informisan o svemu tome…[…] Vi imate jednu veoma izraženu darežljivost do tačke našeg povezivanja sa ovim visokim okultnim znanjem, na koje vi imate potpuno pravo i koje je potpuno osobno vaše. […] Moja žena, sa neobjašnjivom intuicijom… Neko bi skoro mogao da kaže, da je onaj koji pozdravlja jutarnju zvijezdu potpuno izgubio sposobnost korištenja svog vida i rezonovanja, zato što se divi lažnoj svjetlosti i bačen je u ambis… Osim ako, kao u vašem slučaju, ne dođe do jednog snažnog sudbinskog udara koji će ga neočekivano odgurati daleko od ruba provalije. Canseliet nastavlja na tu temu u svom predgovoru drugog izdanja komentarišući “zvijezdu” i postavljajući pitanje: Zar ova fraza nije u kontradikciji s onim što sam rekao prije 20 godina…da ta zvijezda podrazumijeva jedno veliko znamenje Posla; da ona utiskuje svoj žig na tu filozofsku stvar; da onda poučava alhemičara da on nije pronašao svjetlost luda nego svjetlost mudraca; da je to kruna Mudrosti; i da se ona naziva jutarnja zvijezda? […] Možda se moglo primjetiti da sam ukratko naglasio da se ovoj zvijezdi prije svega možemo diviti u ogledalu umjetnosti ili u živi, prije nego što se ona otkrije u hemijskom nebu… Ta naša zvijezda je jedna, a istovremeno, ona je i dvostruka. Saznajte kako da razlikujete njen istinski utisak od njene slike a onda ćete vidjeti kako ona sija sa jednim mnogo većim intenzitetom u dnevnoj svjetlosti nego u noćnoj tami. Ova tvrdnja potvrđuje i upotpunjava ono što je ništa manje kategorično i trezveno rekao Basil Valentine (Douze Clefs): ‘Bogovi su poklonili čovjeku dvije zvijezde, kako bi ga one odvele do velike Mudrosti; posmatrajte ih. Oh čovječe! I slijedite neprestano njihovu svjetlost, zato što je to Mudrost.’[…] Postoje, onda, dvije zvijezde koje su, iako se to može učiniti nevjerovatnim, u stvarnosti samo jedna zvijezda. Zvijezda koja obasjava svojom svjetlošću mističnu Djevicu – koja je u jedno te isto vrijeme naša majka (mčre) i hermetičko more (mer) – proglašava začeće, i ona je samo odraz one druge, koja prethodi čarobnom dolasku Sina. Jer iako je je ta nebeska Djevica takođe poznata kao stella matutina, jutarnja zvijezda; iako je na njoj moguće vidjeti sav onaj sjaj božanskog znamenja; iako prepoznavanje ovog izvora blagoslova unosi radost u srce umjetnika; to nije ništa drugo do jedan lik koji se odražava iz ogledala Mudrosti. Canseliet nastavlja da daje naznake tragaocu kako bi ovaj shvatio o čemu on ovdje priča, nastavljajući sa jednom pričom koja je napravljena tako da zavara sve one koji su materijalno orjentisani. Ukratko rečeno, on ovdje kao da namjerno želi da izazove smušenost kod nekih. Canseliet onda kaže: Čitaoca možda iznenađuje to što sam proveo toliko mnogo vremena samo na jednoj tački ove Doktrine… Međutim, moralo bi biti očigledno koliko mi je bilo logično da kažem nešto više na tu temu koja nas, po meni, vodi pravu u Fulcanellijev tekst. Stvarno, od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde, te mineralne Teofanije, koja sa sigurnošću otkriva jedno opipljivo rješenje te velike tajne koja je skrivena u religijskim građevinama… Sada ćemo ovu njegovu poslenju opasku pridružiti onoj “ključnoj primjedbi” iz predgovora prvog izdanja kojeg smo već naveli: Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to
uvjerio autor prije više od 10 godina, da je kluč glavne zagonetke dat
prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustruju sadašnji rad. A taj
se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva
majstoru sve od onog prvog rada. Pretpostvaljam da je čitaocu već sada jasno da su Canseliet i Fulcanelli bili veoma zagonetni. Pokušajmo da analiziramo ove naznake i razmislimo o onome što je Canseliet rekao. On je rekao da je ključ u jednoj od “figura koje ilustruju sadašnji rad,” da se on tu otkriva “sve od onog prvog rada” a u predgovoru drugom izdanju, dodaje opasku da nas pojam te zvijezde “uvodi direktno u Fulcanellijev tekst” rekavši da “od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde…” Sada ćemo se osvrnuti na sam početak Fulcanellijevog teksta: Najači utisak iz mog ranog djetinjstva – imao sam sedam godina – jedan utisak koji mi je jasno ostao zabilježen u memoriji, bile su emocije izazvane u mom mladom srcu kad sam ugledao jednu gotsku katedralu. Ja sam momentalno bio opčinjen njome. Bio sam u jednoj ekstazi, pogođen divotom, nesposoban da se odvojim od te veličanstvenosti, od magije jednog takvog sjaja, takve jedne veličine; takva jedna intoksikacija usljed nečega božanstvenijeg od ljudskog djela. On onda nastavlja sa diskusijom na temu katedrala, itd. On ne pominje nikakvu zvijezdu. On ne pominje nikakvu boju. On ne ukazije ni na kakvu ilustraciju. Ono o čemu on tu priča je njegovo emocionalno stanje, njegova ekstaza, i njegova starost: Sedam. Dok sam razmišljala na tu temu palo mi je na pamet, s obzirom da sam godinama prije toga proučavala Kabalu uz pomoć komunikacije sa Kasiopejcima, da i broj takođe predstavlja jednu figuru, i da je korištenje jednog “utiska iz djetinjstva” sigurno jedna “ilustracija”. Tako, tu stvarno postoji jedna “figura koja ilustruje nešto što bi moglo da bude ključ jedne od glavnih zagonetki.” SEDAM. Šta da se radi sada sa brojem Sedam? Pa dobro, Fulcanelli je već rješenja napravio dovoljno teškim, tako da nisam očekivala da će on podizati još neke dodatne barijere u vezi toga. Jednostavno sam otišla na poglavlje br. Sedam, i počela da čitam. Varro, u svojom djelu Antiquitates rerum humanorum, pominje legendu o Eneju koji spašava svog oca i njegove kućne bogove iz požara u Troji, i kako oni nakon jednog dugog putovanja, stižu na polja Laurentuma, koja su bila cilj njihovog putešestvija. Ovo nas vraća nazad na temu Sibila. (Fulcanelli je upozorio svoje čitaoce da je jedno dobro klasično obrazovanje neophodno potrebno kako bi se mogla razumjeti “podtekstualna značenja”.) Kako smo već vidjeli, Kumska sibila je postala poznata preko Virgila, kad je proricala rođenje spasitelja i kao Enejov vodič u podzemni svijet. Nastavljajući da čitamo sedmo poglavlje, vidimo da Fulcanelli tu diskutuje upravo tu tematiku. Najpoznatiji katalog sibila, koji se najviše citira (iako je njegova originalna verzija izgubljena) je onaj rimljanskog učenjaka kojeg citira Fulcanelli, po imenu Varro (116-27 pne) čijih je deset imenovanih sibila poznato iz djela Divinae Institutiones koje je napisao Lactantius (ca. 250 – 317?). To je bila prva knjiga koja je štampana u Italiji (Subiaco, 1465). Sibila je ostala sa hrišćane, koji su tada još uvijek bili vezani za svoje pagansko korijenje, jedan direktan dokaz gesta Dei, ili božjih znakova. Za vrijeme helenističkog perioda, mnogi jevrejski falsifikati koji su se pojavili u Aleksandriji, bili su prihvaćeni kao istinska sibilinska proročanstva i korišteni za svrhu propagande. Navodno, postojala su i orginalna Sibilska proročanstva koja su čuvana u hramu Capitoline Jupiter, u Rimu, sve do kraja te imperije. Ova kolekcija za koju sada znamo je jedna prilično haotična kompilacija nazvana Oracula Sibyllina i ona je puna kojekakve religiozne propagande i apokaliptičnih proročanstava. Grčka verzija teksta je spašena od zaborava i štampana 1545.g. u Baselu. Sibile su bile popularne figure u srednjevijekovnoj i renesansnoj umjetnosti, a najpoznatije mjesto gdje su one bile predstavljene je Mikelanđelova Sikstinska Kapela. Ta tema je skoro potpuno nestala iz hrišćanske umjetnosti nakon zasjedanja tzv. Koncila u Trentu, 1563.g. Posvećenje katedrale u Auchu dogodilo se 12 februara 1548.g., u vrijeme kada su 18 prozora Arnauda de Mola i 113 klupa hora bili kompletirani i na kojima su Sibile bile veoma jasno predstavljene. Jedna od prvih interesantnih stvari koje sam primjetila u vezi katedrale u Auchu bio je datum njenog posvećenja, 12 februar, što je nekim slučajem i moj rođendan. Međutim, stvari su postale još čudnije kada smo posjetili kripte. Ali vratićemo se na to kasnije. Sibile su izgovarale svoja proročanstva u stanju ekstaze, što je vezano sa procesom ekstatičkog uzdizanja ili spuštanja Šamana, čime su se u početku ekskluzivno bavile samo žene. To nas ponovo vodi natrag do Fulcanellijevog opisa svoje vlastite ekstaze nakon što je po prvi put ugledao gotsku katedralu. Fulcanelli je tu ubacio jednu fusnotu u vezi riječi Laurentum, na početku sedmog poglavlja knjige Misterije Katedrala, govoreći nam da je “Laurente (Laurentium) kabalistički l’or enté (kalemljeno zlato)”. I tako smo stvarno dovedeni i do jedne boje! Ono što bi čitaoc možda mogao sada da kaže je da su rješenja najvećih misterija svijeta, u jednu ruku, prilično jednostavna i da nam se stalno nalaze ispred očiju, a u drugu ruku, ona su kao krugovi nekog lavirinta. Kraj sedmog poglavlja knjige Mystery of the Cathedrals vraća nas ponovo natrag na temu Djevice: U simboličnoj ikonografiji, zvijezda se koristi kako bi se označio jedan začetak, isto kao i rođenje. Djevica je često predstavljena sa jednim nimbusom zvijezda. Djevica u Larmoru (Morbihan) čini dio jednog finog triptiha, predstavljajući smrt Hrista i patnju Marije (Mater dolorosa). Na nebu, u centru te kompozicije, možemo vidjeti sunce, mjesec i zvijezde i Irisinu maramu. Djevica drži u svojim rukama jednu veliku zvijezdu - maris stella – što je epitet koji joj je pridan u jednoj katoličkoj himni. U ovom malom izvodu nalazimo mnogo znakova i nagovještaja koji nas vode u nekoliko pravaca, istovremeno. Prvo, to nam sugeriše da moramo uzeti u obzir vezu Djevice sa pojmom zvijezda, što nas onda vodi do Camino de Santiago Compostela. Riječ Compostela se očigledno može interpretirati kao “campus stellae” ili zvjezdino polje. Cijeli Camino de Santiago, od San Juan pied de porta do Compostele, posut je naseljenim selima, mjestima i planinskim prelazima koji su imenovani po zvijezdama, kao da hoće da nam kažu da je cijeli Camino jedna zvjezdana staza, jedna staza koja nas vodi do jedne posebne tačke: zvijezdinog polja. Fulcanelli nam daje jednu indiciju: Ruta Svetog Jakova se takođe naziva Mlječna Staza. Grčka mitologija nam kaže da su bogovi pratili ovu rutu kad bi išli u Zevsovu palatu i da su je junaci takođe pratili kako bi ušli u Olimpiju (Olympus, prim. prev.) Ova Ruta Svetog Jakova je jedna zvjezdana ruta, koja je pristupačna samo izabranicima, hrabrim, upornim i mudrim smrtnicima. Druga interpretacija potiče od alhemičarskog pojma: kompost (compost, prim prev.). To se može da odnosi na jedan predmet iz Canselietovog uvoda: pojavljivanje jedne bijele zvijezde koja indicira uspješno ostvarenje prvog dijela Velikog Posla. Fulcanelli kaže: Čista Materija, iz koje hermerička zvijezda osvještava perfekciju: to je sada naš kompost, blagoslovena voda Compostele (od latinske riječi albastrum, jedna kontrakcija alabastruma, bijela zvijezda). A to je takođe i jedna vaza ispunjena parfemom, vaza od alabastera (latinski: alabastrus) i pupoljak koji izniče iz cvijeta znanja, hermetičke ruže. Operacija je završena kada se na površini pojavi jedna blještava zvijezda stvorena od zraka koje dolaze iz jednog centra, koji je prototip velikih ružičastih prozora naših gotskih katedrala. To je siguran znak da je hodočasnik sretno stigao do kraja svog prvog putovanja. On je primio mistični blagoslov Svetog Jakova, potvrđen svjetlosnim znamenjem koje je zasijalo, kako kažu, preko apostolovog groba. Ona ponizna i prosta školjka koju je on nosio na svojoj kapi postala je jedna sjajna zvijezda, u jednom oreolu od svjetlosti. Tek nakon što sam preselila u Francusku, bila sam u stanju da razumijem važnost veze između pojmova Djevice, zvijezde, Chemin ili Camino, Mlječne Staze, i mog ličnog puta. Već dugo vremena nisam bila u stanju da jasno vidim zvijezde iz svoje kuće u Floridi. Zagađenje je bilo toliko da su se samo mogle jasno vidjeti najsjajnije zvijezde u noći. Nisam vidjela Mlječnu Stazu od svog djetinjstva. U ruralnim područjima Francuske, posmatranje neba po noći je jedan doživljaj. Jedne noći izašli smo napolje i posmatrali Mlječnu Stazu koja je bila toliko jasna i treperava, da je podsjećala na prste od svjetlosti koje prebiru po nekoj velikoj nebeskoj harfi. I tamo, tačno na samom kraju Mlječne Staze, ugnježdena kao neko krajnje utočište, Zevsova Palata, Olimpija, “svjetlosno znamenje koje sija preko groba”, nalazila se Kasiopeja: ogromno slovo M ili W zavisno od godišnjeg doba. Cassiopeia je jedna ustoličena žena, sa čije se desne strane nalazi zvijezdom krunisani kralj Kefej (Cepheus, prim. prev.) koji drži svoj skiptar okrenut prema njoj. U starim spisima ona je opisana kao njegova žena, a u drugim prastarim izvorima ona se pominje kao “Nevjesta, Jagnjetova žena.” Cassiopeia je bila kćer Araba (po kome je nazvana Arabija), jednog Hermesovog sina. Navodno, prema “staljiniziranim” grčkim mitovima, Kasiopeja je bila veoma gorda i tvrdoglava a to je bio i razlog zašto je njena kćerka morala da pati. Govorilo se da je Posejdon stavio Kasiopeju na nebo kao kaznu – mada je to jedna čast, koja je u suštini “nagrada”. Kako da objasnimo ove zbunjujuće elemente? Cassiopeia je posjednuta na stolicu koja se okreće naopako svakih 24 sata i to je trebalo da podrazumijeva njeno “kažnjavanje”. Međutim, sva sazviježđa su “naopačke,” gledajući iz jedne ili druge perspektive. Ukoliko uzmemo u obzir koncept “Trostruke Boginje”, onda bi Kasiopeja podrazumijevala maternalnu komponentu trojstva sa Andromedom, djevicom, i Meduzom, ružnom nemani ili destruktivnim elementom cijele te priče. Kasiopeja se često predstavlja kako drži palminu granu, što je jedan simbol plodnosti, čime se ona poredi sa Demetrom koja daje žito Triptolemu. Takođe primjećujemo da je Sibila od Samosa, koja je predstavljena na prozorima Arnauda de Molesa, takođe držala palminu grančicu. Julius Schiller (1627) je vidjeo Kasiopeju kao Mariju Magdalenu, a neki su vidjeli i određene paralele između Kasiopeje i Batšebe (Bathsheba, prim. prev.). Kelti su nazivali ovo sazviježđe Ilys Don, ili “Donova kuća”, poznata i kao “Tuatha de Danaan.” Ona ja kao Danaja bila Perzejova majka. Tako možemo vidjeti jedno kombinovanje ove dvije žene i hieros gamos (sveti brak) Perzeja i njegove sestre, Andromede, kao jedan izraz alhemičarskog androgena. U obliku mitova i priča o potrazi za Svetim Gralom, ili što se po našoj modernoj metafori označava – bijegom iz Matriksa – za većinu likova koji se pojavljuju u grčkim sazviježđima rečeno je da su stavljeni tamo od strane nekog od bogova kako bi im se izrazilo poštovanje, odnosno, da bi oni ostali u pamćenju. Likovi tog sazviježđa, Kefej i Kasiopeja su neobični po tome što njima te pozicije nisu dodijeljene kao znak poštovanja, nego su oni tu kako bi kompletirali priču o Perzeju, Andromedi i Ketosa. To je jedna grupa od pet konstelacija koja je neobična po tome što one služe samo zato da bi se jedan klasični mit mogao potpuno predstaviti. Da li se ovdje možda radi o jednoj naznaci da bi ovaj mit mogao da bude neka vrsta “poruke u boci” za čovječanstvo? Julius Schiller, koji je interpretirao ove konstelacije hrišćanskim pojmovima, nazvao je Andromedu “Sepulchrum Christi,” ili “Hristov grob.” Postoji takođe i jedna frojdovska analogija koja asocira kovčeg sa ženom. Implikacije plodnosti ovdje su očigledne: Hrist je bio u grobu dok je čekao da ponovo uskrsne – sjeme je spremno da se pojavi u Proljeće. Ovo nas, naravno, povezuje i sa onim šta je Fulcanelli rekao: "On je primio mistični blagoslov od Svetog Jakova, potvrđen svjetlosnim znamenjem koje je sijalo, kako kažu, preko apostolovog groba." Feničani su u konstelaciji Andromede vidjeli jedan prostor za vršenje žita što je jedna interesantna konotacija kada neko poveze to sa pojmom “košnjom” i “izdvajanja žita iz kukolja.” Takođe, riječ “tribulation” (muka, patnja, prim. prev.) je povezana sa riječju “threshing,” (u smislu – vršidbe, prim prev.) ili izdvajanje žita iz kukolja.
Sirrah, zvijezda koja sija sa Andromedine glave, je takođe jedna od četiri zvijezde koje obrazuju kvadrat u konstelaciji Pegaz – Perzejov konj – koji je rođen iz krvi obezglavljenog gorgona, Meduze. To NIJE nikakva koincidencija da je zvijezda na glavi Andromede takođe poznata i kao “pupak” od Pegaza – [konj, mare (kobila), mer, mere, more, majka.] Pegaz je bio izdanak Posejdona, s kim je Meduza vodila ljubav u Ateninom hramu, što je podrazumijevalo obeščašćenje ovog boginjinog svetog mjesta. To je bio jedan strašno veliki prestup jer se Atena ponosila svojim djevičanstvom a sam “Parthenon” znači, “djevičansko mjesto.” Pegazovo ime vjerovatno potiće od grčke rijeci “pege,” ili “izvor,” odakle imamo još jednu vezu sa mogučnošću da sjeća Gorgonove glave takođe podrazumijeva jednu obnovu djevičanskih voda sa izvora mitova o Gralu, što podrazumijeva jednu aktivnost u iscjeljenju jedne pustare. U umjetnosti Srednjeg Istoka takođe nalazimo mnoge krilate konje, koji takođe mogu da budu u vezi sa ovim mitom. Neki kažu da su rani Arijevci tvrdili da ova konstelacija predstavlja Asva, sunce, i da je to, u stvari, Chiron-ova kći, Thea. Ona je kao Artemidin kompanjon bila zavedena od strane Eola, boga vjetra. Posejdon joj je pomogao tako sto ju je pretvorio u konja. Ovdje moramo takode uzeti u obzir i onu dobro poznatu asocijaciju konja sa Keltima i perzeidima. Egipcani su označavali ovu konstelaciju pojmom “Sluga,” a neke njene zvijezde pojmom “šakal”. Arapi su taj kvadrant nazivali Al Dalw, ili “kanta vode,” koja se predstavlja kao urna u zodiačnoj konstelaciji Akvarijusa. Mislim da gornja slika prilično pojašnjava stvar. Naš mozak je taj “Božji konj” kojeg tragaoc mora da “školuje” kako bi stigao do svoje destinacije, a ovdje takođe vidimo i jednu veliku sličnost sa simbolom - Omega. Grci su označavali te četiri zvijezde Pegaza pojmom - vrata raja. Hebreji su ih nazivali “Nimrodov konj.” Hrišćani su u njima vidjeli magarca koji je nosio na svojim leđima Hrista u Jerusalem, što nam sugeriše jedno poklonstvo Boginji, koje je kao istinski obred alegorično izražen kao raspeće. Takođe ne smijemo zaboraviti da su se vitezovi Templari često predstavljali kao - dva čovjeka na jednom konju. Šta drugo bi tako nešto moglo da predstavlja, do jedan dualitet, duha i materije, ujedinjen preko “jahanja konja”?! Određeni alhemičarski simboli prikazivali su ili dva čovjeka, ili dvo-glavog čovjeka na leđima konja, kako se penje ljestvama; ili u uz neko drvo; možda uz cedrovo drvo? O kakvoj god varijaciji ove priče da se radi, njen suštinski elemenat predstavlja to što u njoj heroj ostvaruje neki skoro nemoguć poduhvat, te onda dobija jednog “letećeg konja,” a onda on, uz pomoć tog konja, ide dalje i ostvaruje još veće poduhvate koji su u vezi sa “oslobađanjem” drugih. Prilikom svega toga, on osvaja i srce svoje izabranice, i – kao što je to sa slučajem Perzeja – oni žive u vječnoj sreći nakon svega toga. Prema frojdovskoj terminologiji, krilati konj se asocira sa potentnim falusom uz pomoć kojeg je heroju moguće da prebrodi sve prepreke. U antičkoj grčkoj umjetnosti postoji mnogo simbola u obliku ‘krilatih falusa’. Ovaj elemenat seksualnosti može da se odnosi na oboje, kako na stvarne genetičke principe, tako i na temu “polarnih suprotnosti” koja je predstavljena u knjizi Ancient Science. U jednoj priči nalazimo da je Perzej sagradio brod kojeg je nazvao Pegaz, za kojeg se govorilo da je plovio s takvom lakoćom kao jedan leteći konj. To je ujedno i prototip priče o Argonautima koja se odnosi na sposobnosti “letećeg ovna” što kasnije postaje Zlatno Runo, a moramo imati na umu i to da sve ove konstelacije o kojima diskutujemo pripadaju znaku Ovna. U ovoj priči, leteći ovan spašava brata i sestru, ali sestra pada u more. Da li je ona onda postala Andromeda? Takođe moramo primjetiti da je pojam Argonauta bio obrađen kao posebna tema u knjizi Misterije Katedrala, i da je on ukazao na to kao na jedan od načina Zelenog Jezika da se kaže: "Art cot," ili umjetnost svjetlosti. Tako se nalazimo opet u situaciji da uzmemo u obizir Julesa Viollu i jedinicu za mjerenje svjetlosti - "violle." U tom smislu, nešto što su Kasiopejci rekli jednom prilikom, retrospektivno gledajući, čini se da podrazumijeva jedan direktan nagovještaj koji potvrđuje Viollu kao Fulcanellija: Kasiopejci: Polja alfalfe u Rhinelandu prinose nam bogastva o kojima
nismo ni sanjali. Tek nakon što sam neko vrijeme provela u Francuskoj, shvatila sam da prema terminologiji Zelenog Jezika, Francuska je "Rhineland," ili "Zemlja Sira" od kojih većina ima rupe (land=zemlja; “rhinds"=rupe; prim. prev.) Još jedna veoma važna stvar: od svih antičkih heroja mitova i legendi, Perzej se izdvaja po tome što je on bio daleko najuspješniji; mnogi drugi su započeli svoju bitku sa najboljim namjerama, imali su mnogobrojne uspjehe a onda su pali jer su postali oholi ili usljed izdaje ili zbog toga što nisu uspjeli odoljeti nekom iskušenju. Između Kasiopeje i Danaje nalazimo jednu interesantnu vezu u kojoj one obe predstavljaju “korijen” problema koji uzrokuje glavnu dramu u toj priči. Perzej se izlaže velikoj opasnosti trudeći se da “spasi” svoju majku, a Andromeda je takođe izložena velikoj opasnosti kao “žrtva” za njenu majku. Iz nekog razloga Danaja nije u stanju Polidektu reći – “ne”, jer on ima neku moć nad njom, - a veoma zločudna Kasiopeja govori u ime svoje kćeri i kćerine ljepote, zbog čega obe završavaju u ‘vrućem kotlu’. Isto tako, Kasiopeja je možda znala šta radi kad je prouzrokovala to da njena kćerka bude mamac za Morskog Serpenta, Ketusa. Kao jedna proročica (“Oracle,”) ona je mogla znati da Perzej, isto kao Neo (Matriks), može da savlada sve prepreke da bi spasio druge; i da je to ono ‘nešto više’, jedna osobina, s tačke gledišta orjentacije prema drugima, koju je potrebno imati da bi se obezbjedio uspjeh. Naravno, krajnji rezultat je bio taj da je Perzej ubio morsko čudovište (serpenta) i oženio Andromedu. Oni su onda timski počeli: da se bore za pravdu, da oslobađaju podjarmljene, da pretvaraju zlikovce u stijenje, i nastavili su da žive u vječnoj sreći i veselju. Tako, kao simbol ostvarenja Slobode iz Matriksa, ovdje, kao prvo, nalazimo da je Perzej taj Heroj na kojeg bi se trebali ugledati, a kao drugo, da nam simbolika ovog mita, koji je jedini potpuno predstavljen na nebu iznad naših glava, ukazuje na to koji put treba da ‘pratimo’ kako bi pronašli neke indikacije koje će omogučiti svakom tragaocu ne samo da odsjeće glavu svoje vlastite Meduze, te tako oslobodi Istinu u obliku Krilatog Konja, Pegaza, nego i da uz pomoć te Istine uzme učešća u Oslobođenju Andromede. Vjerujemo da ne postoji ni jedan važniji zadatak koji se danas nalazi pred nama na planeti Zemlji. Da se vratimo nazad, kad smo preselili u ovu kuću u kojoj sada živimo, primjetili smo da se obližnje selo koje mogu vidjeti kroz prozor, zove “Belcassé”. To me je ime zainteresovalo jer me je asociralo na pojam “Lijepa Kasiopeja”. Saznali smo da to ime znači “Lijepi Hrastovi.” I počela sam da slijedim značenje tih riječi i na kraju sam otkrila da Kasiopeja takođe može bukvalno da znači “Hrastov Glas,” Sibila, Velika Majka, Djevica. Ovo što slijedi odnosi se na onaj nagovještaj u vezi traženja "frekvencije svjetlosti," kao što smo već prije naveli: P: Dobro, pronašla sam određenu vezu između nekih grobova u Rimu, Nicolas-a Poussin-a, i nekih grobova u Engleskoj, procesije ‘anđela’ na Kanarskim Ostrvima. Ta njihova veza je u onim čudnim svijećama koje su imale nekakve “posebne fitilje”, kako su opisani, što podrazumijeva i jedan 'vječni plamen.' Pitam se da li ste na to mislili kad ste rekli ono u vezi povezivanja sa frekvencijom svjetlosti? O: "Vječni plamen" ukrašava grob JFK-a (Kenedija, prim. prev.). Neka veza? P: Da. Takođe sam pronašla podatak da su Solojski (Solloi, prim. prev.) sveštenici i sveštenice prizivale Plejade. Čini se da su oni bili u uskoj vezi sa urnama, pticama, zvonjenjem zvonima, urnama koje nakon što se udare nečim izazivaju posebnu rezonanciu u drugim urnama, hrastovim drvećem, i neke posebne naznake koje ih dovode u vezu sa lovorovim drvećem… O: Pjesma sirena. ... Laura, moja draga, ako stvarno želiš da otkriješ mnogo “prekrasnih i nevjerovatnih stvari,” sve čega treba da se sjetiš, to je trijada, triologija, trojstvo, i uvijek traži svugdje ovaj trostruki vezni znakovni profil. Poveži te trojke... nemoj se skrasiti sve dok ne nađeš tri lijepa značenja koja uspostavljaju ravnotežu!! P: Znači, u svemu postoje tri aspekta? O: A zašto? Zato što je oblast koju vi nastanjujete oblast broja
tri. Da bi dobili ključeve sljedećeg nivoa, vi morate savladati
temu Trećeg Čovjeka, a onda nastaviti dalje, časno i ponosno. Kraj prvog dijela Nastavak: Drugi dio |
||||
