|
Ma, ne čudim
se ja njima, - što su
nam ga zavukli,
Nego nama, - što smo im se naguzili
(mali Mujo)
Ne stigoh ni da odem do gospođe
Perside da porazgovaram sa malim Mujom, a u čaršiji se situacija
opet drastično zakomplikovala.
Otkako je onaj velikomučenik, brat Vasa izašao iz grada u svojoj
tajnoj misiji da izvidi šta se dešava, tj. “đe je zapelo” u
vezi sa prelaskom na euro, od njega i Hrkljuša još uvijek ni traga
ni glasa. U međuvremenu ga je protojerej Amfilohije Čabaravdić
proglasio i za svetca, s nadom da se ovaj neće više ni vraćati,
te je sada brat Vasa poznat među ortodoksnim hrkljuševcima i kao
- Sveti Vasilije.
Napokon je i najviši hrkljuševski velikodostojnik, kardinal Jovan
Jovo I (Prvi), izgubio strpljenje, jer je vidio da je šuljkrh (vrag,
prim.prev.) odnio šalu, te da se mora nešto pod hitno preduzeti. On
je već odavno primjetio da je orginalna verzija PISMA, koju je on
držao u svojim rukama, vidno zastarila, odnosno ne prati više
najnovije modne trendove, te je i on odlučio da, tu malo doda i
oduzme, uključujući i prelaz na isplatu u eurima, kad se
radi o vangradskim transakcijama.
Njemu se lično nije do sada mnogo žurilo s tim, jer je on već
odavno sve svoje lične transakcije obavljao u eurima, a u gradu
mu je bilo toliko lijepo da mu nije ni na kraj pameti bilo da izlazi i
gleda šta se napolju dešava. Kardinal
Jovo I je ionako već do sada skupio nekoliko puta više novca
nego što je Hrkljuš u stanju da isplati.
Naime, jedan od njegovih najvećih problema bio je i taj što mu
je hronično nedostajalo skladišnog prostora za tone zlata,
dragog kamenja, i ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu koju su njemu,
kao Hrkljuševom predstavniku, zavještali pohrkljušni hrkljuševci u
nadi da će kod Hrkljuša dobiti jedan bolji tretman, kako u
gradu, tako i van njega.
Kardinal Jovo je, zauzvrat, pohrkljušnom narodu obećavao kako
će ga lično preporučiti kod Hrkljuša kao nagradu za
njihovo dobročinstvo. Jovo je čak uveo i to da ukoliko bi se
stanovita suma uplatila na njegov račun, onda će Hrkljuš
biti voljan da oprosti i određene nestašluke tim pojedincima, a
dobro je poznato kako niko nije bezgriješan.
Tako je on preuzeo odgovornost na sebe da prikuplja poklone od svih
pohrkljušnih ljudi, te da lično pripazi na njih, “dok se
Hrkljuš ne javi i izrazi svoju želju šta da se sa tim radi”.
Međutim, sada je došlo vrijeme da on malo misli i na svoj narod,
odnosno na “svoje stado” (kako on to često voli da kaže).
Narod kao narod, nenavikao da razmišlja svojom glavom, a voli da
prati nove trendove, brzo se oduševio kad je čuo kako se
kardinalu Jovi ukazao Hrkljuš dok je ovaj pio kafu na četvrtom
spratu jedne od svojih rezidencija, stacionirane na brežuljku iznad
naše čaršije. Prelazak na euro kao platežno sredstvo stigao je
u zadnji čas, što je oduševilo mnoge hrkljuševce a pogotovo
one starije i teško bolesne, koji su se pripremali da napuste grad.
Čak su i oni kojima je pretio izlazak iz grada usljed nedovoljnih
količina hrane, odnosno, hronične gladi, primili ovo kao
jednu dobru vijest, te su sada i oni hrabro i stoički podnosili
glad.
I oni mlađi,
od kojih se često zahtjevalo da ratuju protiv “onih drugih”,
takođe su rado prihvatili ovu vijest, jer sada ako se grad
napusti i prije vremena, kao rezultat ratnih aktivnosti, imaće se
sa čim “baratati” tamo, s druge strane. Ne moram ni da
napominjem koliko je porasla Hrkljuševa popularnost među hrkljuševcima,
nakon prelaska na ovaj novi vangradski finansijski sistem.
Tako sada jedan normalan čovjek, od gledanja u nebo, nije više u
stanju da primjeti šta se oko njega dešava, a kamo li u njemu samom.
(Mali Mujo ide
čak dotle da tvrdi kako je upravo to i “bio cilj svih tih
Hrkljuševih ambasadora”).
Pogled u svijetlu budućnost za narod je uvijek bio važniji od
pogleda u mračnu sadašnjost. Sakupljanjem bodova u sadašnjosti,
narod je počeo da si obezbjeđuje svjetliju budućnost.
“Sadašnjost po samoj svojoj prirodi ne može nikada da bude budućnost,
a ljudi, srećom, ne mogu da shvate da se samo u sadašnjosti može
živit”, filozofirao je u sebi Atamaran Ž. Ataturk, prvi do Hrkljuša
dž.š., dok je zadovoljno uvlačio dim iz svog čibuka i pio
kafu na četvrtom spratu jedne od svojih rezidencija, stacionirane
na brežuljku iznad naše čaršije. Sunčeve zrake veselo su
se poigravale na staklima njegovog najnovijeg blindiranog mercedesa,
koji je bio parkiran tako da ovaj može sa svoje terase jednim okom
stalno da gleda na njega, a drugim na čaršiju.
Sama pomisao da
kardinal Jovo još uvijek nije nabavio ovaj model Mercedesa, uljepšavala
mu je dan. Iako obojica imaju svoje privatne avione tipa Boing 767
koje redovno koriste kad posjećuju druge čaršije u gradu,
oni se cijelo vrijeme takmiče u tome koji će od njih dvojice
prije nabaviti najnoviji tip Mercedesa, i čiji će biti bolje
blindiran.
Moraće se nekako Hrkljušu dž.š. ipak odužiti, pa ko god da ga
je izmislio, pomisli Atamaran, a
onda mu pade na pamet jedan detalj, za koji mu nikako nije bilo jasno
kako ga prije nije primjetio. Hrkljuš dž.š. i Hrkljuš - ne mogu
biti jedno te isto. Pa lijepo je vidljivo da ovaj prvi ima u svom
imenu dž.š., dok onaj drugi nema. Tako ni eurohrljuševci ne mogu da
budu isti narod kao hrkljuševci, a ako nisu isti narod, onda je red
da se ni ne priča istim jezikom. Čista logika. Kad je
prinjeo ustima šoljicu sa kafom, a on je obožavao kafu, sinu mu
ideja. Mogao bi u Hrkljuševu čast da umetne slovo “H” u riječ
kafa, tako da svaki onaj ko pomene ili popije kafu – odmah pomisli
na Hrkljuša dž.š. Poznato je da narod stalno pije kafu, pa će
tako stalno misliti i na Hrkljuša dž.š., računao je Atamaran.
Jedini je problem bio što riječ - kaHfa, nekako nije baš
najljepše zvučala za uho, međutim on je to brzo riješio
pretvarajući slovo – f, u slovo - v, te se na kraju savim
lijepo moglo reći – kaHva.
Odmah je nazvao
ajatolaha Milojka bin Aladina i saopštio mu ovu najnoviju vijest. U
narodu se vrlo brzo razvio takmičarski duh, kada je saznao za ovo
u vezi Hrkljuša i slova H. Milojko je naravno rekao i da svako slovo
H u sredini riječi nosi jedan poen kod Hrkljuša, tako da su ovi
počeli sa ubacivanjem ne jednog, nego po nekoliko slova H u jednu
riječ. Ovu pomamu Atamaran je jedva uspio da zaustavi tako što
je objasnio narodu kako je samo jedan Hrkljuš dž.š., te tako se ne
smije ni više od jednog slova H ubacivati u sredinu riječi. Oni
pojedinci koji su uspjevali i
da “meHko izgovore” to slovo H u sredini riječi, postali su
najveći frajeri u čaršiji.
Protojerej Amfilohije Čabaravdić i kardinal Jovo I već
odavno nisu bili međusobno u najboljim odnosima. Amfilohije
nikako nije uspjevao da uhvati ritam sa Jovinim tumačenjem PISMA,
i stalnim nalaženjem novih i do tada skrivenih značenja. Jovo je
oduvijek tvrdio da niko ne može da razumije i interpretira PISMO kao
on, te kako je on jedini nadležan da kaže, ono što je Hrkljuš
htjeo da kaže. Amfilohije je bio više konzervativne prirode i nije
mu nikako uspijevalo da vidi u PISMU ono što je tamo vidio kardinal
Jovo.
U stvari, iskreno rečeno, najveća razlika između njih
dvojice bila je u tome što je Amfilohije volio žene, dok je Jovo
mrzio žene, te dok je Amfilohije trčao za “dobrim ženskim”,
Jovo je trčao za “dobrim muškim”. (Poznata je njegova
izreka: “kad nema dobro žensko, može i dobro muško”, mada za
Jovu nijedno žensko nije bilo dovoljno dobro).
Tako je Jovo skupljao oko sebe one hrkljuševske velikodostojnike koji
su poklanjali više pažnje muškom polu, te je vremenom nastao veliki
jaz između Amfilohijine i Jovine grupe hrkljuševskih
velikodostojnika. Poslije nekoliko incidenata u kojima su zvaničnici
iz Amfilohijine grupe bili fizički napadnuti s leđa, od
strane zvaničnika iz Jovine grupe, oni su se i skroz razdvojili.
Jovo se na kraju pokupio sa svojom elitom i preselio u drugu, tj.
vatikansku čaršiju, gdje je sada poznat kao pop Jovan Jovo I
(Prvi). Pop Jovo je imenovao Krešu Bičakćića, koji je
bio njegova desna ruka, za svog predstavnika u našoj čaršiji,
te je tako i Krešo postao kardinal. Jovo je uskoro nakon preselenja i
povećanih životnih troškova uveo iz vatikanske čaršije i
Porez na Hrkljuša, tako da se sada velikom broju hrkljuševaca to
automatski odbija od plate.
Sada već postaje vrlo komplikovano pratiti razvoj događaja
na terenu, jer u našoj čaršiji trenutno imamo ortodoksne hrkljuševce,
vatikanske hrkljuševce i eurohrkljuševce.
Da ne pominjem brojne druge grupe i podgrupe od kojih sam neke već
pomenuo. Situaciju pogotovo komplikuje i rat na lingvističkom
području, jer kako smo sada dobili 3 različita naroda,
velikom brzinom uvode se i 3 različita jezika.
Kada je kardinal Krešo Bičakćić javio Popi Jovi Prvom,
da je Atamaran počeo sa ubacivanjem slova H i mjenjanjem jezika u
slavu Hrkljuša dž.š., koji je sada već poznat kao eurohrkljuševski
jezik, Jovo mu je naložio da ovaj odmah osnuje specijalni odbor za
proizvodnju novih riječi, tj. da se i vatikanskohrkljuševski
jezik po svaku cijenu mora razlikovati od ostalih.
S obzirom da je
taj odbor plaćen po učinku, oni jos uvijek proizvode toliko
novih riječi da ih ni vatikanski hrkljuševci ne mogu stići
da nauče, pa tako sada čak i oni sami imaju problema u međusobnoj
komunikaciji.
Tako, Amfilohije uvede azbuku, Jovo odgovori sa abecedom, Amfilohije
uzvrati ćirilicom, a Atamaran latinicom, Atamaran napade
ijekavskim, Amfilohije odgovori ekavskim, i tako do daljnjeg.
Tako dobismo kafu
i kaficu, kavu i kavicu, kahvu i kahvicu… itd.itd.
Međutim, nekom čudnom misterijom oni su uspjeli da postignu
i jedan prećutni dogovor tj. da se samo 3 riječi ne
mijenjaju ni po koju cijenu, a to su: pivo, pička, i čevapi.
(Izvinjavam se što nisam mogao da kulturnije objasnim ovaj drugi
pojam, jer se bojim da će se riječi: ženski, polni i organ;
takođe uskoro izmjeniti, tako da čitalac neće moći
razumjeti o čemu se radi).
Tako su ove 3 riječi i dan danas ostale iste u sva tri jezika
koji se koriste u našoj čaršiji, a mi smo mahom svi postali
poliglote, jer sada umjesto jednog, baratamo sa 3 jezika.
Uostalom,
situacija sa jezicima se i u ovom trenutku mjenja jednom
takvom brzinom, da ni ja sam ne znam na kom ću se jeziku javiti
slijedeći put.
Danas ova 3 naroda izbjegavaju neke dublje međusobne veze i
interakcije u našoj čaršiji, osim u biznisu, koji još uvijek
odvija po onom starom i već tradicionalnom pravilu: “samo pošteno, pa ko koga
zajebe”.
Jedini problem u čaršiji ostao je mali Mujo, jer navodno –
previše talasa, a veoma dobro je poznato da,
kad je narod u
govnima do brade - talasi nimalo nisu poželjni.
Kada je gospođa Persida, koja je inače obavještena bolje od
CIA-e kad se o situaciji u čaršiji radi, izvjestila Muju o svemu
ovome, očekivala je da će on to prokomentarisati sa onim
svojim već legendarnim:
“Majku im jebem fašističku”, međutim ne, ovaj
put mali Mujo je samo uzdahnuo i rekao:
“Ja budala, majko moja draga”.
(Jedino je ostalo
nepoznato na koga se ovo tačno odnosi)?!?
(nastavlja
se, jer se kraj još uvijek, na žalost - ni ne nazire)
Šesti
Dio
Djeca
Matriksa - Prvi Dio
Home
|