Čudnije od Fantazije

8-Poglavlje

“MESAR” SHARON

Znam. Znam. Hoćete da se vratimo na ono veselje Izraelaca 11-tog septembra. Međutim, moramo da pređemo još jednu lekciju koja je vrlo bitna, da bi dobili kompletnu sliku. 

Za vrijeme rata 1967-me Izrael je okupirao palestinske teritorije West Bank i Gazu. Trideset pet godina je prošlo odkako se taj rat završio, i još uvijek izraelska armija nastavlja sa ponižavajućom okupacijom ovih palestinskih teritorija. Te teritorije nisu dio onih koje je Izrael posjedovao kad je ta država osnovana i zvanično priznata od UN, 1948g.-ne. Ono čemu se Palestinci danas suprostavljaju nije konfiskacija njihove zemlje 1948-godine, nego izraelska okupacija nakon 1967-me godine.  Ta okupacija podstiče ovaj današnji konflikt. Prije izbijanja sadašnjih nemira, većina Izraelaca je takode podržavala prestanak okupacije i pritiska na tim teritorijama. Yitzak Rabin je kao Predsjednik u svoje vrijeme učinio više napora nego bilo koji drugi predsjednik prije njega da dođe do konačnog mirovnog dogovora. 1990-te su bile mirne godine u Izraelu. Palestinski predsjednik Yasser Arafat i izraelski -  Rabin skoro su ostvarili mirovni dogovor, u kome je Bill Clinton imao ulogu medijatora.

Ovo se nije svidjelo tvrdokornim cionistima čiji je krajnji cilj ekspanzija izraelskih granica. Nade za dugotrajniji mir su pokopane atentatom na izraelskog predsjednika  Rabina, kada je ovaj prisustvovao jednom mirovnom skupu, 1995-te godine. Rabina nije ubio Arap, nego cionistički fanatik po imenu Yigal Amir. Amir je bio student prava na izraelskom Bar-Ilan universitetu. On je kasnije rekao istražnim organima da je djelovao “po božjem nalogu” i zbog toga nimalo ne žali, što je to učinio.(1) Amir, inteligentni student prava, žrtvovao je svoju ličnu budućnost u svrhu ispunjenja cionističkih ciljeva. (Kasnije nešto više o tome)

Iako je Rabin bio mrtav, Clinton je nastavio sa pritiskom na Israel da se napravi mirovni dogovor sa Arafatom. Ovo nimalo ne sugerira da je Clinton bio anti-cionista, čak naprotiv. Clinton-ovi prijedlozi i uslovi bili su više u korist Izraela, a i njegov kabinet je bio ispunjen prominentnim cionistima kao što su Sandy Berger (Savjetnik za Nacionalnu Bezbjednost), Madeline Albright (Sekretar Države), Robert Rubin (Sekretar Državne Blagajne) i William Cohen (Sekretar za Odbranu). Međutim u svom sebičnom I egomaničnom pohodu na Nobelovu nagradu za mir, Clinton je bio veoma uporan, što je bilo malo previše za cionističke paranoike. Dvije godine nakon Rabinovog ubistva, cionističke neo-konzervativne snage su uspjele da izbace iz kolosjeka mirovni proces, tako što su oslabili Klintonovu predsjedničku pozicuju pokretanjem postupka za opoziv u vezi seksualnog skandala sa Monikom Lewinsky. Sve ovo se odigravalo u režiji prominentne cionistkinje iz njujorških krugova Lucianne Goldberg.

Goldberg-ova je izmanipulisala Lindu Tripp nagovorivši je da tajno snima svoje privatne konverzacije sa Monikom Lewinsky. Kada su javno objavili magnetofonske snimke, ispostavilo se da je Clinton lagao u svom svjedočenju koje je prethodno dao pod zakletvom, u istrazi protiv njega na osnovu optužbe Paule Jones, da ju je seksualno ugrožavao. Onda se jednim veoma neobičnim potezom jedan od uticajnih senatora Demokratske partije distancirao od Clinton-a, proglašavajući ga nemoralnim, na sjednici Senata. Republikanci su odmah pohvalili ovog senatora za stavljanje moralnih principa na prvo mjesto, međutim senatorov glavni motiv bio je da oslabi Clinton-ovu poziciju. Ko je bio senator koji je pokušao da osramoti svog partijskog lidera? Niko drugi nego ortodoksni Jevrej i cionista, Joe Lieberman! (2)

Uticajni cionistički neokonzervativni novinari, kao npr. William Safire, William Kristol, Charles Krauthammer, and JJ Goldberg (sin Lucianne Goldberg!), inicirali su odmah “lovačku” hajku na Clinton-a, koji je iznenada postao toliko preokupiran savladavanjem ovog skandala, tako da se više nije mogao koncentrisati na Srednji Istok. Republikanci, iako nisu znali koje su snage u pozadini svega ovoga, vrlo brzo su se snašli i pridružili bandi za linčovanje korumpiranog i sada ranjivog predsjednika, koji se uvijek do tada činio nedodirljivim, iako je on i prije imao učešća u mnogo ozbiljnijim kriminalnim aktivnostima nego što je afera sa Monikom.  Prva dama, Hilary Clinton javno je nazvala sve ovo “konspiracijom desničara” koja ima za cilj da svrgne njenog muža s vlasti. Mada je to bilo u sustini tačno, ona nije izabrala pravi termin, jer to nije bila “desničarska konspiracija”, nego “cionistička konspiracija” potpomognuta grupom republikanskih poltrona. Naravno, neko ko je na poziciji gospođe Hilary, ne smije se usuditi da javno kaže ovako nešto. Da je rekla, nikada ne bi bila izabrana za gradonačelnika new York-a, 2000-te godine.

Kad se ova tužna priča konačno završila, Clinton je ostao dosta oslabljen, Amerika osramoćena a jadna izmanipulisana Linda Tripp postala je cilj Clinton-ove “kletve”, tako da je uskoro ostala bez posla a zamalo nije i u zatvoru završila. Jedini pobjednici na kraju su ostali Lucianne Goldberg i izraelski glasnogovornici, koji su se sada osvetili Clinton-u što se usudio da primi palestinskog lidera Yasser-a Arafat-a u Bijelu Kuću, kao počasnog gosta. Tako je ovaj mirovni proces krenuo putem propasti.

Na čelu izraelska vlade danas sjedi jedna brutalna osoba koja je bila stalni počasni gost u Bijeloj Kuci, otkako je George Bush preuzeo predsjedničku funkciju, oktobra 2000-te godine. Njeno ime je Ariel Sharon. Sharon je bio onaj koji je ranih 80-ih organizovao nemilosrdno uništenje nekada veoma lijepe libanske prijestonice Beirut-a. Njegove fanatične pristalice u Izraelu nazivaju ga “Kralj Arik”, a kod Arapa je poznat kao mesar, terorista i ratni zločinac. Bilo je momenata kada se činilo da je Sharon pao u nemilost i kad se njegova karijera činila da je na izmaku. Njegova izolacija bila je rezultat masakra Palestinaca kojeg je Sharon organizovao 1982-ge godine, dok je bio izraelski Ministar Odbrane. Tad je bio primoran od strane samih izraelskih građana da podnese ostavku.

Sharon-ove trupe su blokirale izlaze iz izbjegličkih logora Sabra i Shattila kada je libanska milicija, u savezu sa izraelskom vojskom upala u ove logore, gdje je pobila više od 1,500 nenaoružanih palestinskih civila i silovala mnoge palestinske žene. (3). Iako su libanska milicija bili oni koji su ubijali, Ariel Sharon je bio taj koji je njima komandovao dok su izraelski vojnici blokirali izlaze i tako namjerno omogučili da se ovaj pokolj dogodi.

Jedna od preživjelih osoba, koja je bila ranjena i silovana, otišla je u Belgiju i optužila Sharon-a za ratni zločin. Tri bivše vođe libanske milicije su se skupili da svjedoče protiv Sharona, krajem 2001 i početkom 2002-ge godine. Kratko prije nego sto su trebali da svjedoče, sva trojica su ubijena. Mossad je naravno negirao svaku vezu sa ovim atentatima. (4)

Nakon skoro 20 godina političkog egzila, Sharon se vraća u oktobru 2000 zadajući posljednji udarac mirovnom planu. Znajući koliko ga Palestinci mrze zbog njegove uloge u masakru 1982-ge godine, Sharon se pojavio sa grupom vojnika ispred hrama Mount (5) – mjesta kojeg i Muslimani i Jevreji smatraju svetim. To je bila namjerna provokacija. Kad su Muslimani počeli da protestuju, nahrupile su izraelske trupe. Kamenje je počelo da leti, došlo je do sukoba i pucnjave. Za samo par minuta Sharon je uspio da uništi resultate dugogodišnjeg napora da se uspostavi mir. Kad su izbili neredi, isprepadano i izmanipulisano izraelsko stanovništvo okreće se prema Sharonu u potrazi za zaštitom, istom čovjeku koji je namjerno i započeo to nasilje. Tako je Ariel Sharon postao Predsjednik Izraela. Pozornica je tako postavljena za novi veliki rat. Jedino što je falilo, to je bio neki incident, “Pearl Harbour”, da bi se uključila USA u rat, na strani Izraela.

Kao što mu i priliči, Sharon je odmah počeo da brutalno terorizira palestinsko stanovništvo pod izgovorom “samoodbrane”. Naoružan i finansiran uz pomoć izraelski kontrolisanog američkog kongresa i uz podršku američke javnosti kojoj je mozak dobro ispran uz pomoć cionistički kontrolisanih medija, tako da ova smatra Izrael jadnom žrtvom Palestinaca, izraelska ratna mašina počela je sa sravnjuje sa zemljom palestinske kuće, što buldožerima, što bombama; nadalje da uništava maslinova stabla, ubija djecu, sprečava ambulantna kola da pomognu ranjenima, bombarduje bolnice, puca na strane novinare, doktore i mirovne aktiviste, maltretiraju trudne žene na kontrolnim tačkama, teroriziraju sveštenike i časne sestre, prekidaju snabdjevanje vodom palestinskih djelova teritorije, tuku one koji se opiru okupaciji, ubijaju 95-godišnju staricu, emituju pornografske emisije nakon što preuzmu palestinsku TV, postavljaju eksplozivne zamke za palestinsku djecu, i još mnogo, mnogo toga. Taj teror je toliko užasan, da je mnogo izraelskih vojnika koji su imali savjest napustilo armiju iz protesta ili odbilo da uzme učešća u ovoj opresiji. Više od 400 izraelskih vojnika je potpisalo tzv. “Hrabrost Odbijanja” peticiju, u kojoj razotkrivaju mnoge laži u vezi rata u Palestini, i gnušaju se Sharonove brutalnosti.  (6) Neki od tih vojnika su završili i na lječenju usljed psihičkih trauma nastalih kao posljedica griže savjesti u vezi počinjenih nedjela nad Palestincima.

S obzirom na sva ova nedjela, američki političari, korumpirano sveštenstvo i novinari, - nisu se uopšte oglasili. Najgori od sviju su mentalno dearanžirani Američki Hrišćanski Fundamentalisti, koji bezuslovno podržavaju ovu izraelsku terorističku kampanju, i to zbog nekog navoda u Starom Testamentu. Ovi tragikomični “mentalisti” vjeruju da sam Bog želi da Jevreji posjeduju Palestinu i “On će nas blagosloviti ako mi blagoslovimo Izrael”. Milioni Falwell-ovih i Robertson-ovih robota stvarno slijepo vjeruju da ukoliko pomognu Izraelce, Isus će ih, kad se vrati, spasiti direktnom isporukom u nebo!  Čovjek bi mogao da se zapita da li Mossad zna nešto o kakvim slatkim seksualnim tajnama ovih hipokritičnih propovjednika – multimilionera!?

Čudno je i kako cionisti, koji inače mrze katolike, manipulišu ovim evangelističkim ludama! Terorista Menachem Begin je čak poklonio Jerry Falwell-u mlazni avion 1979-te g.! (7)  Organizator bombaškog napada na hotel King David i masakra u Deir Yassin-u (pogledaj 5-to Poglavlje)  kasnije je nagradio Falwell-a nagradom “Vladimir Jabotinsky” za vrijeme jedne večernje ceremonije 1981-ve godine. Očigledno ovi čudni “mentalisti” nisu vjerovatno imali vremena da pročitaju Novi Testament gdje Isus Hrist priča o miru, ljubavi, milosrdu i bratstvu među ljudima

“Mentalistima” možda ne bi bilo na odmet da pročitaju i Kuran, islamsku Svetu Knjigu. Vjerovatno bi se šokirali kad bi vidjeli da:

• Muslimani smatraju Isusa Svetim Prorokom rođenim od Djevice Marije (za razliku od jevrejskog Talmuda, koji  ga kleveće).

• Kuran takođe naziva hrišćanske i hebrejske narode “božjim ljudima” i nalaže da se da se njihove zajednice zaštite i respektuju po islamskim zakonima. (tako je stvarno i bilo u cijeloj Otomanskoj Imperiji, tokom mnogih vjekova)
• Pogrešno interpretirani termini kao “džihad" i "tuci bezbožnike" pojavljuju se u kontekstu samoodbrane od brutalnih napada kojima su rani Muslimani bili izloženi od strane paganskih arapskih kraljeva.

Ali umjesto da koriste najveći božji dar, našu mogućnost da razmišljamo svojom glavom, “mentalisti” dozvoljavaju da jedan cionistički poltron, kao što je Jerry Falwell, razmišlja umjesto njih.

Protiv američki sponzorisane izraelske ratne mašinerije, jedino što Palestinci mogu iz očajanja da poduzimaju, to je gađanje kamenjem i “samoubilačko bombaštvo”. Sa svakim ovim samoubilačkim aktom, Sharon dobija novi razlog za okupaciju novih teritorija. Krajnji plan ove cionističke igre je da na kraju istjeraju sve Palestince sa područja West Bank-a i Gaze, baš kao što su masakrima terorističke grupe Irgun, natjerali Arape da napuste Deir Yassin i mnoga druga arapska sela. Ova šema je poznata pod imenom “transfer”. Na putu za ostvarenje ovog plana bile su tri prepreke:

1. -         Moć svjetskog javnog mnenja. Prije 11/09/2001, palestinska borba za oslobođenje zadobila je simpatije mnogih ljudi u cijelom svijetu.

2. -         Moć izraelskog javnog mnenja. Većina Izraelaca je bila protiv 35-togodišnje okupacije palestinskih teritorija

3. -         Naftom bogati Irak, Saddam-a Hussein-a, koji je oduvijek pružao podršku Palestincima u njihovoj borbi za oslobođenje. Izrael je doživljavao Irak kao trn u svom tijelu.

Kako bi samo bilo cionistima korisno kad bi se dogodio neki “INCIDENT”, koji bi naglo okrenuo američko i svjetsko mnenje protiv Arapa i na kraju uvukao Ameriku u rat protiv izraelskih neprijatelja. Kad bi se samo mogao opet da dogodi jedan “Pearl Harbour”! I dogodio se ……11/09/2001-ve godine!

Da li vam je sada jasno zašto se onih 5 Izraelaca veselilo?

Skupo rukovanje!

                 LIJEVO: PREDSJEDNIK RABIN POSTIŽE MIROVNI DOGOVOR SA JASEROM ARAFATOM, DOK CLINTON POSREDUJE.    DESNO:  CIONISTA YIGAL AMIR. "BOG GA JE NAGOVORIO DA UBIJE RABIN-a".                   

CIPELAMA PROTIV U.S. ORUZJA!

9-to Poglavlje

Sadržaj